Foto: Tačno.net
Sve žive sam ih izvrtio uzduž i poprijeko, gore i dolje, lijevo i desno, naprijed i nazad. Mogu li zvati neke ljude koji nisu direktno iz politike? I imao sam podršku uredničkog vodstva, što mi je jako drago. Evo sad ovu zadnju sezonu nemam političare kao goste, nego zovemo ljude koji imaju dobru priču, mogu je ponuditi javnosti, i možemo je podijeliti s gledateljima.
Ono što bih vam ja ovdje danas ukratko uvodno govorio su dakle teme zbog kojih sam pozvan, to su neke etičke dileme, koje su, dobro da nisu etničke, vezane uz emisiju. Ja bih uvodno samo rekao to da kako sam, eto, 24 godine radio s političarima, na neki način sam i razvio, ali od samog starta, neki odnos prema tim ljudima i ne smatram ni političare ljudima koji su manje vrijedni ili lošiji od nas, manje-više to je neki prosjek, samo je to takav posao gdje ti moraš biti spreman na kompromise i zato ih se vrlo često gleda s podozrenjem. Međutim, uvijek sam se stavljao u tu poziciju. Recimo, da sam političar i da želim nešto napraviti, vrlo vjerojatno ne bih mogao biti idealist, nego bih morao ulaziti u različite kompromise, tako da bi se i moja neka aureola onog koji je ušao u politiku s idealima vjerojatno polako srozvala.
Ustvari, lakše je biti novinar nego političar, s jedne strane, a s druge nije, jer se profitabilnije baviti sa politikom. A zašto je lakše? Zato što ako radiš pravilno posao koji imaš uvijek ćeš imati izvjesnu distancu prema ljudima s kojima radiš, to jest s političarima. Šta to znači? Postoje dva pristupa. Dakle, kada si ti onaj koji intervjuira, možeš se ili družiti ili ne družiti s političarima. Ja sam odabrao ovaj drugi način. Dakle, ja se nisam družio s njima, ne zbog toga što su loši ljudi, nego sam uvijek razmišljao na način da ako me se dovede kao novinara u poziciju da mi neko plati ručak da ću ja taj ručak na neki način kad-tad morati vratiti. Tako da su samo kave dolazile u obzir, ništa više od ručka. To ne znači da sam ja nešto ekstra pošten, nego mi je tako bilo lakše. Postoje kolege koji rade drugačije. I to isto ne mora značiti da je to loše. Dakle, u konstantnoj su povezanosti na neki način s političarima. To je dobro zato što doznaju više informacija. Ako su neprestano u kontaktu s njima, znat će više. Samo je sad problem da li će to što više znaju moći upotrijebiti u razgovoru. Ja sam se uvijek nekako držao toga da imam prema političarima izvjestan zid koji mi je onda dozvoljavao, tako sam ja to sebi zamišljao, profesionalnost kada su mi oni bili gosti, da im mogu postavljati i najškakljivija pitanja, odnosno provokativna pitanja.
Slijedom toga, nikada političarima nisam davao pitanja. Nikada! I to kažem svim kolegama i kolegicama koji me pitaju i na HRT-u. Premda me tamo niko ništa ne pita što se toga tiče, ali kad vidim da to rade onda im otprilike negdje na hodniku kažem nemojte to raditi. Jer to nije novinarstvo. To je PR. Ja nemam ništa ni protiv PR-a, ali za PR odi negdje drugdje raditi, ne na HRT-u. Tako da pitanja nije bilo nikad. Teme da, teme sam uvijek davao gostima, jer normalno je ako nekoga zoveš da mu malo šire objasniš otprilike bit će ta, ta i ta tema, ali pitanja ne. Što se tiče pitanja, nešto ću vam o tome govoriti malo kasnije. Ovo je samo neki mali uvodni dio, a ja sam inače najveći dio ovog svog izlaganja zamislio da govorim kroz primjere.
Tako sam izabrao neke primjere i kroz njih ću vam ispričati otprilike s kojim sam se etičkim dilemama susretao u obavljanju svoga posla. Što još karakterizira novinara, odnosno što bi trebalo karakterizirati novinara javnog servisa? Mislim da je slična stvar i u Sarajevu kao što je u Zagrebu, nama nije dozvoljeno reklamiranje bilo čega. Novinarima zabavne redakcije jeste, nama nije. I to je uredu. Ja mislim da je to uredu kako ne bismo danas-sutra došli u poziciju da na neki način dođemo u sukob interesa zato što smo na neki način odradili nešto za nekoga, pa da mu onda u tom javnom poslu koji obavljamo vraćamo nekakve usluge.
Mnogi pitaju na ovakvim sastancima je li me neko nekada pokušao podmititi. Nije se puno puta dogodilo. Dva puta se dogodilo. Jednom je bilo izravno, tako da sam ostao dosta začuđen. To je bilo prije par godina. Tisuću eura je bilo u igri, dakle nije ni neka velika lova. Ali ja sam nekako u šali, da otklonim tu neku neugodnost, koja je barem meni u tom trenutku bila, rekao, ma ne, ne, to je premali novac, neću vam se ja prodati za tolike novce. I onda je ta osoba koja je to ponudila – odustala. Jednom mi je neko, mislim, znam i ko, jedan general Hrvatske vojske, poslao nov mobilni telefon, dobio sam ga zapakiranog. I ništa, isti sam mu vratio. Tako da tih nekih izravnih pokušaja mita nije u mom slučaju baš bilo previše.
Kada sam vam rekao da ću pokušati govoriti kroz primjere, prvi primjer koji bih spomenuo, a tiče se davanja pitanja, bio je primjer Borisa Tadića. Boris Tadić je prije deset godina bio predsjednik Srbije, i više. I, dosta teško, htio sam napraviti intervju s njim, međutim nisam nikako uspijevao, nisam uspio doći do njega itd. Onda sam se dosjetio kako bih to mogao napraviti. I onda sam se sjetio jednog čovjeka relativno bliskog Borisu Tadiću, koji je javna osoba, i pozvao sam ga u Zagreb u emisiju. I imao je on šta reći, da se razumijemo. I malo sam onako napravio soft intervju s tom osobom. Kad smo završili, ja sam mu otprilike između ostalog rekao pa ja znam da poznaješ Tadića. Bi li ga ti mogao pozvati da mi dođe u „Nedjeljom u dva“? Nema problema, rekao je. Ja sam dvije godine pokušavao, nisam nikako uspio. I evo ti Borisa Tadića, za tri mjeseca može.
I dobro, može, ali samo može da mi dođemo u Beograd. Okej, Hrvatska i Srbija, specifični su odnosi, nema problema, idemo u Beograd. I kada smo došli u Beograd dan ranije, i u jutro pred intervju, recimo da je intervju bio u 13 sati, negdje oko osam-devet, dolazi iz njegovog kabineta osoba zadužena za odnose s javnošću i pita možemo li im dati pitanja za gospodina predsjednika. Ja velim, ne, ne, pitanja ne dajem, ono, posao su vam teme. Ne, kao, veli, pa morate nam dati pitanja, pa mora se pripremiti. Ja rekoh da mi tako ne radimo. Veli on neće biti ništa od intervjua ako nećete dati pitanja. Ne, ne možemo tako. Ja sam baš bio zatečen, dvije godine sam pripremao to da dođem u taj Beograd da napravim intervju s Tadićem. Šta sad? Ja rekoh, dajte mi jedno 15 minuta. I za 15 minuta se mi čujemo i ja kažem okej, rekoh ja ću sada vama napisati pitanja i bit će sve uredu. I ništa, napisao sam pitanja. Uglavnom, da skratim, oko 80 posto toga što sam ja napisao to ustvari nije bilo tamo kad smo razgovarali. Međutim, pojavio se problem, ne toliko veliki. Mi smo snimili intervju, to je išlo u cugu, dakle odjednom. I Boris Tadić je bio odličan unatoč tome što nisu bila ta pitanja. Ali odradili smo, pozdravili se.
Međutim, nakon toga pozivaju ti ljudi koji rade u njegovoj službi za odnose s javnošću i tu kreće fajt da je to neprimjereno. Točno se sjećam da su spomenuli Putina, da li bi tako radili intervju s Putinom. A tad Putin još nije bio poznat na način koji je danas. Uglavnom, vrlo je nezgodna atmosfera bila, ali, da skratim priču, intervju je otišao, Tadić je u hrvatskoj javnosti ostavio sasvim dobar dojam, na srpsku nešto malo manje, ali to nije ni bilo čudno jer tada mu je opozicija bio Vučić. Tako da Vučić nije bio zadovoljan onim što je Tadić govorio, ali uglavnom to je jedan jedini put gdje sam imao dilemu šta napraviti. Napravio sam to, to je bila svojevrsna mala prevara, međutim nikoga nije pretjerano boljela glava. Dapače, uspjeli smo napraviti ono što smo htjeli, dobili smo dobar intervju, bilo je jedno škakljivo pitanje u tom intervjuu, točno se sjećam, razmišljao sam da li ga postaviti ili ne, ticalo se, dakle, Srbije i njezinog odnosa prema Kosovu. Osim što se radilo o političkoj temi, ja sam kroz tu političku temu htio na neki način dodirnuti neku osobnu priču Borisa Tadića.
I sad, to je bilo riskantno jer sam razgovarao s ljudima prije emisije, s nekim njegovim kolegama sam razgovarao o tome što će Boris Tadić, srpski predsjednik, reći kakav odnos imate prema Kosovu, pa će on onda reći ne znam, ovakav ili onakav, pa će reći je li to i zbog toga tako što je njegova bivša supruga danas u manastiru na Kosovu. I sad, ti tu ne znaš što se može dogoditi. Međutim, Tadić je odlično odreagirao. On je odmah temu prebacio na Hrvatsku. Rekao je, da, moja bivša supruga se nalazi u manastiru na Kosovu, međutim ona je iz Osijeka, mi smo tamo provodili ne znam ovo, ono, i tako dalje. Odmah je loptu prebacio na teren Hrvatske i na neki način je temu razvodnio, i ustvari dao je dobar odgovor, koji njemu možda jest na prvu bio škakljiv, možda jest onako ruban, što sada, zašto to pitanje u političkom intervju. Ali ja sam se trudio u intervjuu doći i do čovjeka, ne samo do političara. I često to radim, nekad s uspjehom, nekad s neuspjehom.
Drugi primjer: Vi ne znate ko je Nenad Stazić. Nenad Stazić je je bio parlamentarni zastupnik u Hrvatskoj. Međutim, on je bio i moj prvi urednik na radiju. Ja sam počeo raditi, kao što je rekla kolegica, na Hrvatskom radiju. Došao sam s Pravnog fakulteta i nisam znao puno toga o novinarstvu. Sjećam se da je baš taj Nenad Stazić bio jako oštar prema meni, bacao mi je papire u smeće, meni se činilo tada da favorizira neke druge i tako dalje, ali nevažno, to razdoblje je prošlo i ja sam se valjda poslu naučio, a njega je put nekako odveo u parlament kao zastupnika jedne lijeve stranke. I što sada?
Nakon određenog broja godina što radim „Nedjeljom u dva“ on se meni pojavljuje kao potencijalni gost. I to nije nikakav problem, ne bi ni bio da ja prije emisije nisam doznao – dakle ja njega pozivam u goste, on prihvaća poziv – da je taj čovjek mene zadužio a da ja to nisam ni znao. Naime, kada sam došao na Hrvatski radio, došao sam preko natječaja, najnormalnije, dakle, i nije tu bilo nikakvog problema. Prošao sam neku školu koja je trajala šest mjeseci itd. Ali ono što meni nije bilo poznato u tom trenutku, generalno, to je bila 1995. godina, generalni direktor HRT-a tada meni nije htio potpisati propusnicu jer se zovem Aleksandar Stanković. I tada je moj tadašnji šef, taj Nenad Stazić, kojeg ja sada zovem u goste, rekao ne, ja ću na svoju ruku njemu potpisati propusnicu, on će ući na HRT. Dakle, taj čovjek me zadužio. Ja to uopće nisam znao do tada. Nisam mu stigao ni zahvaliti jer to nisam znao. Taj čovjek je mene na neki način zadužio. I ima škakljivih pitanja, jer brat tog Nenada Stazića, da vam sada ne objašnjavam, bio je u nekim mutnim poslovima, nešto je njemu napravio… Sad se meni postavlja pitanje: čovjek je mene zadužio na način da ja vjerojatno ne bih bio u novinarstvu da nije bilo njega, jer ne bih mogo raditi na HRT -u, ko zna gdje bi me drugdje odveo, a opet imam neka pitanja koja mu želim postaviti i koja će me osramotiti ako mu ne ih postavim, jer, mislim, javnost stoji i očekuje.
Progutao sam knedlu, postavio sam i ta neugodna pitanja, on se već nekako izvukao ili se nije izvukao iz njih, poslije toga smo u emisiji razgovarali. Želim vam reći da se nekada nađete u takvoj poziciji. Ja sam uvijek izbjegavao da mi neko plati te ručkove, ali dogodi se da vas gost jest nečim zadužio, a ako želiš korektno raditi svoj posao moraš postaviti sva pitanja. I nije on meni to zamjerio, to neko pitanje o bratu i o nekom sukobu interesa, gdje se ustvari i radilo o sukobu interesa. Odradili smo intervju, pitanje je postavljeno, idemo dalje.
Što se tiče etičkih dvojbi, bilo ih je i u situaciji kada sam imao jednog tadašnjeg ministra vanjskih poslova, a on je i danas aktivan u Hrvatskoj i u politici. Valjda mi je bilo dosadno u životu ili ne znam što i onda sam se dosjetio da bih mogao izbaciti iz takta. Tada je Ivo Sanader bio na vlasti. To je čovjek koji je već dosta dugo u zatvoru u Hrvatskoj, ali tad je imao dosta čvrstu vlast i ministar vanjskih mu je bio taj i taj, i ja sam se dosjetio da bih ga možda mogao poljuljati jer ja sam često svoju emisiju temeljao na provokaciji, što je nekad bilo uspješno, a nekad i nije Tada sam se tako ponašao, da tako kažem. I onda sam mislio kako ja sad ovog čovjeka da poljuljam, šta da mu nađem. I neke stvari sam izmislio. Dakle, njegov šef se zvao Ivo Sanader, a kao i svi oni koji su na vlasti imaju svoju, da tako kažem, oporbu ili opoziciju. Uglavnom, ja sam izmislio neke izjave i šefu opozicije sam stavio u usta ono što je izgovorio predsjednik vlade. Dakle, gostu, koji je glavni čovjek tog predsjednika vlade, govorim nešto i i pitam ga kako bi komentirao izjavu šefa opozicije da Hrvatska neće u EU još sigurno deset godina jer su takvi uvjeti. I on kaže: Pa da, slušajte, ta opozicija vam je to, oni govore sve da bi javnost uzbunili, alarmirali, da bi ne znam što napravili, ne treba njima vjerovati, i tako dalje. I onda ja kažem, ali oprosti, ja sam se našalio, to je rekao vaš šef. To isto za neke nije baš korektno. I nije. I nisam se tom metodom često koristio. Ali u tom trenutku mi se učinilo zgodno da pokažem ponekad sav besmisao tih političkih izjava koje se modeliraju ovisno o trenutku. Pa može i ovo, a može i ovo. Nisam, ne sjećam se da sam to kasnije koristio, ali tada jesam, i u javnosti je to, moram priznati, dosta dobro odjeknulo.
Premijer Sanader je osoba koja je, vi mlađi vjerojatno to i ne znate, završila u zatvoru i koja je i dan-danas u zatvoru. On je već više od deset godina u zatvoru zbog političkih makinacija dok je bio premijer. Ostario čovjek u zatvoru. Međutim, kad je bio na vlasti, ajmo reći, bio je moćan i nedodirljiv. I dan-danas se na YouTubeu može naći pitanje, mene bije glas da sam ja njega pitao. Ja ću to prenijeti sada, pa me ispričajte na riječima. Gospodine Sanader, jeste li vi peder? E ja njega to nikad nisam pitao, ali jesam mu postavio neko pitanje o seksualnoj orijentaciji. Čovjeka koji je nezaštićen, koji je, da tako kažem, malen, koji nema nikakvu mogućnost da ga se brani, takva pitanja mu postavljati nije uredu. Međutim, u nekim političkim borbama u tom trenutku neki protivnici u samoj stranci u kojoj je bio Ivo Sanader radili su mu o glavi na način da su tvrdili da je homoseksualac. Za prvog čovjeka jedne desne stranke u Hrvatskoj, ali i bilo koje desne stranke u regiji, to ne bi bio baš dobar podatak.
Goran Milić, moj kolega, kojem sam rekao svoju dilemu o tome što i kako da pitam čovjeka o tome a da, opet, ne budem nepristojan, smislio je pitanje. Pa, što kažete, to je uvijek ono što mi novinari radimo kada su neugodna pitanja, a nama je neugodno to pitati, onda to stavimo u usta nekih drugih. Pa, što kažete što neki iz vaše stranke dovode u pitanje vašu seksualnu orijentaciju. I premda on izgleda zbilja nije homoseksualac, vidio sam da mu je to pitanje neugodno sjelo. Uglavnom, o tome se pričalo, to je bila tema, to smo, dakle, ajmo reći, na neki način razjasnili i išli smo dalje. Ali vam želim reći da je rubno, to je stvarno rubno. Pogotovo, kažem, čovjeku koji nije iz politike i koje zbilja duboko na neki način ulazi u intimu. I političarima ulazi u intimu, da se razumijemo, ali, eto, ovdje smo napravili neku zadršku gdje sam ja uvijek mislio, ok, on može reći da to pitanje nije relevantno, ja na to ne želim odgovoriti, idemo dalje. Ali nije. Odgovorio je.
Stvar koja će vjerojatno biti najbliža ovdje vama u Bosni i Hercegovini je intervju koji sam radio s Miloradom Dodikom. Ima tome već godina. Zanimljiva je stvar da je Milorad Dodik jako htio doći u „Nedjeljom u dva“ i preko različitih emisara se nudio da bi došao. Ja nisam imao ništa protiv da dođe, ali sam tražio neki zgodan trenutak, i sad ne vidim za što. Zgodan trenutak je bio jedan od onih silnih odvajanja Republike Srpske. Da li je to bilo zbog Kosova, koje je tada proglasilo neovisnost, ili su ga neki priznali, ne znam što točno.
Uglavnom, Milorad Dodik je došao u emisiju i ja sam se za tu emisiju stvarno odlučio dobro pripremiti na način da sam bio i u Sarajevu i u Banjoj Luci, razgovarao s njegovim prijateljima i neprijateljima, ljudima koji ga vole, angažirao čak i psihologa u Zagrebu. Ne zbog toga što mislim da je on bolestan, nego kako razgovarati s tim čovjekom? I tu smo prije emisije, moram priznati, bili dosta defetistički raspoloženi, a to znači da sam mislio da ja ustvari ovog čovjeka nemam čim, da tako kažem, uzdrmati. To što on želi neovisnost Republike Srpske i što to javno proklamira na Hrvatskoj televiziji nije baš popularno da mi u Hrvatskoj koji smo 10 ili 15 godina prije toga tražili neovisnost, ratovali za neovisnost i tako dalje, da ja sad njemu to nešto zamjeram. Dakle, to nije područje borbe. To ljudi u Bosni i Hercegovini trebaju rješavati kakav i na koji način će biti status Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Dakle, to ne. Što se tiče njegovih finansijskih marifetluka, u tom trenutku ja nisam imao nešto što se ovdje u Bosni i Hercegovini nije znalo da bi sad to bilo ekskluzivno objavljeno.
Dakle, manje-više sam razmišljao da će to biti jedan uobičajen razgovor, ali sam odlučio angažirati i kolegu Bakira Hadžiomerovića. Mislim, na novinara na Federalnoj televiziji, koji je vodio emisiju koja se zvala „60 minuta“, i koji je jako nervirao Milorada Dodika. Ja sam njega odlučio uključiti izravno. „Nedjeljom u dva“ godinama je išla izravno. A ja sam Bakira Hadžiomerovića odlučio uključiti izravno u emisiju posljednjih deset minuta, ne kazavši to Miloradu Dodiku. I dogodilo se to što se dogodilo, njega je to strahovito naljutilo i iznerviralo, i to se vidjelo na Dodiku. Stanje nervoze nikada nije dobro za televizijski intervju. To znam po sebi. Kada me neko kao onoga koji intervjuira izbaci iz takta, ja sam loš novinar. Znalo mi se to događati. Ja sam loš novinar, moji argumenti nisu dobri. A to se u toj emisiji dogodilo – Miloradu Dodiku. I ona je tako završila, ajmo tako reći, relativno neslavno po njega, premda meni to stvarno nije bio cilj. Meni nije bio cilj nikoga ponižavati. Ustvari sam se uvijek kada sam dovodio ljude iz Srbije ili iz Bosne i Hercegovine trudio da ipak budemo donekle afirmativni jer kad završi to, taj naš dvoboj ili što već, kako ćemo ga nazvati, ljudi ostaju živjeti.
Vi ostajete živjeti ovdje. I vama je i dalje živjeti s Dodikom na ovaj ili onaj način. Tako da nisam nešto pretjerano ponosan zbog te emisije. To je neka situacija gdje se on osjetio, da tako kažem, malo poniženim. To se vidjelo na njemu. Ali razmišljajući o nekom budućem angažmanu, a i mogućnosti razgovora, uvijek sam razmišljao o tome, okej, ako bude prilike da ponovno razgovaram s Dodikom, ajmo onda napraviti nešto afirmativno, ali nikad do toga nije došlo, nažalost. Možda ćemo napraviti sad nešto afirmativno. Zezali smo se ovdje, evo sad kad je donijeta ova presuda, ne znam, možda ga nađemo jednog dana u nekom mirnijem ambijentu, u nekom vrtu, pa onda krenemo. Ono što bi u Hrvatskoj rekli – od stoljeća sedmog. To je što se tiče Dodika.
Kada sam s momcima sa portala Tačno.net razgovarao o tome da dođem ovdje u Sarajevo, ja sam rekao, evo, baš tih dana sam radio intervju s Vedranom Rudan. Tko ne zna, Vedrana Rudan je književnica. Hrvatska žena koja je bez dlake na jeziku, djeluje u medijskom prostoru već jedno 20 godina. Popularnija je čak u Srbiji nego u Hrvatskoj. I ona je, žena, teško bolesna. Prije 14 dana sam u Rijeci radio intervju s njom i naravno da je etička dvojba kako s takvom osobom raditi intervju. Ona je teško bolesna i prema vlastitim riječima – umire. A jako je važno bilo da dadne intervju. I više puta smo ga odgađali jer nije bila sposobna, ali na kraju smo ga napravili. Prije nego što sam otišao u Rijeku da radim taj intervju, ona mi je rekla otprilike molim te, daj da to ne ispadne kao lešinarenje. Specifična je stvar, tako da sam se stvarno trudio da taj intervju odradim bez patetike i bez nekih pitanja koja bi pogodila gošću. I odradili smo to, i moram priznati da sam zadovoljan.
Na kraju, kako je ispalo, to je jako gledano, ali nikad ništa slično u karijeri nisam radio. Žena je doslovce rekla – umirem, mislim da mi je ovo posljednji intervju i jako se želim oprostiti s publikom koja mi je vjerna. Meni je Vedrana tri puta bila gošća u „Nedjeljom u dva“ tokom ovih 20 godina. Rekla je da se želi oprostiti s publikom i mislim da je to na relativno dostojanstven način napravila. Zanimljiva stvar koju je izvela u toj emisiji, neovisno o tome znate li ili ne znate ko je žena, ali jedna stvar me posebno impresionirala, a to je da je u dogovoru sa mnom, to jest ona je mene to pitala, glavna stvar bila da ne plače u toku intervjua, da ne pokaže da je slaba, da ne pukne. Ja sam rekao okej, rekao sam da ću pokušati da je ne dovedem svojim pitanjima u takvu poziciju. Ali na kraju me zamolila da izvede mali igrukaz gdje bi ona u formi igrokaza izvela nešto gdje bi, ustvari, pustila suzu. I na kraju se to i dogodilo. Ona je u formi igrokaza na samom kraju emisije izvela nešto gdje je kroz prste, ustvari zaplakavši, kako da kažem, dozvolila sebi da plače a da to bude kao kazalište. Dakle, dozvolila je sebi da otvori dušu a da to bude u nekoj formi koja, kao, nije ona. Moram priznati, takvo nešto mi se nikada u karijeri nije dogodilo.
Zadnje dva primjera koja ću vam spomenuti su, evo sad kad spominjemo to plakanje pred kamerama, ja kad kažem da sam znao ponekad gostima postavljati pitanja koja su intimne prirode, a nekada sam to i nesvjesno znao napraviti.
Zvala se Jadranka Kosor, koja je često u svojim intervjuima isticala kako joj je uzor u životu Franjo Tuđman. Franjo Tuđman je bio, ako ko ne zna od vas mlađih, prvi hrvatski predsjednik, prvi predsjednik neovisne Hrvatske, koji je bio kontroverzan po mnogim stvarima. Činjenica je da je bio na čelu Hrvatske kad je Hrvatska postala neovisna, ali s druge strane neko gušenje slobode medija, osobnih sloboda i tako dalje, i po tome je poznat. I sada ona, kao njegova vjerna obožavateljica, u više intervjua izjavljuje da je Franjo Tuđman njoj kao drugi otac. I ja, ja mislim da, ja sam procijenio da to nije zločesto. Ja nju najnormalnije u intervjuu pitam, pa dobro, mislim, šta je s vašim ocem ako vam je Franjo Tuđman kao otac, želeći na neki način zaštititi njezinog oca, a i nju malo dovesti na neki način na sklizak teren. Ali tu ja otvorim neku priču potpuno nesvjesno, za koju niko nije znao, da je to ustvari neka tužna priča gdje je i nju i mamu tata ostavio dok je još bila mala, i dan-danas je živ, ali ne želi čuti za nju itd. Ona se tu rasplače.
Dakle, dogodilo se nešto što ja ustvari nisam htio. Ja nisam htio vidjeti njezine suze i moram priznati da mi nije bilo drago zbog toga, ali sam eto i nesvjesno napravio faux pas, što bi se reklo u Francuskoj, dakle svojevrsnu grešku, da sam otvorio neko pitanje koje je nju zbilja previše povrijedilo, odnosno to bi bilo na neki način prekomjerno granatiranje, kako se to kaže, i ne mogu reći da sam sretan zbog toga.
U karijeri će vam se možda pojaviti, ako ćete se baviti novinarstvom, a nadam se da hoćete ako ćete raditi intervjue, situacija u kojoj sam imao jednog izrazito talentiranog i dobrog pisca koji se zove Bekim Serjanović, koji je, da tako kažem, dosta razbarušenog karaktera. I čovjeka koji se onako ozbiljno drogirao i pisao o tome kako se drogirao i tako dalje i tako dalje, i koji je meni u emisiji, a ja sam to čitajući njegove knjige doznao, u jednom trenutku opisivao kako je razmišljao o tome da izvrši suicid.
Ja jesam na kraju emisije rekao da to što je gost govorio nije uputa nikome da nešto slično napravi. Tema suicida je jako opasna stvar, kažu da mediji mogu sugerirati tim lakonskim odnosom prema samubojstvu, da mogu sugerirati osobi koja je potencijalni samoubojica da tako nešto i napravi. Dakle, ja jesam neku rezervu prema tome napravio i rekao sam to na kraju gledateljima. To mi je, međutim, Vijeće za elektroničke medije, to je neki krovni organ u Hrvatskoj koji brine da sve bude „čisto“, hajde da tako kažemo, na televizijama u Hrvatskoj, zamjerilo. Nismo dobili nikakvu kaznu, ali mi je zamjerilo da takav pristup ovoj temi nije dokraja korektan.
Dozvoliti mu da govori o takvim temama, međutim, onda ipak malo veću granicu napraviti, malo veći zid dignuti nego što sam ja u tom trenutku. Eto, to su vam neki od primjera koje sam ukratko ispričao.
