Foto: Reuters
Zbog šokantnog ubojstva nožem dječačića u prvom razredu i teškog ranjavanja još troje učenika te učiteljice starije dobi u Osnovnoj školi Prečko u Zagrebu 20. prosinca 2024. prijepodne, što ga je počinio navodno psihički rastrojen 19-godišnjak iz susjedstva – pa baš zadnji dan prije početka đačkoga zimskog raspusta – hrvatskomu ministru znanosti i obrazovanja Radovanu Fuchsu (HDZ) nije makar iz moralnih razloga ni nakraj pameti podnijeti neopozivu ostavku na dužnost premijeru Andreju Plenkoviću (HDZ). Kao što je i zbog bezveznih razloga, npr. svojedobno kupnje najlonki službenom karticom švedske ministrice; novac je vratila drugi dan – red i običaj u civiliziranim, demokratskim zemljama kakvom HDZ Plenkovićeva vlast urbi et orbi predstavlja Bijednu Našu.
Službena dužnost i odgovornost biračima za stanje u resoru, je li, nisu najlonke švedske ministrice ni jednaka odgovornost japanskog ministra prometa, koji daje neopozivu ostavku za makar jedno kašnjenje sekundu i pol vlaka magleva serije LO na Chῡō Shinkansen liniji između Tokija i Osake. Nezapamćen zločin nad školskom djecom u inače mirnom kvartu – razlog više za smjesta neopozivu ostavku, ne sutra ili tjedan, mjesec… kasnije! – višegodišnja je nebriga Ministarstva znanosti i obrazovanja za sigurnost učenika i nastavnika od nasilja, mogućeg terorizma, za plaće školskog osoblja, nastavnu opremu, ulaganja u obnovu zgrada…
Smrtonosni napad u Osnovnoj školi Prečko u Zagrebu – po gotovo istom obrascu kakav se gotovo dnevno, ali s neusporedivo više žrtava, opetuje u trknutom, podijeljenom i kojekakvim zlima impregniranomu američkom društvu, sablažnjuje sav svijet i valjda „inspirira“ naoružane idiote u inim zemljama – u hipu je zavio u crno cijelu Hrvatsku. Počinitelj je navodno psihički rastrojeni 19-godišnjak iz susjedstva, svojedobno i sâm učenik te škole, koji je bio pod psihijatrijskim tretmanom, pa sada javnost i resorna inspekcija propituju i odgovornost zdravstvenog sustava. Policija ga je pri uhićenju u obližnjem domu zdravlja spriječila u pokušaju samoubojstva.
Medijska neprofesionalna pitanja
Tek treba stručno utvrditi je li stanje mladićeve bolesti bilo te prirode da je potencijalno opasan za okolinu, što bi pretpostavljalo liječenje i nadzor u specijaliziranoj zatvorenoj ustanovi. Ako jest, zašto nije? Mediji, kao uvijek u slučajevima nekih velikih nesreća i tragičnih posljedica, glupavo i neprofesionalno pitaju jedno te isto: je li se to i to (ubojstvo, suicid, neka teška prometna nesreća, teroristički prepad, posljedice potresa, poplave, suše…) moglo spriječiti i tko je odgovoran? Da jest, spriječilo bi se, zašto ne bi?! Odgovornost je pak relativna stvar.
Recimo, u slučaju tragedije u zagrebačkoj školi nije ista odgovornost, je li, ministara već u drugomu vladinom sazivu Radovana Fuchsa i kolegice mu u zdravstvenom resoru Irene Hrstić (HDZ) u slučaju da se pronađu ozbiljniji propusti u psihijatrijskom tretmanu ubojice iz Prečkoga. Hrstić je preuzela ministarsku dužnost prije samo dva-tri dana od te tragedije, i to nakon naprasne smjene za kriminal osumnjičenog Vilija Beroša (HDZ) – najneposobnijeg ministra zdravstva u tri desetljeća RH – koji je ostavio sustav u totalnom neredu, u organizacijskom i financijskom bankrotu. S Fuchom je druga i neusporedivo kontroverznija priča.
Tim više jer se nije proslavio ni učinkovitim preventivnim reagiranjem nakon upozoravajuće tragedije na nedavni masakr učenika u Osnovnoj školi Vladislava Ribnikara u Beogradu (devetero ubijene djece i domar) niti je odgovarajuće postupio u odnosu na sve češće apele iz škola u RH da se zaštiti nastavno osoblje od učeničkog/roditeljskog nasilja, odnosno suzbija vršnjačko nasilje. U zabrinjavajućem je porastu i jedno i drugo, a najodgovorniji u društvu – posrnulom zbog korupcije, nepravde, socijalnih razlika, rastućeg siromaštva, političkih svađa, prostakluka, primitivizma, katolibanskih prenemaganja, mržnje bez pokrića… – nemaju niti se trude naći rješenje.
„Nakon napada u Zagrebu“, izvijestila je dan kasnije medijska tzv. javna kuća HRT s izvanrednog sastanka premijera Plenkovića s ministrom Fuchsom i zagrebačkim gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem u povodu napada na učenike u školi u Prečkom – „dogovorene su nove mjere sigurnosti u školama diljem Hrvatske“. Dakako, prevencije radi, a hoće li te mjere biti učinkovite, nešto bolje od dosadašnje šarolike prakse „zaštite školskih prostora“ zaključavanjem vrata ili tek tipa drži vodu dok majstori odu – vidjet će se.
Ili su trojica najodgovornijih za sigurnost đaka i učitelja tek vatrogasno pokušali samima sebi zaštititi debelo meso od beogradskog sindroma roditeljskih prosvjeda što su prerasli u masovne po Srbiji, u kojima se i dan-danas – podboltano pobunom građana zbog pogibije 14 putnika u Novom Sadu pod srušenom nadstrešnicom na Željezničkom kolodvoru – traži bezuvjetna ostavka cjelokupne državne vlasti. Roditelji Osnovne škole Prečko također su zakazali masovan prosvjed za 7. siječanj 2025, a vrag znâ čime će i to uroditi. Tri sindikata osnovnog i srednjeg školstva u ponedjeljak 23. prosinca 2024. upriličili su mirni mimohod Zagrebom pod geslom „Za sigurnu školu“ i paljenje svijeća za ubijenog prvašića. U Šibeniku je također održan prosvjed „Za sigurnost djece“, a ta vrst izražavanja nezadovoljstva stanjem u školstvu i cijeloj državi širi se zemljom. Nekoliko tisuća prosvjednika protiv vlasti Aleksandra Vučića u Beogradu također je minutom šutnje izrazilo solidarnost zbog tragedije u Zagrebu.
„Mjere su, nažalost, došle prekasno“, ustvrdila je zagrebačka učiteljica Marija Veronkica Cvjetković iz Školskog sindikata „Preporod“, jednog od najbuntovnijih u zemlji. „Moglo se i moralo reagirati prije. Kao djelatnici i kao sindikat već smo upozoravali da se nešto treba napraviti kako bi se zaštitilo sigurnost učenika i djelatnika. Ova se tragedija nije mogla predvidjeti, ali se moglo prevenirati. Škola je preotvorena, svatko može ući, postoje kućni red i pravila ponašanja, ali se uglavnom krše, nažalost i od roditelja, koji su ljutiti ako odmah ne mogu ići u školu čim dođu do vrata. U škole se nije dovoljno ulagalo i u njih svatko može lako provaliti.
Breme se prebacilo na najlabije plaćene u školskom sustavu, na naše spremačice, koje rade za minimalac. One su dežurale na ulaznim vratima i istodobno trčale obaviti svoje osnovne poslove. Strašno je kakav je teret na plećima ljudi u obrazovanju, a Ministarstvo ne prati i ne sluša naše zahtjeve. Struka stalno govori da se učitelji ne osjećaju dobro u svojoj koži i na radnim mjestima. Poplava nasilja veoma je velika, nasilje je prezastupljeno i na društvenim mrežama. Imate TikTok, koji potiče na nasilje, a djeca su, nažalost, instalirana ispred takvih platformi. Naša je profesija obezvrijeđena, u naš se posao može umiješati bilo tko, izgubili smo autonomiju. I onda kad je izgubite, posljedica je ovo što se događa.“
Masovno nezadovoljstvo državom
Splitski pak psihijatar Ivan Urlić nije jedini – ni u struci niti u široj javnosti – koji tvrdi da je agresivno/nasilno ponašanje zapasalo ljude svih dobi te da se, naravno, odgovornijim i savjesnijim odnosom vlasti prema stanju u društvu mogla i morala prevenirati tragedija u Prečkom. „Ta plima agresije što se očituje u svih naraštaja i svih dobi, od najmlađih pa nadalje, silna je prijetnja s kojom se suočavamo svakog dana. Neophodan je dijalog, treba slušati djelatnike na terenu jer su oni prva borbena linija. Osjećaju puls društva i osoba s kojima rade. To su bitne informacije koje treba uzeti ozbiljno i na tomu se mora raditi kontinuirano kako bi rješenja bila trajna. Vremena nisu pogodna za veliko povjerenje, mora biti kontrole.
No problematične je ljude teško izolirati od društva. Imate primjere da neki roditelji nisu suglasni s tim da se ograniči sloboda njihovoj djeci, pa valja poštovati dogovorena pravila. Mnoge zemlje, kao što je Francuska, ne dopuštaju djeci mobitel za vrijeme trajanja nastave. Svakako, treba povećati autoritet obrazovnih ustanova. Kad se radi o psihičkim poremećajima, bolest se često šulja polako, izvana se ne vidi, no kad se pak dogodi tragedija, svi smo zaprepašteni.“ U trknutom CRO društvu nerijetko se događa da se brane nasilnici i umanjuju posljedice njihova ponašanja „alibijem“ kako su oni „žrtve sustava, društva, neposredne okoline…“
A činjenica je da u Bijednoj Našoj vlada masovno nezadovoljstvo CRO ustavom u kakvom živi najveći dio tzv. običnih/malih ljudi, te da se u slici suvremenog djeteta odražava takvo hrvatsko društvo. Bolesno do srži. Kakav to svijet – što kaže ona izreka – ostaje na mladima?! I na kakvim, je li – mladima?! Izvjesni sportski novinar je u HTV-ovu „Studiju 4“ kazao kako mu se javila majka perspektivnoga mladog boksača, kojega je pred školom presrela skupina obijesnih maloljetnika i bez razloga mu nanijela teže ozljede bokserima, palicama, šakama, nogama… Majka je reagirala „kod mjerodavnih“, ali slučaj nije nigdje zabilježen.
Ništa se nije dogodilo ni sinovima razvikanoga generala HV-a, koji su usred dana na Trgu bana Josipa Jelačića bili fizički napali 17-godišnju Romkinju, šamarali ju i rasistički vrijeđali. „Naši dečki“, skupina tzv. BBB-a, proputovala je tri države da bi se u Ateni potukla s grčkim navijačima i načinila materijalnu štetu na ulicama, a HDZ Plenkovićeva vlada platila im je novcem CRO poreznih obveznika izvlačenje iz grčkih zatvora i sve troškove povratka u zemlju. Sic transit. Na nogometnim se stadionima pak masovno skandida „Ubij, ubij Srbina!“ i krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“, a hrapavi Marko Perković Thompson tim proustašlukom u „Bojni Čavoglave“ počinje svoje koncerte pred tisućama mladeži.
I opet nikomu ništa. Nasilje naprijed, pamet i zdrav razum – stoj?! Prije četiri godine, 12. listopada 2020. godine, nešto poslije osam sati, mladi je Danijel Bezuk (22) iz okolice Kutine, proustaški zatrovan do dna duše, kalašnjikovom izrešetao Banske dvore, teško ranio policajca na ulazu te si nešto kasnije, u bijegu, prosvirao glavu na obližnjem Dubravkinom putu. Nasiljem napojen ideološki trknuti mladac u društvu, kojem je nasilje trademark sustava, pokušava nasiljem riješiti svoje komplekse.
Upravo u trenutku kada cijela tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena pali svijeće za nastradale u Osnovnoj školi Prečko, otire suze, a država pak proglašava subotu 21. prosinca 2024. danom žalosti, mediji prešućuju masovnu tučnjavu vozača pri tankanju goriva na benzinskoj crpki u Okučanima. Nasilje bez presedana. Jeste da je promet gust, ljudi se iz inozemstva vraćaju kući proslaviti vjerske blagdane i Novu godinu, na granicama s BiH i Srbijom čeka se i po 10 sati, nervoza se može rezati nožem i nasilnom se ponašanju otvaraju sva vrata.
Navodno, tvrdi jedan pametan europski pasihijatrijski um: u čovjeku je dobroga više no zla, ali je zlo jače. Pa je i manjak pameti jači u Hrvatskom nogometnom savezu (HNS) od dana žalosti i bontona za trajanja tog dana: dopustio je odigravanje utakmica domaćeg prvenstva u petak, subotu i nedjelju. Doduše bez gledatelja, ali… Empatiju su očitovali tek Dinamovi navijači (BBB), koji su ultimativno zahtijevali od kluba da svoj susret odigraju u nedjelju umjesto na dan žalosti, u subotu. Tog su dana u cijeloj zemlji odgođene sve zabavne i ine priredbe, adventska veselja, razni ini javni događaji, ali HNS nije u znak žalosti i suosjećanja odgodio nogometne utakmice. A nogomet je zabava, makar i bez publike, tzv. najvažnija sporedna stvar „na svijetu“. S naglaskom na – “sporedna”.
Međutim upravi Dinama nije palo naum doći na dan tragedije navečer zapaliti svijeće i položiti cvijeće pred školom u Prečkom. Ni dan kasnije. A nisu časili časa – za autoritarne vladavine „gazde hrvatskog nogometa“ Zdravka Mamića – otići podržati tzv. branitelje u savskoj šatri (1914/15), koji su u HDZ-ovoj i organizaciji nekih proustaških udruga divljaštvom i prostaklukom rušili SDP-ovu vladu Zorana Milanovića i predsjednika RH Ivu Josipovića. Kakva je država tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena, takav je u njoj i tretman nasilja. Nikakav. Larpurlartistički. Populistički.
U tim okolnostima i u tako toksičnoj atmosferi, je li, nije pravo pitanje neće li se više nikad ponoviti Prečko, nego je pitanje vremena kada će se i gdje ponoviti. Možebitno još gora tragedija. Nikakve sigurnosne mjere to neće spriječiti, baš kao što ni Ameri nisu kadri spriječiti svako malo krvoproliće u svojim školama i fakultetima. Kojekakvih tzv. psihopata i psihopata je sva sila svugdje u svijetu. Bijedna Naša nije iznimka, gdje trknuto društvo serijski proizvodi nasilnike. „Inspiracije“ za zlo ne nedostaje.
Kako se čisti riba
Predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja i Matice hrvatskih sindikata Sanja Šprem („ovo je nezapamćena tragedija, nadam se da se više nikad neće ponoviti“), baš kao i otac učenika škole u Prečkom i jedan od organizatora prosvjeda 7. siječnja 2025. Marko Sikirica („ovo se nikad u povijesti nije dogodilo“), ali i mnogi drugi nisu u pravu kad se ne sjećaju da se u hrvatskom školstvu već jesu dogodile čak i tragedije sa smrtnim posljedicama. Primjerice, portal Srednja.hr u povodu tragedije u Prečkom spomenuo je neke.
U Zadru je 1972. godine – također 19-godišnjak! – revolverom ubio dvojicu profesora povijesti u tamošnjoj gimnaziji, 1999. godine 61-godišnjak je u Osnovnoj školi Sesvete ubio oca i teško ranio majku učenika koji je tukao njegova 7-godišnjeg unuka, 2009. godine suspendiran je profesor Ekonomske škole u Rijeci jer je udario 17-godišnjeg učenika koji se agresivno ponašao na nastavi, 2010. godine nastavnik Osnovne škole „Mertojak“ u Splitu završio je s kaznenom prijavom i u Crnoj kronici jer je ovlaš, vanjskom stranom ruke udario također agresivnog učenika itd. Na dan žalosti zbog tragedije u Prečkom, vijest iz Gospića spominje uhićenje 64-godišnjaka koji se sukobio s četvoricom maloljetnika u dobi od 14 i 15 godina, prijetio im plinskim pištoljem i jednoga udario nogomu genitalije… Nasilje, dakle, niti počinje niti će završiti tragedijom u Osnovnoj školi Prečko, a najmanje je uvjerljivo – pa i pošteno – kvalificirati takvo zlo nezapamćenim.
Kaže mudar pûk da riba smrdi od glave, a čisti se od repa. To potvrđuje i aktualno reagiranje CRO premijera Plenkovića, ministra Fucha i „gradskog oca“ Tomaševića, za koje ogorčeni roditelji napadnutih učenika s pravom tvrde da su na dan tragedije došli – naslikavati se. Zapravo smetati policiji i forenzičarima, koji su rutinski obavljali svoj posao. Ljutiti prosvjednici sa skupa „Za sigurnost djece“ u Šibeniku potkrijepili su to vrlo plastično. „Nemam riječi za to što si ovaj sustav sve dopušta“, kazala je Marina Gulin. „Ovo je očekivani ishod desetljeća zapuštenosti.“ Marina Ristić-Stipandžija jeste oštrija: „Želim iskazati svoje nezadovoljstvo stanjem u državi zbog kojega dolazi do ubojstva i ranjavanja školske djece da bi se uopće nešto poduzelo, da bi netko uopće reagirao! Potrebne u hitne promjene u sustavu i osobito snažnija zaštita djece.“