Kažu da je Hegel često ponavljao i jadao se da su ga bogovi kaznili da se bavi filozofijom. Baviti se politikom, govoriti o politici ili pisati na političke teme, bar u ovoj zemlji, predstavlja pravu nelagodu i izaziva mučninu. Ipak, ukoliko se ne bavimo politikom, politika se kao objektima bavi nama. Ima nešto bitnije u ontičkom smislu i značenju. Za antički svijet biti čovjek znači biti slobodan, a biti slobodan znači baviti se politikom. Dakle, ne baviti se nacijom, rasom, etnosom, radnim čovjekom nego politikom. Zato Grci, Polis-Grad-Državu definišu političkom zajednicom umnih i slobodnih ljudi koji se bave politikom radi ostvarenja i promicanja ideje općeg dobra, sreće, mira, blagostanja i interesa ljudi ili makar većine ljudi. Niko nije uman već je bezuman ukoliko se samo zakuje u svoj etnos, narod, naciju, rasu, klasu ili grupu. Ljudi su prvo Božija stvorenja, pa Ademovi ili Adamovi univerzalni potomci, pa tek onda posebnosti i partikulariteti: konfesije, etnosi, rase, narodi, nacije.
Crvena fudbalska krpa
Povod ovoga teksta je sjednica Fudbalskog (Nogometnog) saveza Bosne i Hercegovine 30. marta 2011. godine u Sarajevu, a razlozi su mnogo složeniji i opsežniji. Da bih pojasnio zašto delegati Skupštine FSBiH nisu prihvatili Statut na kojem su insistirale FIFA i UEFA, statut kakav uostalom imaju sve članice FIFA i UEFA, a to je više od 250 zemalja sa jednim, a ne tri predsjednika, prisjetio sam se jednog razgovora presuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika na TV Srna kada ga strani novinar pita zašto vi i dokle ćete granatirati Sarajevo, a Krajišnik mrtav-hladan, kao u stadiju nirvane, odgovara: “Granatirat ćemo ih sve dok oni (Bošnjaci) ne shvate i ne prihvate da mi ne želimo i nećemo sa njima zajedno živjeti.” Kako bi kazao otac srpske nacije, trebamo se razdijeliti i razdvojiti. Zato se nikada ne može kazati, jer je to neodrživo, da oni koji su glasali protiv Statuta po prijedlogu FIFA i UEFA nisu znali šta čine, da su glasali samo protiv sporta, odnosno fudbala, najpopularnije sportske igre na svijetu i da su to učinili protivno svojoj savjesti. Prema bilo kojoj religiji, sve što ljudi rade nesvjesno to je nemoralno, a što rade neslobodno to rade kao neljudi. Ono što se radi u prisili i neslobodi ne povlači pred Bogom odgovornost.
Nažalost i na sramotu onih 28 delegata Skupštine Fudbalskog saveza BiH koji su glasali protiv Statuta po prijedlogu FIFA i UEFA oni izričito slijede politički nalog Milorada Dodika i njegovih novopečenih i bliskih političkih saveznika. Tu je jedina politička logika – ne može biti i nema ništa da bude zajedno: teritorijalni integritet, međunarodno priznanje, politička nezavisnost, VSTV (Visoko sudsko i tužilačko vijeće), Sud BiH, UIO, PDV i RAK, sve je to za Dodika kao i sama država Bosna i Hercegovina krv pred očima. Baš kao i bikovima crvena krpa u areni. Za svjesnog i normalnog građanina nikada ne može biti pitanje i problem zašto toliki broj Hrvata i Srba u BiH navijaju za reprezentacije Hrvatske i Srbije, jer to je pitanje prava i slobode izbora. Sa stajališta patriotizma ili domoljublja neobjašnjivo je i neprihvatljivo zašto je toliki broj Hrvata i Srba protiv fudbalske reprezentacije BiH. Bez obzira na to što sport, fudbal posebno, brže i više od bilo koga drugoga afirmiše slobodne građane, ravnopravne narode i zajedničku državu BiH, za Dodika svaka afirmacija BiH kao države predstavlja iznutra neoprostiv grijeh a izvana smrtnu opasnost.
Koliko se ide u negaciju Bosne i Hercegovine kao države može se dobiti odgovor i kroz odnos prema fudbalskoj reprezentaciji BiH. Da se ne zamajavamo – da li bi ta reprezentacija mogla igrati međunarodne utakmice u Banjoj Luci, Bijeljini, Foči, Trebinju, Bratuncu, Višegradu, Nevesinju, Prijedoru, Širokom Brijegu, Šuici, Prozoru, Posušju, zapadnom dijelu Mostara, Čapljini? Naravno da ne bi. Oni koji ne žele i ne priznaju grb države, himnu države i zastavu države, njima je fudbalska reprezentacija kao i sama država višak.
Karadžićev nasljednik
Stvari, pitanja i problemi dok se ne imenuju, oni se ne rješavaju. Krenimo redom. Kada Milorad Dodik neprestano ponavlja: “Ništa se na silu nije moglo odbraniti. Ako neko misli kroz izolaciju da spašava BiH, uputiću ga na činjenicu da je visoki predstavnik ovdje smijenio 250 ljudi i ništa nije postigao. Neće to uspjeti nikakvim smjenama i izolacijom”, njemu se mora svaki puta sa svakog nivoa jasno i nedvosmisleno kazati: Zemlja Bosna unazad hiljadu godina ima svoje ime, zakone, teritorij, stanovništvo, granice, teritorijalno-politički entitet, državnopravni okvir, kulturno-civilizacijski identitet i međunarodnopravni subjektivitet. Tu elementarnu povijesnu, političku, pravnu i državnu činjenicu priznaje i Dejtonski ugovor Bosne i Hercegovine koji u članu 1. kaže: “Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada Bosna i Hercegovina, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.”
Druže Dodik, u svemu nasljedniče Radovana Karadžića, unazad hiljadu godina kao Bosna banova, Bosna kraljeva, Bosna sandžak, Bosna ejalet, Bosna corpus separatum, Bosna posebna pokrajina, Bosna ravnopravna republika i od 22. maja 1992. međunarodno priznata država, nikada silom nije nastajala i nikada silom nije branila svoje teritorije. Ona nije dejtonska tvorevina, nego upravo jedan od njenih entiteta Republika Srpska. Čak i Dayton priznaje državni, pravni i politički kontinuitet Bosne i Hercegovine. Sve što ti, nasljedniče Radovana Karadžića, tvrdiš za Bosnu i Hercegovinu, to važi za Republiku Srpsku, tu najveću srpsku tekovinu u XX veku, po priznanju Dobrice Ćošića, oca srpske nacije: “Nisam sa svojom revolucionarnom generacijom uspeo da promenim sudbinu srpskog naroda, bila je to naša partizanska i mladićka iluzija i nisam kao predsednik SR Jugoslavije uspeo da promenim nacionalnu i državnu politiku i započnemo preporod Srbije u demokratsko, prosvećeno i civilizovano društvo. Ti neuspesi su generacijski i nacionalni porazi koji su u mojoj svesti i duši postali muka i patnja koji mi umanjuju uspehe i zadovoljstva koja sam pored svih poricanja imao u svom romansijerskom radu. Promena koja je nastala petooktobarskim prevratom izvedena je narodnim gnevom i milionima dolara američke obaveštajne službe i njenih saradnika, prevrat je u kome sam i ja zaludno učestvovao. Ta promena poretka pretvorila se u užasavajuću stvarnost i kriminalnom kontrarevolucijom stupili smo u kriminalni kapitalizam. Ja sam vrlo brzo uvideo da smo opet obmanuti. Ali ti porazi nisu konačni. Svetla tačka je Republika Srpska koja je dokaz da smo osvojili i neke istorijske pobede i uverenje umnih i hrabrih ljudi sveta da smo na strani pravde i prava.”
Ono što je za Ćošića svijetla tačka i istorijska pobjeda, to je za drugog Srbina Vladimira Popovića Bebu problem sa Republikom Srpskom: “Naravno da je problem sa Republikom Srpskom opasniji od svih ovih tumaranja, jer tamo imate jednog opasnog demagoga kao lidera Srba, a oko Tadića imate opasnu ekipu zločinaca, ratnih huškaša i profitera koja insistira na tezi o samoopredjeljenju Republike Srpske (ako može Kosovo) i to čini region i posebno Bosnu i Hercegovinu nestabilnom. Ipak, sva ta bolesna politika, stvarana u glavama akademika bez obrazovanja, zajedno će sa njima otići pod zemlju. Prazna i jalova politika Borisa Tadića, opsene i laži koje prodaju njegovi marketinški timovi, dok pljačkaju desetine miliona eura, doživljava ubrzani kraj. Toga su svesni i njegovi najbliži prijatelji i savetnici, zato i pojačavaju nacionalnu retoriku i poteze, kao uvek siguran fiks u lokalnim politikama ovih nesrećnih naroda kojima pripadamo.”
Lajčakova logika
Malo je ljudi u Srbiji koji su svjesni, a još ih je puno manji broj koji će to priznati, da je Republika Srpska najveća srpska “tenkovina” u XX vijeku stečena na krvi, masovnim zločinima, genocidu, urbicidu, kulturocidu, sakralocidu, masovnim pljačkama i razaranjima. Kao što je Izrael jedina država nastala voljom i rezolucijom UN-a, tako je entitet RS utemeljen na dokazanom i presuđenom genocidu. Prema Vesni Pešić: “Srbija je i dan-danas remetilački faktor u regionu. Srbija neprekidno rastura BiH. Zbog toga nema ništa od našeg puta ka EU. Ne možemo da idemo ka EU, a da ostavimo Republiku Srpsku. To je sve folirancija. Oni rasturaju i pokušavaju svima da pokažu da je Bosna jedna neuspela država. Pokušavaju na neki način da rasture Bosnu, da se osamostali Republika Srpska i da dođe do nekog ujedinjenja. Oni se bave teritorijama. Za to vreme čekaju neke pogodne momente da svima to dosadi. Njima se iz nacionalističkih razloga uopšte ne žuri ka EU.”
Ključnu ulogu u razbijanju Bosne i Hercegovine i svih njenih državnih formi i oblika ima predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Iako nijedan entitet u BiH ne može organizirati referendum u kapacitetu državnog razloga i pitanja, Dodik neprestano svojim mentorima obećava razne referendume o VSTV-u, Sudu BiH i prisustvu NATO-a BiH. Sva ta državna pitanja on spušta na nivo entiteta. Tako u susretu sa ruskim premijerom Putinom u Beogradu, u toku njegove nedavne posjete, Dodik izjavljuje: “Mi smo mogli reći naš jasan stav o tome da će odluka o eventualnom priključenju NATO-u biti donesena na referendumu, koji će sigurno biti raspisan u RS-u u momentu kada bude potrebno da se odluči. O tome će odlučiti narod i to će biti obavezujući stav za političare iz RS-a. A to znači da će se taj stav reflektirati i na organe BiH.” Na Dodikove nebuloze oko pristupa BiH NATO-u može se primijetiti sljedeće: a) o tome su se svi državni organi: Predsjedništvo, Vijeće ministara i Parlament izjasnili za prijem BiH u NATO savez; b) to je državno, a nikako i nikada entitetsko pitanje; c) na ovu i ovakvu Dodikovu izjavu moralo je reagirati Predsjedništvo, Vijeće ministara, Parlament BiH, OHR i visoki predstavnik.
Pogrešna je i štetna logika Miroslava Lajčaka da ne treba obraćati pažnju na Dodikove izjave. On je zapravo po ponižavanju, vrijeđanju i ismijavanju Bošnjaka i negiranju genocida nad njima u mnogo čemu verbalno nadmašio Radovana Karadžića, a opasno se približio Risti Đogi. Dok tužitelj Haškog tribunala Mark Harmon tereti načelnika JNA da je 1993. godine: “general Perišić pružao ključnu pomoć u oficirima, municiji i oružju, koja je omogućila VRS-u da nastavi sa ratom i zločinima, potpuno svjestan namjera vrha i armije RS-a i njihovih postupaka. Vojska Republike Srpske, Srpska vojska Krajine i Vojska Jugoslavije su bile jedna oružana sila nad kojom je kontrolu imao general Momčilo Perišić. General Perišić je 1993. pri Generalštabu VJ uspostavio posebne centre preko kojih su oficiri, municija i oružje upućivani VRS-u i VRSK-u. Osnivanje 30. i 40. kadrovskog centra rješavalo je ključnu potrebu VRS-a za ljudstvom, a preko njih (centara) regulisan je i status jugoslavenskih oficira na službi u VRS-u i SVK-u. Zadužuje se Savezno ministarstvo za odbranu (16. 3. 1994.) da uradi jedinstven program proizvodnje naoružanja i vojne opreme u kojem će planirati potrebe Republike Srpske i Republike Srpska Krajina. Primiti na školovanje u Vojnu akademiju i gimnaziju 240 studenata i učenika za potrebe Vojske Republike Srpske i Republike Srpska Krajina. Potrebna sredstva za školovanje obezbediće Savezna vlada.”
Agresorski ratovi
Druže Dodik, nasljedniče Radovana Karadžića u negaciji Bosne i Hercegovine, je li vam sada jasno ko je na nasilju, sili i krvi uspostavljan – entitet RS ili Bosna i Hercegovina? Ukoliko je BiH sa hiljadugodišnjim imenom neodrživa, a RS, jedini sui generis entitet na presuđenom genocidu uspostavljen, održiva, onda je Dodik u pravu. Malo je ljudi na tlu Srbije koji su svjesni činjenice koje je sve rezultate i posljedice proizvela politika Srbije u odnosu na susjedne zemlje, pogotovu u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. To uočava pravnik, advokat i intelektualac Srđa Popović: “U svesti ljudi u Srbiji ne postoji da je Srbija poražena u tim agresorskim ratovima i da se taj ceo projekat koji je počeo 1991. godine završio porazom. Kompletna ekipa iz devedesetih sa Dobricom Ćosićem na čelu je još uvek tu i još uvek nastupaju agresivno. Srbija nikada nije odustala od RS-a i razbijanja BiH.”
Sa akademikom Ćosićem ima nekoliko izravnih problema: a) miješa književne likove i socijalne tipove; b) ima izvan ljudske granice utjecaj na ljude; c) ima jaku maštu i književnu imaginaciju a nikada nije imao političke vizije; d) nikada nije snosio političke, pravne i krivične posljedice za svoju velikosrpsku politiku; e) utješna je činjenica da su gotovo svi njegovi politički istomišljenici (Ekmečić, Rašković, Šešelj, Milošević, Koljević, Martić, Hadžić, Karadžić i razni generali i admirali) ili pod zemljom ili u Haagu ili na smetljištu povijesti. Na kraju se postavlja razložno pitanje zašto Srbija vodi ovako hinjsku i podlu politiku prema Bosni i Hercegovini? Jedan od odgovora je zato što Srbija uistinu nije sankcionisana za svoju politiku prema Bosni i Hercegovini. Međunarodna zajednica je učinila sve u dogovoru sa Vladom Srbije da Tribunal u Haagu ne izruči nijedan relevantan dokumenat Međunarodnom sudu pravde u Haagu na osnovu kojeg bi se nepobitno utvrdila agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu. Međunarodna zajednica će učiniti nesagledivu nepravdu ukoliko prijem Srbije i Hrvatske u EU ne uvjetuje njihovim odnosom prema Bosni i Hercegovini. Zapravo, trebalo bi BiH, sa prvom od tih zemalja koja bude primljena, zajedno primiti u EU, kao što su zajedno isti dan postale članice UN-a 22. maja 1992. godine. Bez obzira na to što ovih dana tužilac Mark Harmon u odnosu na optuženog Momčila Perišića iznosi da se radi o “združenom djelovanju VJ i VRS, koje su počinile zločine nad nesrbima” i bez obzira na to što se Barack Obama hvali da su SAD i NATO za svega 30 dana reagirali i libijski narod zaštitili od diktatora Gadafija – građani u BiH mogu samo uzdahnuti i uskliknuti – u Bosni i Hercegovini 15 godina poslije Daytona vlade Srbije i Republike Srpske u Banjoj Luci održavaju zajedničku sjednicu. Pa doista to nikada nije radio ni Slobodan Milošević! Na tu činjenicu šuti OHR, Inzko, Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara i Parlament BiH.
Jakšićevo upozorenje
Međutim, na negativne implikacije i moguće negativne posljedice upozorava publicista i analitičar Boško Jakšić: “Održavanje zajedničke sjednice vlada RS-a i Srbije u Banjoj Luci može da se podvede u uplitanje u legitimne stvari jedne suverene zemlje.” Na tragu ratnog zločinca Nikole Koljevića koji je 2. marta 1992. godine u Beogradu na sjednici Predsjedništva SFRJ, između ostalog izjavio: “I sada smo mi u Sarajevu i sad se tu prelama cjelokupno srpsko pitanje. Šta znače granice? Znači biće granice prema Srbiji, biće ove granice, biće one granice. Mi preko toga što je za Evropu bitno, odnosno za čitav Zapad, ne možemo da idemo”, Milorad Dodik ima stratešku političku ulogu da briše i ruši sve prepreke, linije i granice između RS-a i Srbije a da uspostavlja i gradi nepremostive granice između Federacije i RS-a i između Bosne i Hercegovine i NATO-a i Evropske unije.
Prema priznanju ministra vanjskih poslova Srbije Vuka Jeremića, Srbija je posvećena Dodiku i Republici Srpskoj: “Republici Srpskoj prilično dobro ide, u tom smislu. Pre svega treba odati priznaje rukovodstvu Republike Srpske, sa predsednikom Dodikom na čelu, jer Srpska je danas stabilna, prosperitetna, Srpska korača sigurnim koracima. Srbija je naravno tu, Srbija je potpuno posvećena da pomogne na svaki način.” Da li je iko u međunarodnoj zajednici svjestan, da li želi da to vidi i prizna da Milorad Dodik sve moguće granice između Republike Srpske, Srbije i Rusije briše i ruši, a sve moguće linije, barijere i granice između BiH, NATO-a, EU, Zapada, Evrope i svijeta podiže i podebljava, to je osnovno političko pitanje. U rušenju i izoliranju BiH sada ide preko Fudbalskog saveza, nastavlja preko Suda BiH i Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Dakle, ne ruši se samo fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine nego sve što Dodiku kao prepreka na putu do ujedinjenja sa Srbijom i Rusijom stoji. Srećom, događaji su samo prvi puta (1992-1996) povijest – a kada se sada ponavljaju oni su samo farsa. Ništa više i ništa manje
Oslobođenje
