foto: Arhiva
Ove godine navršilo se šezdeset godina od izgradnje Partizanskog groblja u Mostaru. U utorak je prikazan film britanskog redatelja Chrisa Leslieja koji govori o groblju i o svemu onome što ono predstavlja tokom proteklih decenija. Film je pokazao ono što već znamo – duboku podijeljenost u Mostaru oko toga šta groblje znači, ali je, što je važnije, ogolio samu srž nesporazuma koji traje.
Jedno je izvan svake sumnje: Partizansko groblje je remek djelo. No od svojih šezdeset godina postojanja većinu je provelo u progonstvu na vlastitom mjestu. Trideset tri godine trajala je njegova sustavna devastacija, a jednako toliko godina trajalo je i službeno prešutno odobravanje. Spomenik koji je Bogdanović podigao nema ni trunke ideološke oznake: on je arhitektura bez ideološkog logosa, prostor oslobođen simbola, monumentalna pjesma hrabrosti. Ideologije – nula posto.
A ipak u filmu svjedočimo dvjema istinama koje se sudaraju. Gradonačelnik Mostara Mario Kordić tvrdi da na groblju nema kostiju, da je riječ tek o spomen obilježju. Doktor Šestić, međutim, svjedoči da je lično donio kosti svoga brata šezdesetih godina. Dakle, groblje je i spomenik, i memorija, i tijelo grada.
Tokom trideset tri godine rušeno je groblje i mržnja je sipana – ali na pogrešne ljude, na pogrešan simbol. Ni spomenik ni oni koji u njemu leže nisu imali nikakve veze s ideologijama koje su ga kasnije rušile, niti s politikama koje su im to omogućavale.
U njemu leže oni najhrabriji, najčistiji ljudi koje je Mostar imao. Njihova sudbina objašnjava se jednom prostom činjenicom: kada je Mostar pao pod okupaciju četrdesetih, na udaru su se našli njegovi Srbi, Jevreji i Romi. Njihovi životi bili su prekinuti nasiljem, dok su Hrvati i Bošnjaci mogli nastaviti živjeti svoje živote. A onda se dogodio čudesan preokret slobodne volje: mladi gimnazijalac Ante Zuanić, koji je mogao nastaviti čitati Rat i mir, i ugledni ljekar Safet Mujić, koji je mogao nastaviti liječiti pacijente, odlučili su stati na stranu progonjenih. Njihov izbor bio je identičan onom koji je prije dvije hiljade godina napravio Isus iz Nazareta.
Mostarski bataljon bio je elitna partizanska jedinica. On je bio ogledalo same ideje antifašizma: heterogen, sastavljen od vjernika i ateista, seljaka i intelektualaca, komunista i članova Hrvatske seljačke stranke. Tito je znao da samo takva šarolikost može pobijediti fašizam, i bio je u pravu.
Na Partizanskom groblju leže ljudi koji nisu učinili nijedan zločin. Nemaju nikakve veze s ubijenim fratrima, niti s komunističkim grijesima nakon 1945. Oni su stradali ranije, u vremenu čistog moralnog izbora.
U tom smislu, njihova sudbina je identična sudbini Franza Jägerstättera, austrijskog seljaka iz St. Radegunda, koji je 1943. odbio položiti zakletvu Hitleru. Bio je to radikalni katolik koji je znao da se vjera i nacizam ne mogu pomiriti. Umjesto da se zakune, izabrao je Isusa i otišao u smrt. Benedikt XVI ga je 2007. proglasio blaženim. Terrence Malick je o njemu snimio veličanstveni film A Hidden Life, u kojem gledamo ljepotu jedne duše koja bira Boga.
Taj isti izbor napravili su i oni na Partizanskom groblju. Zato, rasprave o komunizmu i njegovim sjenama neka vode historičari, jer historija je nauka činjenica, a ne mitova. Ovdje se ne radi o ideologiji, već o čistom moralnom aktu. To je ono što ih čini vječnim, kao što ih vječnim čini i Bogdanovićevo remek djelo.
Partizansko groblje može i mora postati amfiteatar građanske hrabrosti, mjesto gdje će mostarski maturanti učiti ponosno govoriti o svojim najboljim precima. Možda će baš tu jednog dana gledati Malickov A Hidden Life i shvatiti da je sloboda uvijek izbor, da je hrabrost uvijek skok u nepoznato, a da je izdaja uvijek lakši put. Možda bi, da su njihovi očevi i djedovi gledali takve filmove, devedesete bile drugačije.
I da, kako podsjeća Dragan Markovina, zemlja na kojoj se nalazi groblje nekada je pripadala Katoličkoj crkvi. Ona može tražiti odštetu – ali može i dati dar Evanđelja: pokloniti je, jer tu počivaju blaženi. Oni koji su, poput Jägerstättera, stali protiv Sotone dok je bio najsnažniji.
Trideset godina vodimo razgovore o kulturi sjećanja i trideset godina ih vodimo pogrešno. Naše rasprave, bilo u klimatiziranim dvoranama ili na društvenim mrežama, liče na navijačko dobacivanje na stadionu: puno emocija, puno parole, malo smisla.
A prije tih rasprava mora doći jedan prethodni razgovor – razgovor o vrijednostima. Jer kad se složimo oko vrijednosti, sve ostalo je formalnost. Tada postaje lako prihvatiti ono što historija, hladna i nepokolebljiva, govori svojim jezikom činjenica.
Zato Mostaru, Bosni i Hercegovini, ali i svijetu treba razgovor o vrijednostima. Zato i nije problem ako neko to mjesto nazove Partizanskim grobljem, neko Partizom, a neko Partizanskim svetištem. Jer ono to i jest, svetište hrabrosti, svetište ljudskosti, svetište onih koji su izabrali Isusa nad Hitlerom, čovjeka nad ideologijom, slobodu nad ropstvom.
