Zamah ambiciozne klimatske politike u Evropi čini se da je oslabio. Zelene stranke gube podršku, dok konzervativne i desno-populističke snage dobijaju na uticaju. „Vrhunac zelenog“ bio je naslov nedavnog članka Ernsta Hillebrandta — i izazvao je veliku pažnju. Ali njegova dijagnoza ostaje nepotpuna. Dok Evropa ulazi u fazu zelenog razočarenja, u istočnoj i jugoistočnoj Aziji odvija se potpuno drugačija dinamika. U zemljama poput Japana, Južne Koreje, Vijetnama i Kine, klimatske promjene već su dugo shvaćene kao ključni izazov — ali istovremeno i kao poluga rasta, tehnološkog razvoja i konkurentnosti.
Stanovništvo u regiji duboko je svjesno rizika koje donose klimatske promjene. U istraživanjima, političke i poslovne elite redovno ih rangiraju kao najveću prijetnju — ispred nezaposlenosti i geopolitičkih napetosti. Prema istraživanju „Southeast Asia Climate Outlook 2024“, gotovo 60 posto ispitanika očekuje da će klimatske promjene značajno utjecati na njihov život u narednoj deceniji, dok se oko tri četvrtine brine za sigurnost hrane. U Južnoj Koreji, 85 posto stanovništva klimatske promjene smatra ozbiljnom prijetnjom — isto misli 81 posto ljudi u Japanu i više od 90 posto na Filipinima — znatno više nego u mnogim evropskim zemljama.
Dio dugoročne strategije
U cijeloj regiji, klimatske promjene se vide kao stvarna prijetnja prosperitetu, sigurnosti i budućim mogućnostima. Ta svijest oblikuje političke prioritete i ekonomske strategije — s jasnoćom koju je Evropa u međuvremenu izgubila.
Ova dinamika najvidljivija je u Kini, gdje je klimatski prihvatljiv rast dio dugoročne industrijske strategije. Nijedna druga ekonomija ne povezuje ulaganja u zelene tehnologije tako direktno s geopolitičkim ambicijama i ekonomskom modernizacijom. Industrijska politika pruža presudne poticaje putem dugoročnih subvencija, kreditnih programa i planskih ciklusa.
Rezultat: danas se oko 80 posto solarnih modula u svijetu proizvodi u Kini; za baterije ta brojka prelazi 60 posto. Istovremeno, kineski proizvođači automobila poput BYD-a, Geelyja i SAIC-a probijaju se na međunarodna tržišta i prestižu zapadne konkurente u prodaji, izvozu i inovacijskim ciklusima. U 2024. godini, Kina je prvi put izvezla više električnih automobila nego Njemačka i Japan zajedno.
Šta vrijede ambiciozni ciljevi ako se dovode u pitanje iz sedmice u sedmicu?
Ovaj sektor jasno pokazuje šta Evropi nedostaje: dosljednost i povjerenje u vlastitu strategiju. Posvećenost koju Kina pokazuje od 2000-ih nekada je postojala i u Evropi — što potvrđuju Evropski zeleni dogovor i planirana zabrana motora s unutrašnjim sagorijevanjem. Ali kakvog smisla imaju ambiciozne politike ako se stalno politički preispituju? Kada državne inicijative nailaze na skepsu među industrijskim liderima, a javni diskurs oblikuje „kulturni rat“ desnice, koji brzinu, buku motora i miris benzina prodaje kao osjećaj slobode — duboko rodno kodiran, i to vrlo jasno.
Zamah se vidi i izvan Kine. Južna Koreja ulaže milijarde u vodonične tehnologije i cirkularnu ekonomiju, dok Japan povezuje klimatsku politiku s tehnološkim inovacijama — od energetske efikasnosti do digitalizacije elektroenergetske mreže.
Obje zemlje pokazuju da klimatska politika može ići ruku pod ruku s očuvanjem industrijskog primata. Kompanije poput Hyundaija, SK-a i LG Energy Solution postavljaju globalne standarde u baterijama i vodoničnim gorivim ćelijama, dok Mitsubishi i Panasonic, naprimjer, postavljaju standarde u efikasnosti i kontrolnim tehnologijama.
To pokazuje kako se industrijalizirane zemlje mogu pozicionirati i uz i protiv Kine: priznaju kinesku dominaciju u određenim lancima vrijednosti, ali ciljaju segmente u kojima Peking još nije ostvario potpunu nadmoć.
Zemlje u razvoju, poput Vijetnama i Indonezije, također vide zeleni rast kao dio svoje razvojne strategije. U Vijetnamu, „Partnerstvo za pravednu energetsku tranziciju“ podržava reformu energetske infrastrukture kako bi privukla industrije budućnosti poput proizvodnje poluprovodnika i podatkovnih centara. Indonezija povezuje svoju zelenu industrijsku politiku s sirovinskim suverenitetom: nikl i boksit mogu se izvoziti samo ako su prerađeni u zemlji — npr. u baterije i solarne komponente.
Ljudi, države i kompanije u Aziji razumjeli su da klimatska politika znači – osigurati budućnost.
Koliko god to bilo tačno, nužno je priznati i nedostatke. Ekspanzija obnovljivih izvora energije odvija se paralelno sa uporno visokom potrošnjom uglja kako bi se zadovoljila rastuća energetska potražnja. Taj brzi rast ostavlja ogroman ekološki trag — od smoga i zagađenja vazduha do nestašica vode.
Primjer Vijetnama — slučaj Formosa Ha Tinh — pokazao je kolike mogu biti ekološke i društvene cijene modernizacije: 2016. godine, tajvanska čeličana kontaminirala je hemijskim otpadom veliki dio centralne obale. Stotine hiljada ljudi izgubile su sredstva za život, a protesti su brzo ugušeni.
Podsjetnik je to na rizike razvoja koji podređuje ekološke standarde ciljevima rasta. Kritika civilnog društva često je ograničena, posebno u autoritarnim državama, gdje ekološki pokreti imaju malo institucionalnog prostora. Tu ambivalenciju treba priznati — bez umanjivanja bilo kojeg dijela.
Kina pokazuje još jedan ključni element dobitne formule: zeleni rast uspijeva samo ako je organiziran kroz sve sektore odjednom. Kako kaže Adam Tooze: „S jedne strane trebaju nam solarni paneli, s druge električni automobili — i sve između: baterije, dalekovodi, punionice, industrijski procesi, pa čak i poljoprivreda.“ U Njemačkoj, iako će do 2025. godine više od 50 posto električne energije dolaziti iz obnovljivih izvora, građevinski i transportni sektor i dalje značajno zaostaju.
Pogled na istočnu i jugoistočnu Aziju pokazuje da „vrhunac zelenog“ nije nikakav zakon prirode. Ljudi, države i kompanije u toj regiji shvatili su da klimatska politika znači osiguranje budućnosti. Ako Evropa želi sačuvati svoju konkurentnost i ekološki kredibilitet, mora priznati da zaštita klime i prosperitet nisu suprotnosti — nego dvije strane iste budućnosti.
