Za Bosničak, promjena kalendara rijetko ima značenje promjene smjera. Datum je više administrativna činjenica nego simbolički početak. Obećanja će biti velika, padovi još veći. Analiza obilje, odluka malo ili nimalo, kao u upozorenju za roditeljsku pažnju pred početak filma.
Meandar specifične vještine da u zemlji ima toliko dešavanja a da se suštinski ne dogodi ništa.
Ništa, osim što se raspada iznutra. Ne od ratova, ne od prirodnih nepogoda, već od sistemske nepravde koja traje decenijama, kriminala i korupcije. To više nisu vijesti – to je svakodnevica. Postali su standard. O njima se više ne piše sa šokom, već s rezignacijom. Jer nema više institucije u koju prosječan građanin ima povjerenja.
U ministarstvima, javnim ustanovama, školama, bolnicama, na direktorskim pozicijama i u odborima sjede oni koji znaju kome se treba javiti, a ne oni koji znaju kako se nešto radi. I onda se svi pitaju zašto stvari ne funkcionišu. Zašto ništa ne napreduje. Odgovor je jasan: stručnjaci odavno sklonjeni ustranu, a njihova mjesta zauzeli podobni.
I kako eto horoskop za 2026. da prognozira prosperitet kad je nepotizam metastazirao do te mjere da više nije sramota zaposliti rođaka, već je budalaština ne iskoristiti priliku. Ljudi otvoreno priznaju da su sredili posao sinu, kćerki, zetu, malom od materine tetke. To se više ne krije, to se obilježava. Sin, kćerka, zet, mali od materine tetke otvoreno se hvale da su im sredili posao. Jer štelovanje više nije skandal, nego društvena vještina, mjerna jedinica uspjeha. Što jača štela, veći si frajer. Čestita se, nazdravlja, fotografiše.
Fotografiše se i globalna (ne)pravda: dok kod nas nepotizam cvjeta, međunarodna scena spotlightuje svoje kontaste. Svijet se besmisleno raspada, al’ se zato Evropa drži, i to u onom maniru kakvim je Damir Nikšić podsjetio koliko je W. A. Mozart volio Bosnu. Evropa je, navodno, stratum čovječnosti, ali joj je moralni obraz tanak i selektivan. Ko obraz Željka Komšića. I ostalih, (bez)obraznih.
Kad je onomad, još novinar Al Jazeere, Adnan Rondić procijenio da se „smije“ pisati o Gazi, da nema potrebe više sakrivati se od algoritma riječ Gaza nekim šiframa, blankovima: Slobodno pišite o Gazi, za Gazu više nikoga nije briga. I nije. Možete da podignete na platformu šta god želite, cenzure nema. Izrael svejedno izlazi na Eurosong. Stratum čovječnosti ta Evropa, kažem vam.
Stephen Greenblatt je pisao o kolanju društvene energije – o načinu na koji se ideje, simboli i oblici moći kreću kroz društvo, proizvodeći nove odnose i promjene. Jedan od takvih antagonizama danas se artikuliše u manifestu Viktora Orbana, koji tvrdi da se liberalni svjetski poredak urušava i da započinje era nacija. Nasuprot toj retorici stoji Zohran Mamdani, gradonačelnik New Yorka: mlad, artikulisan i politički jasan, s drugačijim tonom i vizijom. Ostaje pitanje šta se uz njegovo ime smatra neophodnim dopisati – da li musliman, ili je simptomatičnije naglasiti ono što nije: fašista.
Ekonomski pritisci, politička blokada, administrativna (preo)vladavina i svaki drugi užas već odavno ne zahtijevaju posebna objašnjenja, i ceremonija se svečano nastavila poglavljem o Venezueli. Sve je poznato, razrađeno, i više puta analizirano. Venezuela je repriza američkih scenarija. Najavljeno ih je još. Te epizode utjerivanja demokratije ne razlikuju se od energije što se reciklira na prostoru Bosne i Hercegovine.
I ove godine će 9. januar biti obilježen po ustaljenoj proceduri, bez improvizacije i bez stvarne neizvjesnosti. Parada, simboli, izjave o historijskoj nužnosti i političkom pravcu s jedne strane; reakcije o neustavnosti, kršenju zakona i zabrinutosti s druge. Sve izgovoreno onim tonom kojim se izgovara već godinama, bez očekivanja da će riječi proizvesti posljedice. Institucije će se oglasiti onoliko koliko moraju da bi se moglo reći da su reagovale. Međunarodni akteri onoliko koliko im nalaže protokol, ali ne i obaveza. Možda bude i neka anketa građana jednog i drugog entiteta: vaš komentar na 9. januar. Ma bit će, uvijek bude.
E onda još i da Aleksandar Vučić čestita 9. januar i obeća da je Srbija uz Srpsku u svim izazovima koji dolaze, a niko živ ne zna koji su to izazovi jerbo su se oba entiteta demolirala od jada i odlazaka. Izetbegović i entourage će dramatično istupiti kao (neovlašteni) glasnogovornici Bošnjaka, profiltrirati godišnji servis postojećeg stanja. Taj funkcioniše kao tehnički pregled pred registraciju – ne služi da bi se nešto riješilo, nego da bi se još jednom potvrdilo da stvari koje ne možeš završiti parama završiš s još para.
Svijet će opet ući dublje u fazu onoga što se naziva polikrizom: ratovi koji se više ne doživljavaju kao izuzetak, ekonomska nesigurnost koja postaje normalna i još gora, klimatski te svi ostali poremećaji koji prestaju biti upozorenje. Bosna i Hercegovina tu ne kasni, naprotiv. U tom procesu, u mnogim aspektima mi smo već dugo dijagnoza koju drugi tek počinju da prepoznaju.
Walter Benjamin je upozoravao na to da katastrofa nije trenutak pucanja, nego stanje u kojem se stvari nastavljaju bez korekcije. Upravo iz te perspektive treba posmatrati i ovu godinu. Ne kao prijelomnu tačku, nego kao još jednu u nizu godina u kojima se sistem održava bez ozbiljne namjere da se promijeni. Stabilno loše, ali dovoljno funkcionalno da ne dođe do potpunog raspada.
Sistemi koji vladaju na svim nivoima ne kažnjavaju nesposobnost, već savijaju leđa onima koji pokušaju nešto promijeniti. Ako digneš glas, ako pitaš, ako tražiš odgovornost, postaješ problem. Sistemi se plaše istine, užasavaju se discipline. Takvi ne mogu napredovati jer ne znaju pravila igre. A pravila su jasna: šuti, klimaj glavom, i gledaj svoja posla. Sve mimo toga je put u frustraciju, izolaciju ili odlazak. Ako ste baš glasni i uporni, desit ćete se na naslovnici jer su okolnosti bile sumnjive.
Odavno nema države. Nema ni svijeta, ni Evrope. Samo skup tih i takvih, ingerentivnih sistema koji se održavaju zahvaljujući interesnim mrežama, sitnim dogovorima, prešutnim dilovima. Rijetki su oni koji se još usuđuju boriti protiv toga. Oni su ili marginalizirani ili iscrpljeni. Jer boriti se protiv sistema u kojem je nepravda pravilo, a ne izuzetak, iscrpljuje do srži.
No, kako po Amerikama, Evropama, tako i kod nas – mogu se obećavati autoputevi, dizati spomenici, organizovati izbori, ali ako ove godine džemre ne udari u horoskop – sve je uzalud.
