Foto: Dženat Dreković
Kamerni teatar 55 ima izuzetno bogatu historiju i simboličku vrijednost u kulturnom pejzažu Sarajeva. Kako danas, kao producentica, balansiraš između naslijeđa teatra i potreba savremenog pozorišnog izraza? Na koji način produkcijska strategija odgovara na tu dinamiku između tradicije i inovacije?
Kamerni teatar 55 postoji već sedamdeset godina i to nije nimalo bezazleno, zato je ogromna odgovornost uopše raditi tu. Teško je pričati o važnosti Kamernog za Sarajevo, a pritom ne umanjiti ili nešto pogrešno reći u tom svemu, s obzirom da ja nisam dijete ovog grada i da sam se objektivno, kako sa Sarajevom, tako i sa Kamernim, upoznala tek na svom studiju. Mislim da se još uvijek upoznajemo, ali čini mi se, nekako dobro funkcionišemo. Zato mi je uvijek krivo i smatram to svojom manom što nikako ne skupim dovoljno vremena da čitam više, da prekopavam arhive, ali i da istražujem nove stvari u tom nekom teorijskom smislu, jer sam većinu toga “skupila” s nogu, na terenu, prolazeći kroz, evo, sedmi proces u godinu i po dana u Kamernom teatru 55. Zapravo, cijelo ovo pitanje je veoma teško, jer, objektivno, i danas šta radimo će nekome za 70 godina biti naslijeđe. Mislim da je važno neprestano učiti i poštovati provjerene i cijenjene prakse koje su nam u naslijeđu, ali sa druge strane neprestano tragati za novim i jednostavno, igrati se. Činjenica je da će npr. VR tehnologija u pozorištu koju smo uveli sa Stećakland predstavom i čije korištenje planiramo razvijati mnogo podrobnije i u budućnosti, nekome biti naslijeđe kada dođe u ovo pozorište. Mislim da je važno znati odgovoriti na kontekst – on nekad zahtjeva da se naslonimo na historiju, a nekad da je protresemo. Ono što je ključno jeste da se ne bojimo ni jednog ni drugog.
Koji su najkompleksniji izazovi s kojima se suočavate u produkciji pozorišnih predstava u kontekstu bosanskohercegovačkog društva – uzimajući u obzir finansijsku nestabilnost, institucionalne barijere i promjene u kulturnim politikama? Možete li podijeliti konkretne primjere gdje je kreativnost morala nadomjestiti nedostatak sistemske podrške?
Kroz četiri godine studija i u tome, evo, godinu i po profesionalnog rada, mislim da u našim okolnostima kreativnost uvijek nadomješta nedostatak sistemske podrške i brojne druge prepreke. Da te prepreke ne postoje i da postoji sistemska podrška, pretpostavljam da možda i ne bismo vodili ovaj razgovor. Gimnastika svake vrste, mentalna, financijska, vremenska i ko zna koja još je sveprisutna i neminovna. Pozorište i naš sistem su jedan vrlo nesretan bračni par koji, eto, nekako mora i dalje funkcionisati zajedno. Jedno je živo i vrlo promjenjivo dok je ovo drugo sporo i bez neke pretjerane nade za promjenu. No, iz tako disfunkcionalnog braka se rađaju djeca koja svojom kvalitetom i kreativnošću žele pokazati da može bolje. Dakle, predstave koje izlaze iz takvih uslova su svojevrstan zagovarački alat u pokušaju da situacija bude bolja i da onda jednog dana i imamo kulturnu politiku, imamo neku strategiju i zajednički plan koji će osigurati da najkompleksniji izazovi ne moraju biti osnovna sredstva za rad.
Kako konkretno izgleda proces balansiranja između umjetničke ambicije tima (reditelj, glumci, scenograf…) i realnih produkcijskih mogućnosti? Da li dolazi do tenzija, i kako ih rješavate bez kompromitovanja kvaliteta umjetničkog djela?
Pozorište je kolektivni čin, mjesto koje dopušta i zahtijeva da se igrate čak i kad ste odrasli. Ima svoja pravila, ali sa svakim novim procesom svi ulazimo u nešto novo i nepoznato. Ja sam u toj priči zapravo u sendviču: s jedne strane u stalnoj komunikaciji s autorskim timom koji često čine novi ljudi – vanjski saradnici koji ne rade stalno u Kamernom, a s druge sa direktorom i administracijom kuće. Pritom sam najmlađa i među posljednjima koji su došli, pa pažljivim planiranjem, beskrajnim tabelama, mejlovima i razgovorima nastojim preduhitriti sve potencijalne probleme. Važno mi je da ono što možemo kontrolisati od početka, rasporede, zauzeća glumaca i tima, dostupnost prostora i sl., zaista bude bez nepredviđenih situacija, a da sve druge probleme i nove požare gasimo odmah na licu mjesta. Međutim, pozorište je živo: nijedna proba nije ista, kao što nijedna izvedba nije identična. Bolesti, povrede, iscrpljenost i prezasićenost su ljudske i često su nemoguće za predvidjeti. Zato ljudi, ekipa predstave, uvijek moraju biti na prvom mjestu, moramo čuvati i poštovati jedni druge. Kad to imamo, sva kašnjenja, rebalansi, javne nabavke i slične akrobacije postaju savladive, jer pozorište može bez svega, ali ne može bez ljudi koji su zapravo kotačići u jednoj mašini. Ukoliko bilo koji kotačić zakaže, publika, zbog koje sve ovo radimo, će to osjetiti.
Adna Rizvan/Foto: Dženat Dreković
Možeš li se osvrnuti na jednu produkciju koja je bila posebno zahtjevna – bilo zbog tematike, logistike, autorske poetike ili vanjskih okolnosti – i objasniti šta si iz tog procesa naučila kao producentica?
S obzirom da sam uopšte u profesionalnom pozorištu veoma kratko i da sam općenito na planeti Zemlji relativno kratko, svaki je proces do sada bio zahtjevan na svoj način. Iako sam stekla zaista mnogo iskustva i naučila mnogo lekcija u ovom periodu, te iako sam u pozorištu od svoje osme godine, ja imam još toliko toga da naučim i još mnogo lekcija da prođem kako bih uopšte mogla izdvojiti neku posebnu situaciju. Do sada je uvijek postojao neki trenutak ili period koji je bio, uslovno rečeno, strašan, problematičan, meni potpuno nov i koji je dodavao neke nove redove i kolone moje mentalne produkcijske Excel tabele. Pozorište svima u toku procesa rada postane kuća, svi postaju porodica, pa onda realno ne želiš da se “hvališ” problemima iz kuće, jer te ponekad bude i baš sramota.
Kao javna ustanova, Kamerni teatar ima i odgovornost prema razvoju mlađih generacija pozorišnih stvaralaca. Kako koncipirate strategije koje omogućuju inkluziju mladih autora, glumaca i reditelja u profesionalnu scenu, a da se pritom očuva visok produkcijski i umjetnički standard?
Smatram da svaka javna ustanova ima odgovornost prema razvoju mladih generacija u nekom domenu, a pozorište pogotovo. Kada je u pitanju pozorište u Bosni i Hercegovini, sumnjam da tu postoji mnogo neke strategije (čast izuzecima) i da se mnogo toga dobrog, posebno po pitanju uključivanja nas mladih, dešava vrlo često slučajno. Mi ne smijemo biti, niti mislim da ikad trebamo postati, mjesto koje je elitizirano i potpuno nedostupno i nedostižno mladima. Kada je u pitanju Kamerni teatar 55 i angažman mladih profesionalnih pozorišnih autora i autorica, mislim da on čak treba biti i pionir po pitanju toga uvijek, jer ga je i sam Jurislav Korenić osnovao tragajući za novim teatarskim izrazom. Dakle, smatram da Kamerni, kao mjesto eksperimenta, mora biti mjesto koje barem jednom godišnje daje priliku mladom autorskom timu da postavi svoju, najčešće prvu, profesionalnu pozorišnu produkciju. Da bi objektivno mogao dati priliku, nužno je da se prati rad studenata i studentica umjetničkih akademija, a posebno scenskih/dramskih umjetnosti (i ne, ne samo u Sarajevu) jer je to logično mjesto za susret sa mladima. S obzirom da sam i sama tek diplomirala, iz vlastitog iskustva znam koliko znači kada u publici projekcija ili izvođenja naših studentskih radova znači imati predstavnike kulturnih institucija. S druge strane, odgovornost i profesionalnost od nas mladih koji tek počinjemo, je nužna i neminovna. Jasno mi je da nismo svi divni, radišni i odgovorni, ali mi je isto tako vrlo jasno da nas se vrlo često ne posmatra kao relevantne i ravnopravne. Mislim da je nužno dati nam odgovornost i prostor da se pokažemo i dokažemo, pa onda raspravljati da li smo sposobni ili ne. Dakle, u opisu posla uposlenika pozorišta zaduženih za nove produkcije, repertoar i uopšte umjetničko usmjerenje pozorišta bi moralo biti praćenje i posjećivanje studentskih ispita, a s druge strane u opisu “posla” mladih koji žele od ovog da žive i rade, bi moralo biti profesionalno, odgovorno i (možda nažalost) neumorno pokazivanje vlastitih sposobnosti, znanja i iskustva i otvorenosti za rad i učenje.
Dobra praksa Kamernog teatra 55, koja je meni uopšte i otvorila vrata ove kuće u profesionalnom smislu i za koju se nadam da će se nastaviti od sljedeće sezone jeste Dramski studio 55 kojeg sam imala priliku voditi sa kolegicom, umjetničko-pedagoškom voditeljicom i dramaturginjom Eminom Omerović. Započeo je s radom u decembru 2023. godine s ciljem da kreiramo siguran i kreativan prostor za rast i razvoj srednjoškolaca iz Sarajeva i Istočnog Sarajeva kroz igru, maštanje i promišljanje, odakle izlaze osnaženi mladi ljudi koji shvaćaju pozorište kao mjesto koje pripada njima, mjesto gdje imaju potpunu slobodu da otkrivaju sami sebe i svijet oko sebe, te razvijaju svoj puni potencijal kao pojedinci. To je jedno od najdivnijih iskustava koje sam imala do sada i jedan od odličnih primjera kako jedno javno pozorište može pomoći u razvoj mladih općenito, a svakako i onih koji se odluče da će im to biti životni poziv. Oni su bili moj bijeg i sigurna zona u periodu kad sam prolazila razna vatrena krštenja bivanja producenticom u pozorištu. Višemjesečni rad se zaokružio njihovom autorskom, omladinskom predstavom GO DO(t) koja istražuje odrastanje u doba ekstrema, u svijetu u kojem ili sagorijevamo ili trulimo ili smo preosjetljivi ili potpuno tupi. U svijetu koji je brz, gdje nema mjesta za grešku, svijetu perfekcionizma, uspjeha, burnouta, hustle culturea, self-carea, binge watchinga, bed rottinga, brainrota, overthinkinga, overloada… Svijetu u kojem nam sve postaje previše, svaki događaj, svaki podražaj, svaki detalj imaju ili jednaku važnost ili nam ništa više nije bitno. Iako Kamerni ima iza sebe izuzetno tešku i turbulentnu sezonu, njihova ljubav i posvećenost koja ne prestaje ni danas, krug novih pozorišnih zaljubljenika koji želi istu priliku, pokazatelj su da im Kamerni nipošto ne smije zatvoriti vrata i da moraju biti jedan od prioritta, čemu se istinski nadam od naredne sezone.
Foto: Velija Hasanbegović / Predstava Ljubavnice
Pored angažmana u Kamernom teatru 55 radiš kao voditeljica programskog odjela na Sarajevo Theatre Showcase – nadolazećem festivalu koji u septembru okuplja teatarske profesionalce iz Evrope i regije sa raznolikim programom. Možeš li nam reći nešto više o tome i koliko je to važno za teatarsku scenu Sarajeva?
Poziv za ovaj angažman je bio otprilike ostvarenje mog produkcijskog sna trenutno, jer sam u tom periodu, prije evo već šest mjeseci, završavala svoj teorijski diplomski rad i bila tako duboko u analizi problema i prilika prije svega nezavisne pozorišne scene kod nas, ali i u regionu. Zato mi je bila velika čast i odgovornost početi raditi na ovom projektu, u koji zaista vjerujem da može promijeniti način na koji funkcioniše pozorišna “industrija” kod nas. Sarajevo Theatre Showcase (STS) održat će se od 12. do 15. septembra u Sarajevu i organizira ga Sarajevski ratni teatar SARTR, Hartefakt Fondacija, Ulysses Teatar, Para Film and Theatre, Binario Vivo i Realstage te okuplja internacionalne i regionalne teatarske profesionalce: selektore, producente, umjetničke direktore, menadžere, predstavnike fondova koji su zainteresirani da ponude prilike za saradnju, finansiranje, distribuciju i sl. etabliranim i mladim pozorišnim profesionalcima i produkcijama iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije. Sačinjen je od sedam programa, od kojih se šest održava ove godine. Počeli smo sa programom Atelier prije nekoliko mjeseci, koji je okupio 20 (većinski) mladih dramskih autora i autorica koji razvijaju svoje drame od početne ideje do krajnjeg rezultata u radu sa mentorima, a potom će te drame biti prezentirane i u septembru. Trenutno su nam završili otvoreni pozivi i u procesu smo selekcije za programe Showcase, Theatre Market, Industry Pitch i Residency (Directors, Producers & Critics). Showcase program donijet će selekciju izvanrednih savremenih produkcija iz regije, nudeći uvid u savremenu teatarsku praksu Jugoistočne Evrope. Industry Pitch program predstavlja inovativne pozorišne projekte koji traže međunarodne partnere za produkciju, finansiranje ili neku vrstu partnerstva. Theatre Market je orijentiran na dramske pisce koji će imati organizovane individualne sastanke sa međunarodnim profesionalcima sa ciljem da predstave svoja gotova dramska djela koja su spremna za postavku. Residency je program usmjeren isključivo prema mladim pozorišnim profesionalcima, strukturiran kroz tri grupe: režiseri/ke, producenti/ice i kritičari/ke. Kombinujući praktične radionice, mentorske sesije i prilike za umrežavanje, rezidencijalni program omogućava učesnicima da razviju svoje vještine, prošire profesionalne mreže i istraže nove pristupe stvaranju teatra pod vodstvom iskusnih međunarodnih mentora. Također, tu je i konferencijski program Stage Talks koji istražuje ključna pitanja savremenog teatra, kao što su raznolikost u repertoaru, održive produkcijske prakse, razvoj publike i međunarodna saradnja.
Iza nas, ali posebno pred nama, je zaista veliki posao i neizmjerno smo sretni što je STS kao novi projekat i praksa ipak privukao interesovanje velikog broja ljudi i što ćemo u septembru moći spojiti fantastičnu grupu internacionalnih profesionalaca voljnih da istraže i uvežu se sa domaćim pozorišnim stvaraocima i raznovrsne, jednako fantastične, pozorišne grupe i pojedince koji žele pokazati ono u čemu su najbolji, napredovati i surađivati. Mislim da će pravi pokazatelji doći tek nakon samog ovogodišnjeg događaja, ali mogu reći da sam već veoma uzbuđena i da imam pozitivnu tremu kako će sve to skupa na kraju izgledati. Vjerujem da će to zaista biti dragocjen prostor za uvezivanje koje će vjerovatno već sljedeće sezone, ali i dugoročno, pokazati praktične rezultate i oblikovati scenu u nekom novom smjeru. Drago mi je da je STS od samog početka veoma otvoren, ni za jedan program ne postoji interna, unaprijed određena selekcija, već je svako imao priliku “da pronađe nešto za sebe” i sami programi odgovaraju na različite potrebe, stoga i sama selekcija zavisi isključivo od kvalitete prijava. Festivali u regiji u velikoj mjeri funkcionišu po principu ja tebi – ti meni i zato i sam koncept otvorenih poziva u kojem postoji određena aplikacija je bio u jednu ruku izlazak iz zone komfora mnogim aplikantima. No, ja smatram da je to ispravan put na koji se trebamo “učiti” i da same prilike trebaju biti javne i transparentne, u kojem svi imaju jednaku šansu. Naposljetku, STS iza kulisa čine većinski mladi ljudi koji ravnopravno surađuju sa ozbiljnim profesionalcima europske i svjetske teatarske scene, što smatram jednom od velikih vrijednosti ovog projekta i pozitivnih praksi za ubuduće.
Pozorišna produkcija je često nevidljiva, iako ključna za realizaciju svake predstave. Koje bi kompetencije, ali i etički principi, po tvom mišljenju, trebali biti osnova rada mladih producenata koji tek ulaze u ovu profesiju, posebno u našem lokalnom kontekstu?
Za početak, mislim da pozorišna produkcija u našem lokalnom kontekstu mora biti mnogo vidljivija prije svega još na samoj Akademiji. Mi smo i dalje relativno mlad odsjek na ASU, ove godine je petnaesta obljetnica Odsjeka za produkciju i menadžment u oblasti scenskih umjetnosti i ono što nam mogu poželjeti za rođendan jeste mnogo više pozorišta. Pozorišna produkcija u nastavnom planu i programu nije toliko zastupljena i svi mi koje je zanimalo pozorište smo učili kroz rad sa kolegama sa drugih odsjeka, najviše sa Odsjeka za režiju, producirajući njihove pozorišne ispitne projekte. To naravno nije dovoljno jer jednom kad uđete u profesionalni proces, shvatite da bi neke stvari bile mnogo jednostavnije da smo se na studiju mogli susresti sa sličnim situacijama kroz uvid u stvarne pozorišne procese na obaveznoj praktičnoj nastavi ili sličnim akademski obaveznim učešćima. Mislim da bi takav pravac značajno uticao i na to da se i same institucije više otvore jer bi morali barem poznavati mlade kolege i kolegice koji bi im boravili u pozorištima. Međutim, ja zaista vjerujem u taj odsjek i mislim da će se unapređenje nastavnog plana i programa desiti i u tom segmentu, te da će u samom poticanju značajnu ulogu morati odigrati i sama pozorišta koja su do sada, nadam se, shvatila da bez produkcije i obrazovanih ljudi neće moći funkcionisati. Stoga, ne znam kako bih odgovorila koje bi to kompetencije trebao imati neko ko se poželi baviti pozorišnom produkcijom, jer mnoge osnovne lekcije će sigurno naučiti na samom studiju. Ako želiš biti najbolji ili među najboljima u onome što radiš, onda vjerujem da si otvoren, odgovoran i temeljit, a sve ostalo svima mnogo zavisi od toga šta tačno i gdje radimo, te s kim.
