Bio jednom jedan Progres. A bio jednom i golemi entuzijazam koji je on izazivao: sutra će biti bolje nego danas, prosperitet će trijumfirati za sve, racionalnost će pobijediti tamu, društvo će biti naprednije. Od svega toga, nakon pandemija, ratova, klimatskih zatopljenja, nasilja i brutalnosti svih vrsta, ostalo je jako malo. Samo vulgata zvana progresivizam koja ima svoje sljedbenike i nostalgičare u zapadnjačkim elitama i predstavlja jednu cjelinu dobrih osjećaja, klišeja, slogana sazdanih od stereotipa i nejasnih termina kojima se slavi „modernizacija“, „razvoj“, „inovacija“, „rast“. Taj rašireni progresivizam, velikog pojmovnog siromaštva, postao je šifrom na koju se oslanjaju profesionalni političari lijevog centra. To je kodeks koji funkcionira poput reklamnog slogana – štoviše, reklama je doista imala koristi od njega. „Da za promjenu. Glasajte za Apple”, „Demokratska stranka je napredak” itd.
Nakon likvidacije svih sadržaja evropske ljevice, posebno talijanske, progresivizam je postao najneutralnija moguća etiketa, paspartu koji se prilagođava najneuhvatljivijim pozicijama – čak je i Mario Draghi na svoj način progresivac – tog ideološkog konformizma koji konstituira retoriku zapadnjačkih elita. Može se koristiti bez previše razmišljanja i bez previše vjerovanja. Dovoljno je naučiti malu lekciju. Bolje je onda ako se, kako bi se potvrdilo da sve ide dobro, usredotočimo na ono što se naziva „pravima“, a ona često nisu ništa drugo nego daljnje privilegije onih koji već uživaju povlaštenu sferu. Smijeh Kamale Harris, groteskan i neumjestan, simbol je svega ovoga. Njezin teški poraz je slom zapadnjačkih progresivnih elita. Ako s jedne strane nose teret golemih pogrešaka u više navrata u posljednjih nekoliko godina, od Afganistana do Gaze i natrag, prolazeći kroz Ukrajinu, s druge strane one više nemaju što, ili gotovo ništa, za reći o glavnim pitanjima politike koja bi trebala biti na dnevnom redu: rat, siromaštvo, inflacija, rad, migracija, klimatske devastacije. A u Italiji se pridružuju mnoge druge: zdravstvo, obrazovanje, jug, istinski politički projekt za žene.
Nije dovoljan pesimizam inteligencije onih koji prepoznaju da stvari ne idu nabolje. A nije dovoljno ni prisjetiti se, kao što to neki čine, suprotnosti između građanskih i socijalnih prava, koja je također pomalo bajata. Nova trampovska desnica, koja svoje najotvorenije eksponente u Evropi nalazi u Viktoru Orbánu i Giorgi Meloni, pobjeđuje – i nastavit će pobjeđivati - iz najmanje tri duboka razloga. Prvi je što se zna predstaviti kao novina (a možda dijelom i jest), u odnosu na elitistički progresivizam koji je već prije dvadesetak godina zvučao zastarjelo. Taj jezik stare liberalne buržoazije, koji je umišljao da je univerzalan, govoreći i za niže društvene slojeve, jednostavno više ne funkcionira.
Drugi razlog je taj što je kraj progresivnih izvjesnosti izazvao zbunjenost, rezignaciju, ogorčenost, bijeg u privatni život, zatvaranje u obitelj, utrku za individualnim uspjehom u nadmetanju s drugima do posljednjeg daha. Nova desnica, osim što sve to prepoznaje, zna dati i odgovor, koliko god banalan i nemilosrdan.
Treći razlog leži u receptu: ponuditi siguran zaklon od onoga što se zbiva vani, u neupravljivom kaosu svijeta, između sukoba i katastrofa. I što zvuči kao glazba za uši zabrinutih i tjeskobnih građana zapadnjačkih demokracija. A zaklon je očito za njih, iako se ističe kao štit za neke skupine, za neka plemena (ne bi bila desnica!), a to su npr. u Italiji taksisti, koncesionari plaža, samostalni djelatnici, mali i veliki utajivači poreza i dr. Funkcionira na taj način i funkcionira dobro s obzirom na rezultate. Jer obećava obranu interesa nekih, i brani ih. Ali zatim zna namignuti nižim društvenim slojevima koji još uvijek pripadaju naciji. To nas uči Trump, biznismen koji je ušao u politiku samo da izliječi bolesno tijelo Amerike, iscjelitelj, koji će to tijelo pročistiti od svake unutarnje subverzivne prijetnje i svake izvanjske opasnosti. Autarkija, mistična veličina, čistoća ultranacionalizma.
S druge strane postoji apstraktni progresivizam, koji se razmeće univerzalnim vrijednostima, koji tvrdi da promiče interese svih i koji, nakon detaljnijeg promatranja, teži samo interesima nekolicine. Čak ni zapadnjačke elite koje drže monopol više ne vjeruju u ovu blijedu verziju rutine. Sve dok ova isprazna ideologija ne implodira, sve dok ovaj jezik sastavljen od grotesknih refrena ne otkrije potpuno sav svoj besmisao, bit će nemoguće izgraditi istinsku alternativu koja će biti na visini vremena.
Preveo s italijanskog Mario Kopić
Donatella Di Cesare, Il progressismo è solo per l’élite occidentale, Il Fatto Quotidiano
