U gradu gdje je Miroslav Krleža svojedobno zaključio da je “oleander terasa hotela Esplanade granica između Europe i Balkana” razgovarali smo s novinarom, urednikom, piscem i putopiscem, ali i TV-facom, koja je na neki način spoj i jednog i drugog, jer u svojoj emisiji “Nedjeljom u 2” već 24 godine bira goste i teme koje su zanimljive ljudima ne samo u Hrvatskoj nego i onima na prostoru čitave bivše Jugoslavije, pa tako i nama u Bosni i Hercegovini. Aleksandar Stanković, rođen sedamdesetih u Vojvodini, da bi preko Karlovca došao u Zagreb osamdesetih, pripada generaciji koja je rasla uz “Azru” i Johnnyja Štulića, kada je Zagreb izranjao iz sna, pa smo razgovor počeli upravo tim Krležinim i Johnnyjevim gradom i time da li se granica pomakla sa spomenute hotelske terase.
Osim razgovora o djetinjstvu dotakli smo se i filmova, prvih odlazaka u kino i Tarzana, kojeg je igrao Johnny Weissmüller. Pronašli smo se i u Warriorsimu, kultnom filmu Waltera Hilla i scenama ganjanja bandi po New Yorku, marisanja bejzbolskim palicama, uz fantastičan soundtrack, i porukama koje su ipak u sebi sadržavale moral, te govorimo o novim generacijama i njihovom odrastanju. Nismo preskočili ni velike regionalne autore, od Hajrudina Krvavca do Veljka Bulajića. Govorimo o devedesetima, ratu i trilemi, hoće li pjevati bariton u horu, da li će se baviti pravom jer je završio Pravni fakultet ili će otići u novinarstvo. Prvi novinarski posao dobio je na HRT-u, na radiju. SDP-ovac Nenad Stazić bio mu je prvi urednik, a prve radijske tekstove pomogla mu je pisati kasnija premijerka Jadranka Kosor.
Početkom dvijehiljaditih Stanković odlazi na televiziju i živi pjesmu Video Killed the Radio Star. Prvi gost u emisiji “Nedjeljom u 2” bio je Ivo Sanader. Ostalo je historija. Čak 24 godine te emisije, uz legendarne scene poput one kada Mišo Kovač govori kako je Elvis u Madison Square Gardenu muziku spojio s nebom te kada ga je zagrlio ga nakon emisije, što je jedino još učinila glumica Mira Furlan, antologija su TV-novinarstva ovoga prostora. U goste su mu dolazila i brojna znana imena iz Bosne i Hercegovine. Kako se ne sjetiti one kultne emisije s Halidom Bešlićem, koju je kao voditelj počeo Stankovićev dugogodišnji saradnik Milorad Bibić Mosor, “opće dobro”, kako je o njemu govorio Boris Dežulović?! Sjećamo se i tog legendarnog novinara. Govori i o prekinutom intervjuu s Emirom Kusturicom, ali o Igoru Mandiću, o kojem je svojevremeno napisao i pjesmu, koja otprilike završava time da i kada se sve sruši, slomi i nestane, Igor Mandić bit će jedini čovjek koji će da ševi i na mjesecu.
Razgovarali smo i o “Depri”, knjizi koja otvoreno govori o ozbiljnoj temi, koja je u našim sredinama često tabu, te koliko je novinarstvo, taj boks, utjecalo na depresiju kod Stankovića. A on u knjizi, u kojoj kombinira poeziju i prozu, piše: “Depresija je kada tri mjeseca čekaš da ti 15 minuta bude bolje.” Na promocijama knjige dođe do jedne vrste kolektivne terapije, što mu je čudesno iskustvo. Da bi se izborio s bolešću, putuje motorom, a imao je sreću da je o tome mogao snimiti i TV-putopis “Vjetar u kosi”, pa se prisjećamo jedne emisije iz Slovenije, Petera Lovšina iz Pankrta. Žalite li vi što više nema pravog punka?
Nakon 24 godine došlo je do zasićenja, “Nu2” u novom je formatu, posvećenom više ljudima s margine, a političare je smjestio na klupu za rezervne igrače.
“Uvijek se pojavi netko tko hoće da popravi svemir. Ovaj zvjezdani stroj nije vojnički organizam, nažalost, i može se veoma lako pokvariti. Sve se može pokvariti, moja gospodo!”, piše Krleža u “Salomi”. Sve je više onih koji bi da naš svemir pokvare, a sve manjih onih koji ga popravljaju, a među njima sigurno možemo računati na Acu Stankovića, novinara kojem oleander terasa nikada neće biti granica. Jer je novinarska i ljudska faca.”
