Foto: Ikon Images / Jacquie Boyd
Državni je dug SAD-a nakon smanjenja poreza u prvoj godini predsjedništva Donalda Trumpa razantno porastao. Rast je bio znatno ubrzan kroz konjukturne i pakete pomoći za savladavanje pandemije, a i sada dug raste uprkos stabilizovanoj gospodarskoj situaciji jer visoko opterećenje kamatama povećava deficit. Državni je dug u međuvremenu veći nego bruto domaći proizvod (BDP), a Congressional Budget Office (CBO) – jedna vrsta računovodstvene kontrole američkog kongresa – polazi u najnovijim projekcijama od toga da će na kraju budžetskog horizonta biti prekoračeno najviše stanje dostignuto nakon Drugog svjetskog rata.
Ovo se pitanje često koristi da bi se opravdala politika štednje velikih razmjera s dalekosežnim rezovima potrošnje i da bi se zahtijevalo masivno povećanje poreza. Manji budžetski deficiti i prije svega niže opterećenje kamatama svakako bi bili poželjni, ali strahovi koje mnogi tvrdolinijaši budžetske politike pokušavaju potaknuti uglavnom su neutemeljeni.
Prvo, klasični mit da su veliki proračunski deficiti loša stvar zapravo stoji na klimavim nogama. Često se kaže da će visoki budžetski deficiti povećati kamatne stope, istisnuti privatne investicije i time usporiti rast i dovesti do gubitka prosperiteta u budućnosti. Međutim mnogobrojne studije na ovu temu daju relativno malo dokaza za to. Malo razloga za brigu daje i kamatna stopa na desetogodišnje državne obveznice, koja aktuelno leži pod 4.0%. Radi poređenja: u kasnim 1990-im godinama, u kojima je američka država imala budžetski suficit, padala je kamatna stopa više puta kratkoročno pod 5.0%, ali najčešće je bila nlizu 6.0%.
Još je veća – zbog trenutno više inflacije – razlika između realnih kamatnih stopa tada i danas. Dugoročna realna kamata (nominalna kamatna stopa minus stopa inflacije) u vremenu suficita kasnih 1990-ih godina ležala je cijeli procentni bod iznad današnjih realnih kamatnih stopa ili čak još više. Ako kamatne stope uprkos visokom deficitu ostaju niske, od mita o smanjenju investicija ne ostaje puno toga. I još nešto treba uzeti k znanju: i plaćanja su kamata mjereno na udio u BDP-u samo minimalno više nego u ranim 1990-im godinama.
Postoji još i priča o krizi. Ona govori: ako prekoračimo određenu granicu zaduženja, moramo se bojati da će se ulagači odjednom povući iz američkih državnih obveznica i američkog dolara. Moguće je, naravno, sve, ali za takav strah ne postoji realna osnova. Druge su zemlje – prije svega Italija i Japan – u odnosu na njihov BDP znatno više zadužene nego SAD i uprkos tomu nalaze mnogo kupaca za svoje obligacije. Da dolar osim toga predstavlja globalno vodeću rezervnu valutu, čini iznenadno bjekstvo iz dolara još nevjerovatnijim.
Dok god gospodarstvo SAD-a ostaje jako, postoji malo razloga za iznenadnu dolarsku paniku.
Dok god gospodarstvo SAD-a ostaje jako, postoji malo razloga za iznenadnu dolarsku paniku. Ukoliko bi gospodarstvo zbog unutrašnjopolitičkih nemira ili u slučaju klimatskih katastrofa zapalo u stagnaciju ili doživjelo neku katastrofu, moglo bi stvarno doći do jakog povlačenja iz dolara, ali to bi bio slučaj kad bismo bili upola zaduženi kao danas. Čak iako bi nam zaduženje stvaralo brige – izgledi su na suštinsko reduciranje deficita ograničeni. Na strani prihoda za povećanje poreza na teret srednje klase postoji samo malo podrške.
Za kompletno ili djelomično ukidanje najnovijeg sniženja poreza, od koga su profitirali bogati pojedinci i pravne osobe, postoji nasuprot tomu politička podrška. Trump je 2017. najvišu poresku stopu snizio sa 39.6 na 37.0%. Ovaj temelj njegovog paketa sniženja poreza ističe iduće godine i vjerovatno neće biti produžen – prema tome kakav će biti rezultat izbora ujesen. (CBO u svojoj budžetskoj prognozi već polazi od toga da niže poreske stope neće više postojati.)
U principu postoji manevarski prostor za dalje podizanje poreskih stopa, pri čemu mnogi progresivci ovaj manevarski prostor predstavljaju većim nego što jeste. Mnoge američke savezne države svojim bogatim stanovnicima već su uvele visoke poreske stope. Visoko na listi Kalifornija s 13%; bogati Njujorčani plaćaju 11%. Pošto za mnoge od najbogatijih građana zemlje već važi stopa od iznad 50%, viši prihodi kroz znatno podizanje stopa bili bi ograničeni.
Za više prihoda iz poreza na dobit ima možda više manevarskog prostora. CBO računa u svojim projekcijama s time da prihodi iz poreza na dobit opadaju i da će iznositi samo još 1.3% BDP-a. Za poređenje: još u 1990-im godinama bila su to 2.0%, a u 1960-im čak znatno iznad 3.0% BDP-a. Ukoliko bi se suprotstavili ovom procesu opadanja, mogao bi se deficit znatno smanjiti. Usto se ipak mora jasno reći: veća stopa poreza na dobit ne znači i viši prihod iz poreza na dobit. Preduzeća su u međuvremenu eksperti ako se radi o tome da se iz poreskih zakona izvuče što je moguće više za sebe. Prije Trumpovog smanjenja poreza iznosila je stopa poreza na dobit nominalno 35%, ali realno je bila samo malo iznad 20%.
Svakom naporu za značajno povećanje poreza na preduzeća treba da bude u fokusu prije svega oporezivanje prihoda iz akcija (dividende i dobici od kapitala), koji su bez daljnjega vidljivi na svakom finansijskom portalu. Kod dobitka preduzeća to je drugačije: kakvu je dobit ostvarilo preduzeće država, saznaje od knjigovodstva preduzeća. Vlada Bidena ipak je preduzela mali prodor u tom pravcu i uvela je jednopostotni porez na otkup vlastitih akcija. Za to ne treba poseban napor jer preduzeće mora javno pokazati koliko je novca dalo za otkup vlastitih akcija,
Jedino područje gdje su moguće suštinske uštede jeste zdravstvena zaštita.
A kako izgleda na strani izdataka? Ovdje se teško mogu predstaviti veliki rezovi jer su mnoga područja ili malo intenzivna s izdacima ili uživaju jaku političku podršku. Ukupno 70% budžetskih sredstva koja ne idu za kamate odlaze na vojsku, socijalne sisteme osiguranja, javno zdravstveno osiguranje Medicare i druge programe u zdravstvu. Ranija nastojanja na smanjenju deficita na ostatku od 30% uvijek su dovodila do potresa.
Jedino područje gdje su moguće suštinske uštede jeste zdravstvena zaštita. SAD ima najneefikasniji sistem zdravstva u svijetu i izdvajaju po glavi više nego dvostruko od prosjeka OECD-a. Nasuprot ranijim projekcijama rasta troškova ovdje su već ostvarene znatne uštede: godine 2011. CBO u svojim je projekcijama polazio od toga da će američka vlada izdvajati 7.4%BDP-a za Medicare i druge zdravstvene programe. Umjessto toga izdaci danas iznose samo 5,6% BDP-a. Pošto SAD u ovom području i dalje izdvaja previše, dalje su uštede moguće.
Najočigledniji potencijal za sniženje troškova jeste kod lijekova na recept. U tekućoj godini izdvojeno je više od 650 milijardi dolara (3,2% BDP-a) za lijekove na recept i druge farmaceutske proizvode. Za ove artikle SAD plaća dvostruko više nego ljudi u drugim bogatim zemljama. Ako bolje uravnotežimo te troškove, možemo uštedjeti značajna budžetska sredstva i smanjiti troškovno opterećenje pacijenata.
Važno je znati da su skoro jedini razlog za ove visoke izdatke državom obezbjeđeni monopoli patenata. Na slobodnom bi tržištu ovi medikamenti bili znatno jeftiniji. Šta ih čini skupim – to su patenti. Interesantno je da postoji jak lobi koji se žali na visoko opterećenje kamatama, ali opterećenje koje izaziva od države obezbjeđeni monopol patenata skoro niko ne spominje.
Kad razmišljamo o tome šta ostavljamo budućim generacijama, državni su dugovi na kraju nevažan dio ukupne slike. Ukoliko bismo isplatili sve dugove i zato ostavili gospodarstvo koje je propalo jer malo investiramo u obrazovanje i infrastrukturu, kroz suvišnu štednju gušimo razvoj ili smo kroz ignorisanje zagrijavanja ruinirali planetu, ne možemo od naše djece očekivati mnogo zahvalnosti.
Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović
