Samo nekoliko dana prije vjenčanja, 25-godišnja Fatima Hassouna ubijena je u izraelskom zračnom napadu koji je pogodio njezin dom u sjevernoj Gazi. Ubijeno je i deset članova njezine porodice, uključujući njezinu trudnu sestru. Istog dana Izrael je ubio devetero djece ljekara Najjara, od kojih je najstarije imalo 12 godina, a najmlađe samo 6 mjeseci. Izraelska vojska saopštila je da se u oba slučaja radilo o ciljanom napadu na članove Hamasa koji su učestvovali u napadima na izraelske vojnike i civile. Drugi izvori pouzdano tvrde da je Fatima Hassouna ubijena nakon što je objavljeno da će njezin dokumentarac o životu u Gazi biti premijerno prikazan na francuskom nezavisnom filmskom festivalu koji se održava paralelno s Kanskim festivalom. Film „Stavi dušu na ruku i hodaj“, koji je režirala iranska rediteljica Sepideh Farsi, koja živi u izgnanstvu, priča je o patnjama Palestinaca u Gazi kroz snimljene video razgovore s Fatimom Hassounom. Po riječima rediteljice Farsi, Fatima je bila osmijeh, oči, duša, nada i depresija Gaze. I zato je morala da umre. Mali Yahya, Rakan, Raslan, Gebran, Eve, Rival, Sayden, Luqman i Sidra, svi rođeni u posljednjih 12 godina, morali su umrijeti kao opasni teroristi i neprijatelji izraelske države samo zato što su bili djeca palestinskih ljekara koji su se borili za svaki ljudski život u nesretnoj Palestini. Njihovi roditelji liječili su i zarobljene Jevreje koji su dovedeni u Gazu nakon terorističkog napada Hamasa na Kibbutz Be’eri, oktobra 2023, i zbog toga su morali umrijeti. Njihova krivica bila je samo u tome što su rođeni kao Palestinci.
Apstraktna sloboda moćnih i zločin nemoćnih
Odsustvo razuma i pravde kod moćnih dovodi do pobune slabih i nemoćnih, što redovno nosi treperenje bezumlja i zla i kod jednih i kod drugih. Pobuna i smrt – to je tragična opcija pred kojom se našao usamljeni čovjek na samom početku 21. stoljeća.
Saga o nikad potvrđenoj biblijskoj mržnji između Jevreja i Palestinaca, koja se proteže unazad 2500 godina – između zasjede Amelečana i bitke kod Refidima između Jevreja i Amaleka u sedmom stoljeću p.n.e., njihovih brojnih međusobnih sukoba, protjerivanja i istrebljenja, pa sve do masakra u logorima Sabra i Shatila i pokolja u selu Kibbutz Be’eri – dugo je ostajala natopljena treperenjem zla i bezumlja, što će odvesti u smrt Fatimu Hassounu i njezinu cijelu porodicu i devetero mališana porodice Najjar u istom danu, i više od 55.000 ubijene djece, žena i onih koji nisu vjerovali u tu biblijsku priču o mržnji i osveti. I još toliko nestalih pod ruševinama njihovih domova, i onih koji će uskoro umrijeti od gladi i projektila – i to sve na početku 21. stoljeća. Ova biblijska saga o krivici, mržnji i strahu otvara glavno pitanje današnjice čovječanstva: umire li danas ljudski moral i demokratija glasno ili tiho – u Gazi?
To nije pitanje samo za nesretne Palestince i, na nešto drugačiji ali jednako bolan način, za nesretne Jevreje, već za cijelo čovječanstvo. Tamo gdje ubilačka mržnja može trajati više od 2.500 godina s nesmanjenom žestinom i imati toliku snagu da pokrene čovjeka na opći pokolj nevine i nemoćne djece, krije se očigledno neka biološka greška u samom ljudskom biću.
Biblijska prevara
Neprijateljstvo Jevreja prema antičkom narodu Amalek proizlazi iz onoga što je zapisano u Tori kao zasjeda koju su Amelečani postavili Jevrejima prije više od 2500 godina, dok su se kretali prema obećanoj zemlji nakon protjerivanja iz Egipta. Taj napad motiviše Boga da naredi Mojsiju da nemilosrdno uništi Amalečane:
„Sada idi, napadni Amalečane i potpuno uništi sve što im pripada. Ne štedi ih. Pogubi muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce.“
Stotinama godina kasnije, kralj Saul gotovo ispunjava Božiju zapovijed ubijajući sve amalečke muškarce, žene i djecu. Međutim, štedi kralja Agaga, koji preživljava zahvaljujući tome što dobije dijete. Generacijama kasnije, jedan od potomaka Agaga, Haman, pokušava uništiti sve Jevreje koji žive u egzilu pod perzijskim vladarom – što vodi u nove sukobe između Amaleka i Jevreja.
Da li su izraelske vojne vlasti, kada su izdavale naredbu za ubijanje Fatime Hassoune i djece porodice Najjar, imale na umu ovu biblijsku naredbu – teško je znati. Ali da ju je premijer Benjamin Netanjahu imao na umu – vrlo je vjerovatno. Obraćajući se narodu, rekao je:
„Morate se sjetiti šta vam je Amalek učinio, kaže naša Sveta Biblija. I mi se sjećamo.“
Poruka je jasna: propust kralja Saula da potpuno uništi Amaleka predstavlja trajnu egzistencijalnu prijetnju za jevrejski narod. Danas se ta greška, poručuje Netanjahu, ne smije ponoviti.
Premda ne postoje historijski dokazi o povezanosti između antičkih Amaleka i savremenih Palestinaca, u percepciji ortodoksnih Jevreja Palestinci se doživljavaju kao njihovi potomci – čime se opravdava njihovo uništenje kao biblijska obaveza. Drevna historija palestinskog naroda duboko je ukorijenjena u Levantu, regiji sa složenom i višemilenijskom historijom. Rani stanovnici bili su dio kanaanske civilizacije, koja je evoluirala od nomadskih lovaca-sakupljača do ranih poljoprivrednika tokom bronzanog doba.
Kasnije je regija postala dom izraelskih kraljevstava – Izraela i Judeje – tokom željeznog doba, a potom je pala pod vlast raznih imperija: Asirske, Babilonske, Perzijske… Stanovništvo je bilo raznoliko: Arapi, Jevreji, kršćani – oblikovani religijskim, kulturnim i političkim utjecajima kroz historiju. Današnja palestinska kultura je prvenstveno arapska i islamska, ali mnogi Palestinci se identifikuju i s drevnim civilizacijama – Natufijcima i Kanaancima.
Tora ne precizira ko su Amaleci, ali se u tradicionalnom jevrejskom vjerovanju opisuju kao narod zla – gori od svih drugih. Taj stereotip danas služi za opravdanje percepcije Palestinaca kao nasljednika tog „naroda zla“ – čime se njihovo uništenje pokušava predstaviti kao duhovna, pa i politička nužnost.
Uništiti sve Palestince, njihove žene, djecu i dojenčad, razoriti njihove kuće, bolnice, škole, uništiti njihove usjeve, zatrovati njihovu vodu, i uništiti sve što im pripada – kako se više nikada ne bi mogla ponoviti prijetnja opstanku Jevreja i njihove države. To je „lekcija“ koja se, prema ovoj ideologiji, ne smije zaboraviti.
Moshe Feiglin, jedan od ministara u izraelskoj vladi, raspiruje ovu ubilačku mržnju prema Palestincima i jasno instruira ko je neprijatelj:
„Naš neprijatelj nije Hamas, ni vojno krilo Hamasa. Svako dijete u Gazi je neprijatelj. Moramo okupirati Gazu i naseliti je, i nijedno dijete iz Gaze neće tamo ostati. Nema druge pobjede.“
Još ekstremniji u svojim izjavama je krajnje desničarski političar i predsjednik Vijeća jevrejskih naselja, Bezalel Smotrich, koji otvoreno zagovara izgladnjivanje i masovno uništenje palestinske populacije. Njegov politički opstanak zavisi od ekstremističkog saveza s premijerom Benjaminom Netanjahuom, čime postaje ključna figura u održavanju vlasti autoritarne i kriminalizirane izraelske vlade.
Ta vlada, uz potporu najradikalnijih političkih i vjerskih krugova, preuzima obavezu da ne ponovi „grešku“ kralja Saula iz 5. stoljeća p.n.e. – i dovrši biblijski zavjet uništenja Amaleka, sada projiciranog na Palestince.
Poznati jevrejski historičar Elliott S. Horowitz, profesor na univerzitetima Ben Gurion, Harvard, Yale, Princeton i Oxford, dao je ključni doprinos širenju narativa o biblijskoj mržnji i osveti. Uz njega se nalaze i drugi istaknuti intelektualci poput Jeffreyja Goldberga i Benzija Liebermana, koji su revitalizirali tezu da se Palestinci ponašaju kao potomci Amaleka – te da im zato treba uništiti sposobnost i pravo da razmišljaju kao nacija i da postoje kao narod.
Taj opći narativ prihvaćen je ne samo unutar političkog i vjerskog establišmenta već i u izraelskoj javnosti, kulturi i medijima. Javna sfera preuzima ulogu intenzivnog promovisanja Božije naredbe iz Tore, predstavljajući je kao legitimnu osnovu za nacionalnu odbranu i kolektivno sjećanje – koje postaje ideološki temelj za nove zločine.
Na primjer, izraelski hip-hop duo Ness & Stilla objavljuje pjesmu Harbu Darbu, u kojoj Stilla repuje:
„Doveli smo cijelu vojsku protiv vas i kunemo se da neće biti oprosta, sinovi Amalekovi.“
Pjesma je dospjela na vrh izraelskih muzičkih top-lista, strimovana više od 4,5 miliona puta na Spotifyju, a spot je pregledan preko 16 miliona puta na YouTubeu. Na društvenim mrežama uz ovu pjesmu djeca i tinejdžeri plešu, imitiraju oružane pokrete, slaveći nasilje nad Palestincima. U pjesmi se pored vođa Hamasa i Hezbolaha kao neprijatelji spominju i umjetnice poput Due Lipe i Belle Hadid, koje su javno podržale Palestince – uz poruku da „svaki pas na kraju dobije ono što zaslužuje“.
Užasavajuću ulogu u širenju mržnje prema Palestincima preuzeli su i izraelski javni mediji, posebno TV kanal Channel 14, koji redovno prikriva ili ignoriše izjave protiv nasilja, dok s druge strane studiozno prikuplja svaki incident između Jevreja i Palestinaca kako bi potpirivao mržnju, strah i netoleranciju. Mnogi svjetski mediji, otvoreno ili prikriveno, podržavaju autoritarnu izraelsku vladu – pomažući da se biblijska ideologija o osveti nad Palestincima legitimizuje i normalizira u javnom diskursu.
Pod pritiskom izraelskih vlasti i njihovih ključnih saveznika, prvenstveno Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke – koja i dalje nosi moralnu odgovornost zbog Holokausta – čak i evropski političari i kulturne institucije bivaju kažnjeni zbog najmanje simpatije prema palestinskoj patnji.
Primjer za to je njemačka državna ministrica za kulturu Claudia Roth, protiv koje je pokrenuta hajka jer je aplaudirala izraelsko-palestinskom tandemu režisera Basel Adra i novinara Yuvala Abrahama, koji su zajedno primili nagradu za najbolji dokumentarni film “Nema druge zemlje” na Berlinaleu 2025. Film dokumentuje uništavanje palestinskih sela na Zapadnoj obali.
Nakon govora u kojem su osudili aparthejd, pokolje i masakre, te pozvali Njemačku da zaustavi isporuku oružja Izraelu, uslijedila je lavina osuda. Gradonačelnik Berlina Kai Wegner proglasio je taj govor „šokantno jednostranim i obilježenim dubokom mržnjom prema Izraelu“. Istovremeno je zatraženo razrješenje Claudije Roth i ukidanje državnog finansiranja Berlinalea – čime se jasno pokazuje da je čak i kulturni prostor podložan ideološkom pritisku kada je riječ o kritikama izraelske politike.
Između kritike i genocida
Bivši ministar vanjskih poslova Izraela Yair Golan oštro je kritikovao postupke vlade Benjamina Netanyahua u Gazi:
„Izrael je na putu da postane izopćena država, kao što je bila Južna Afrika, ako se ne vratimo ponašanju kao razumna zemlja. Razumna zemlja se ne bori protiv civila, ne ubija bebe kao hobi i ne upušta se u masovno raseljavanje stanovništva. Sadašnje rukovodstvo Izraela puno je osvetoljubivih tipova bez morala i sposobnosti da vode zemlju u vrijeme krize. To ugrožava naš opstanak.“
Nakon ove izjave, Golan se našao na meti žestokih napada i prijetnji iz izraelske vlasti. Premijer Benjamin Netanjahu izjavu je okarakterisao kao „divlje podsticanje“ i „krvnu klevetu protiv naših herojskih vojnika i protiv Države Izrael“, insistirajući na narativu da su izraelske oružane snage „najmoralnija vojska na svijetu“ koja se bori za opstanak države.
Ubrzo nakon toga, izraelske snage pojačale su bombardovanje Pojasa Gaze. Netanjahu je tada najavio kako će „preuzeti potpunu kontrolu“ nad čitavom teritorijom, navodno radi poraza Hamasa i oslobađanja preostalih talaca. U samo četiri dana nakon te izjave, ubijeno je više od 600 Palestinaca, dok su mnogi drugi teško ranjeni ili osakaćeni.
Predsjednik Brazila Luiz Inácio Lula da Silva bio je jedan od rijetkih svjetskih lidera koji je javno osudio izraelske postupke, kazavši:
„Ono što se dešava u Pojasu Gaze s palestinskim narodom nema paralele u drugim historijskim trenucima. U stvari, postojalo je kada je Hitler odlučio ubiti Jevreje. To nije rat vojnika protiv vojnika. To je rat visoko pripremljene vojske protiv bespomoćnih žena i djece.“
Na to je odmah reagovao izraelski ministar vanjskih poslova Israel Katz, proglasivši izjavu „ozbiljnim antisemitskim napadom“ i poručio:
„U moje ime i ime građana Izraela – recite predsjedniku Luli da je persona non grata u Izraelu dok tu izjavu ne povuče.“
Netanjahu je optužio Lulinu izjavu za „trivijalizaciju Holokausta“ i pokušaj da se naruši pravo Izraela na odbranu. Glavna organizacija Jevreja u Brazilu također je podržala vladu Izraela, odbacujući Luline riječi kao „neprihvatljive“.
Moralni slom čovječanstva
Kredibilitet demokratskog svjetskog poretka nepovratno je urušen u Gazi. Tamo je slomljen ne samo međunarodni pravni sistem, već i ono posljednje utočište čovjeka – moral i empatija. Otpor prema fašizmu i nacizmu, koji su počinili Holokaust nad Jevrejima, bio je do nedavno temeljna vrijednosna odrednica demokratskog svijeta. Taj stub civilizacije ostao je netaknut sve dok pred očima cijelog svijeta nije počinjen brutalan i sistematski zločin nad djecom Gaze – i to bez prekida, bez izvinjenja i bez stida.
Ono što ovu tragediju čini još dubljom jeste činjenica da je čini narod koji je sam pretrpio najstrašnije oblike nasilja tokom 20. stoljeća – narod koji je preživio Holokaust. Zločin koji se danas dešava pred očima svijeta baca u sjenu i sam Holokaust – ne po brojkama, već po bešćutnosti, bestijalnosti i ravnodušnosti promatrača. Time je uništeno ono ključno povjerenje u čovječanstvo: povjerenje u moral, u pravdu, u dostojanstvo, u mir.
I tu počinje priča o današnjem autoritarnom desničarskom populizmu. Ta ideologija crpi svoju moć iz historijskih mitova i religijskog narativa mržnje. Ona briše granice između Boga i vođe, između dobra i zla, između razuma i fanatizma. U takvom ideološkom okviru, nasilje se više ne vidi kao moralna katastrofa, već kao „nužna mjera“. Mržnja postaje politički program, a osveta oblik identiteta.
U tom stisnutom prostoru – između laži, straha, osvete i zla – danas cvjeta krajnje desni autoritarni populizam, koji se oslanja na vjerski fanatizam, nacizam, fašizam i rasizam. U takvom sistemu gotovo je nemoguće povući liniju razgraničenja između onoga što je zakonito i onoga što je monstruozno.
Teško da će se ovaj moralni i pravni kolaps ikada u potpunosti rehabilitirati. Jer zločin u Gazi ne čine anonimne vojne sile – već potomci onih djevojčica i dječaka koji su nekada nosili tetovirane brojeve smrti u logorima Auschwitz, Mauthausen, Buchenwald. Oni koji su preživjeli nacističke logore sada gledaju kako se isti obrasci nasilja primjenjuju nad drugima – ovaj put nad palestinskom djecom, od kojih mnoga još nemaju ni ime, ni broj, ni grob.
Ostaje nada – slaba, ali postojana – da će se duhovi umrlih iz prošlih zločina probuditi. Da će zaustaviti pomahnitali razum današnjeg čovjeka. Da će zaustaviti mučenje i smrt djece u Gazi.
