Od Otsučija nije ostalo mnogo. Ali, galebovi i dalje kruže iznad nekadašnjeg ribarskog mjesta. Iz ptičije perspektive pogled se pruža na pustinju blata i šuta. Mnogi stanovnici su u cunamiju izgubili život, drugi se vode kao nestali, a oni koji su imali sreće su u prihvatnim centrima. Ali, još uvijek ima i pomalo nade. Japanska armija je u pogođeno područje poslala bagere i veliki broj spasilačkih timova. Mnogi smatraju da je bilo i krajnje vrijeme. Ali, to se ne govori. Jer, to nije u duhu japanskog naroda. Umjesto žalbi čuje se nešto sasvim drugo.
Odavno je prošlo pet do dvanaest!
“Ja sam toliko zahvalan, da je toliko vojnika došlo. Prevalili su toliki put i došli da nam pomognu. Zbog toga smo zaista beskrajno zahvalni”, kaže jedan Japanac.
Preživjeli i dlaje čekaju vijesti o bližnjima
Bagerima, lopatama, čak i golim rukama vojnici se bore s gomilama šuta. Sve je na gomili: kuće, automobili, kamenje, jedan ormar iz kojeg vire košulje. Preživjele teško da mogu više pronaći, ali jedan vojnik je srećan da može da uradi bilo šta.
“Ovdje smo veoma dobro prihvaćeni i svi su nam zahvalni. Obnova i izgradnja su naša dužnost. Mi samo želimo da radimo, ono što se mora uraditi, odnosno, pomoći ljudima.”
Japance je više dirnula ova katastrofa nego nukelarna katastrofa u Fukušimi. 120.000 vojnika, policajaca i vatrogasaca u međuvremenu su na putu u pogođeno područje japanske obale. Ipak, ne teče sve tako glatko. Krizni region oskudjeva benzinom. Zapanjujuće je da jedna tako visoko razvijena zemlja kao Japan, preživjelima nakon samo nedjelju dana ne može da obezbjedi hranu i vodu ili krov nad glavom. Pri tom, mnogi preživjeli moraju i dalje da čekaju na vijesti o njihovim rođacima i prijateljima, koji se još vode kao nestali. Za sada je riječ o više od 13.000 ljudi.