U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome šta stoji iza najnovijih izjava Milorada Dodika o neodrživosti Bosne i Hercegovine.
Sagovornici su bili Jusuf Žiga, profesor Fakuleta političkih nauka iz Sarajeva, i Miloš Šolaja, direktor Centra za međunarodne odnose u Banjaluci.
Bilo je riječi o tome koliko su jake snage destrukcije u Bosni i Hercegovini, da li bi najavljeni referendum u Republici Srpskoj na kome građani treba da se izjasne o tome da li su im potrebni sud i tužilaštvo Bosne i Hercegovine bio prvi korak ka osamostaljenju tog entiteta, kakve bi bile posljedice ako Republika Srpska odbije da prizna najviše sudske instance u državi, da li se politika Milorada Dodika može nazvati puzajućom secesijom, zašto se Bosna i Hercegovina ne može porediti sa Jugoslavijom, da li bi se Bosna i Hercegovina mogla raspasti bez nasilja, kao i o odnosu Beograda i Zagreba prema najavama secesije.
Omer Karabeg: Kada je Milorad Dodik prošle godine tokom predizborne kampanje najavljivao referendum o osamostaljenju Republike Srpske mnogi su govorili da je to samo predizborna retorika da bi se dobilo što više glasova. Međutim, Milorad Dodik je nekoliko mjeseci nakon što je izabran za predsjednika Republike Srpske obnovio priču o tome da je Bosna i Hercegovina neodrživa. Zašto on to sada čini?
Jusuf Žiga: Tu se, s jedne strane, radilo o političkom marketingu, bilo da je riječ o predizbornoj kampanji ili postizbornom utvrđivanju pazara a, s druge strane, to treba posmatrati u širem kontekstu nekih nacionalnih strategija na balkanskom prostoru. Zahvaljujući svom autoritetu i političkoj moći kojom objektivno raspolaže u Republici Srpskoj, pa i u Bosni i Hercegovini, Dodik već i praktično počinje ostvarivati neke stvari na tom planu. Međutim, ono što mene zabrinjava više od toga – to su razgrađujući procesi unutar bosanskohercegovačkog društva koji već dugo traju. Pomenuo bih samo obrazovanje. Tu se dešavaju grozne stvari. Mi već imamo desetak, petnaestak generacija koje su odgojene u duhu odrođavanja od vlastite domovine, njih uče da ovu zemlju ne treba voljeti i da su neke druge države njihove domovine. Kad se tome doda i to da roditelji u kući govore djeci da ne trebaju ići u isti razred sa drugovima iz istog stambenog bloka zato što su oni druge vjere i nacije, da ih treba gledati sa podozrenjem, onda dobijete mentalni sklop s kojim se ne može živjeti u multikulturnom društvu koje se ovdje gradilo stoljećima.
Miloš Šolaja: Trenutno je situacija u Bosni i Hercegovini takva da ide na ruku upravo takvoj retorici. Nakon izbora Federacija Bosne i Hercegovine uopšte ne funkcioniše, nude se rješenja koja, fudbalskim riječnikom rečeno, nabacuju centaršuteve onome ko pričom o separaciji želi da zabije gol. S druge strane, s obzirom na duh podjela koji vlada u Bosni i Hercegovini, ima mnogo razloga da se takva ideja neprestano održava. Milorad Dodik govori ono čime dobija glasove birača. Da nije tako, on ne bi koristio tu retoriku kao što je nije koristio prije 10-12 godina kada je prvi put bio premijer. Posljednjih dana Bosna i Hercegovina je došla u pat poziciju koju će biti jako teško razriješiti. Sve će se teže uspostavljati minimum zajedničkog identiteta, što je uslov da svi stanovnici prihvate Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu.
Omer Karabeg: Može li se reći da bi prvi korak ka osamostaljenju bio najavljeni referendum u Republici Srpskoj, na kome insistira Dodik i na kome građani treba da se izjasne o tome da li su potrebni sud i tužilaštvo Bosne i Hercegovine?
Jusuf Žiga: Ako bi se doista u to krenulo, ja se bojim ponovnog rađanja dramatične krize na ovim prostorima. Bojim se da bi to bio pazar bez krčmara i ne bih zaista ni svome najvećem neprijatelju poželio da se upušta u to. Naprosto, ne želim da povjerujem u tako nešto. Ali, znate, moguće je svašta, tako da ni to ne treba isključiti. I nemam nikakve iluzije da bi se to moglo izvesti na miran način i da tu ne bi bilo užasnih problema, koji ne bi ostali unutar Bosne i Hercegovine nego bi zahvatili i širi prostor. Konačno mislim da je i međunarodna zajednica, bez obzira šta mi o njoj mislili, ipak dovoljno sebe uložila u projekat Bosne i Hercegovije da bi sve to mogla mirno posmatrati. Međutim, ima jedna druga stvar vezana za ulog u međunarodne zajednice. Riječ je o političkom ambijentu koji je ona dopustila da se stvori na ovom prostorima, a koji je idealan za mešetare svake vrste. Ovdje možete uraditi što god hoćete, a da ne odgovarate nikome ni za šta. Vidjeli smo kakva su sve predizborna obećanja davali pojedinici – da će napraviti autoputeve, da će donijeti investicije vrijedne milijarde eura, a, kada ništa od toga nisu uradili, onda su rekli biračima: “Nisam ja kriv, krivi oni u Sarajevu“. A onda su ovi iz Sarajeva rekli: “Da nema onoga u Banjaluci, ovdje bi tekli med i mlijeko“. A međunarodna zajednica im na to kaže: “Izvolite, dogovorite se“, mada je i posljednjem političkom autsajderu jasno da se to ne može očekivati od tih ljudi koji su užasno neodgovorni. Međunarodna zajednica se ponaša kao kada biste donijeli u bolnicu čovjeka pregaženog na cesti, pa se oko njega okupio konzilijum ljekara koji umjesto da ga operišu kažu: “Sad ćemo pratiti kako se ti boriš za život, a mi ćemo ti donositi samo hljeba i vode da ne umreš od gladi i žeđi“.
Miloš Šolaja: Mislim da bi najavljeni referendum o sudu i tužilaštvu Bosne i Hercegovine bio prije svega poruka međunarodnoj zajednici, jer u Republici Srpskoj ima dosta nezadovoljstva ponašenjem međunarodne zajednice zbog nametanja nekih rješenja koja su vodila centralizaciji, a koja nisu bila predviđena Dejtonskim sporazumom. Taj referendum bio bi ustvari glasanje sa poznatim ishodom. Jedino bi bilo pitanje koliko bi ljudi izašlo na referendum.
Vraćanje na početak priče
Omer Karabeg: Ako bi taj referendum uspio što je, kažete, nesumljivo, i Republika Srpska odbacila sud i tužilaštvo Bosne i Hercegovine, čemu bi to onda vodilo?
Miloš Šolaja: To bi onda bio prvi korak ka nekoj disoluciji Bosne i Hercegovine. Nastala bi situacija u kojoj bi se, naravno, moralo funkcionisati u skladu sa pravom, ali bi u političkom smislu stanovnici Republike Srpske odbacivali legitimitet tih institucija. I vjerovatno bi se pravo tumačilo proizvoljno, tako da efekat tih institucija ne bi bio veliki. Republika Srpska ne bi imala snage i moći da prekine funkcionisanje tih institucija, ali bi dolazilo do raznih opstrukcija što bi na kraju dovelo do nereda, iz kojeg niko ne zna šta bi moglo ispasti. Zato je neophodno da domaće političke snage sjednu i dogovore se o političkom sistemu koji bi odgovarao unutrašnjem biću Bosne i Hercegovine.
Jusuf Žiga, foto: cin.ba
Jusuf Žiga: Ako se na refendumu odbace insitucije Bosne i Hercegovine, onda se vraćamo na početak priče. Onda više ništa ne postoji. Podsjetio bih da u prvom članu dejtonskog ustava piše – citiram “Republika Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ustavom. Ona ostaje članica Ujedinjenih naroda… “, pa se onda govori da ta država ima pravo da radi to i to. Ja sam barem 10 puta dosada čuo vrlo utjecajnog političara, čije smo ime večeras pominjali, kako bezočno obmanjuje svijet i kaže da nije tačno da je Bosna i Hercegovina država, da to nigdje ne piše. To vam je ona Gebelsova priča – tri puta ću nekome saopštiti neku laž i, naravno, ljudi će onda pomisliti da je to tako. Pošto ovdje nema odgovorne politike i odgovornih političara, ja ovu sadašnju politiku zovem, neka se niko ne ljuti, šibicarenjem. To je šibicarska politika kojoj nije cilj, to vam najbolje svjedoči ovih pet-šest mjeseci od izbora naovamo, da se formira vlast, da se zaustavi ovo beskrajno poniženje i mrcvarenje ljudi koji cvile gladnih stomaka – već da se prevesla, zaskoči i prevari onaj drugi. Kao u šibicarenju. A kolateralna šteta je narod.
Omer Karabeg: Može li se ovo što radi rukovodstvo Republike Srpske, koje svakim danom sve više u praksi osamostaljuje taj entitet, nazvati taktikom puzajuće secesije?
Miloš Šolaja: To meni ne izgleda tako. Ali je činjenica da je to odgovor na veliku unutrašnju nestabilnost u Bosni i Hercegovini, prije svega političku, a onda i ekonomsku. Ako se ide na to da Republika Srpska bude razvij enija, zašto da to nazivamo secesijom ili puzajućom secesijom, kad to može da bude takmičenje u okviru Bosne i Hercegovine, takmičenje ko želi da postigne više. Jer Republika Srpska je danas i teritorijalno i ustavno-pravno dio Bosne i Hercegovine. Nažalost, problem je u tome što se iz Sarajeva stvari često ne posmatraju tako, već se priča svodi na – mi i oni. A za to nema nikakvog razloga. Ovo je decentralizovana država, ona je uspostavljena konsenzusom u Dejtonu i to tako treba prihvatiti. Ja ne vidim razlog da se ide na secesiju, ali isto tako nema razloga ni da se ide na unitarizaciju i centralizaciju, što je suprotna retorika od retorike o secesiji, posebno u vrijeme izbora.
Jusuf Žiga: Bilo bi pogrešno odgovoriti na to pitanje sa – da i ne, jer se može naći elemenata i za jedno i za drugo. Činjenica je da mi u ovoj zemlji imamo totalnu feudalizaciju, koja se ne svodi samo na teritorije, nego i na feudaliziranje svega mogućeg – od nauke, obrazovanja, kulture, sporta, ekonomije, puteva, infrastrukture – do svega ostaloga. To bi možda bilo i pihvatljivo u zajednici koja se konstituirala na principu pukog spajanja onoga što je svako sa sobom donio – kao što je bio slučaj sa Sovjetskim Savezom, Čehoslovačkom ili Jugoslavijom. Ali vidite kako se tome opire svaki pedalj Bosne i Hercegovine – krvareći, mučeći se, grčeći se. Zašto? Zato što najmanje 200 godina unazad na 90 posto teritorije živi izmiješano stanovništvo. I sad vi odjednom imate prisvajanje određenog područja samo za jedan narod. Jedni kantoni su feud bošnjačkog, a oni drugi hrvatskoga naroda, s tim što je Republika Srpska ekskluzivni feud samo srpskog naroda. To u Bosni ne može funkcionirati osim da potpuno uništite njeno društvo. Stalno se priča da u Bosni i Hercegovini nije postojala nikakva istinska multikulturalnost, da je to bilo nešta prisilno, najprije pod osmanskim carstvom, pa pod austrougarskim, pa na kraju pod Jugoslavijom. To je čista laž. Pogledajte Sarajevo gdje u četvorokutu, na stotinjak metara razdaljine, imate četiri velika sakralna objekta četiri velike svjetske religije, neki od njih su stari i po 500 godina. Pa nisu to ljudi na tom mjestu napravili zato što ih je neko natjerao. Nije tačno. Tu istu multikulturalnost imali smo u Banjaluci, Mostaru, Trebinju, Doboju, Tuzli i na svakom mogućem mjestu. I sad odjednom nas uvjeravaju kako to nikad nije postojalo i kako to ne može i ne treba postojati, iako globalizacijski procesi u svijetu idu u tom smjeru.
Nema raspada bez nasilja
Omer Karabeg: Oni koji propagiraju raspad Bosne i Hercegovine često kažu: “Ako se nije mogla održati Jugoslavija, ne može ni Bosna i Hercegovina“. Kako vi gledate na tu tezu?
Miloš Šolaja
Miloš Šolaja: Ima tu dosta razloga i za i protiv. O razlozima za govore procesi u posljednjih dvadesetak godina, povećana je etnička distanca, izvršena je etnifikacija teritorija. Pogledajmo Republiku Srpsku, pogledajmo Sarajevo ili neke hrvatske teritorije. Istovremeno jača strah od etničkog disidenstva, od toga da ne pripadaš vlastitom narodu, da te neko ne proglasi izdajnikom. Ne bi bilo korektno reći da u Bosni i Hercegovini nikad nije postojao multikulturalizam, ali nakon raspada Jugoslavije vrlo brzo se u suštini podijelila i Bosna i Hercegovina, napravljene su etnički čiste, kompaktne teritorije. Već se dvadeseatk godina živi na različitim kolosjecima i to se politički mora priznati. Ja, međutim, ne mislim da Bosna i Hercegovina u ovome trenutku može da se raspadne. Za to ne postoje ni unutrašnje, ni spoljne okolnosti. Ali priču o disoluciji treba shvatiti kao upozorenje. Jer, činjenica je da je politički prostor, medijski, a i svaki drugi etnifikovan i to je danas realnost o kojoj se mora voditi računa, volio to neko ili ne.
Jusuf Žiga: Jugoslavija je formirana kao zajednička država različitih naroda. Svi oni su u nju dobovoljno ušli i svi su imali svoje granice. Ove današnje granice Bosne i Hercegovine su u osnovi bile međunarodno verfikovane još na Berlinskome kongresu. Dakle, svako je u Jugoslaviju ušao sa svojom teritorijom. Kamo puste sreće, ja sam milion puta dosada to ponovio, da smo na čelu zemlje imali odgovorne političare, pa da se ta zemlja nije raspala, nego da smo svi u paketu ušli u Evropsku uniju. Danas bi to bila, vjerujte mi, jedna od najrespektabilnijih evropskih država. Imali bismio barem pet puta veći društveni proizvod i ne bismo prošli kroz sva ova stradanja. Ali da ne ulazimo u to. Ja ne pristajem uz one koji smatraju da se povijesni procesi, koji su završeni, mogu vraćati nazad. Glupo je sada razmišljati o formiranju nekakve unisone nacije u Bosni potiranjem ovih koje su se profilirale. Ja sam zadnji čovjek koji na takvo što uopće može pomisliti. Ali isto tako mi je jasno da u Bosni ne možete ništa ni oteti, ni prisvojiti, osim nasiljem koje će unesrećiti drugog. U Republici Srpskoj bilo je 15 općina gdje su ili Bošnjaci ili Hrvati bili osjetna većina, negdje čak i dvotrećinska većina. Ista je situacija i sa Srbima u Federaciji. U Grahovu, Glamoču i Drvaru Srba je bilo 90 posto ili više od toga. Hoćemo li ići na ono užasno preseljavanje naroda, kome se dodaje još i riječ humano. Pogledajte kako to krvari gdje god su monstrouzni inženjeri čistih etničkih teritorija pravili takve poteze. Zato smatram da bi bilo krajnje pogrešno praviti analogiju između raspada Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke i Jugoslavije i Bosne i Hercegovine.
Omer Karabeg: Može li se osamostaljenje neke teritorije u Bosni i Hercegovini izvesti bez nasilja?
Miloš Šolaja: Mislim da bi u ovom trenutku bilo kakav pokušaj osamostaljenja bio nasilan. Ne bi to moglo drugačije, jer se nikakav konsenzus o disoluciji Bosne i Hercegovine ne može postići. A sve i kada bi takav kionsenzus bio postig nut, međunarodna zajednica ne bi dozvolila razdvajanje i stvaranje više nekakvih država ili poludržava na prostoru Bosne i Hercegovine. Zato to pitanje i ne treba delegirati, jer je svaki razgovor o tome apsurdan. Rješenja treba tražiti u okviru postojećih granica i mislim da se nas dvojica u osnovi slažemo da se to može postići jedino kompromisom.
Jusuf Žiga: Ja ću tu biti vrlo decidan. Po mome mišljenju raspad Bosne i Hercegovije nije moguć bez nasilja, čak i da se domaće političke snage o tome dogovore. Oni koji su prolili krv braneći Bosnu i Hercegovinu ne bi mogli prijeći preko toga. To bi bila užasna, paklena situacija i otpor bi bio ogroman.
Omer Karabeg: Kakav je odnos Beograda i Zagreba prema najavama secesije?
Jusuf Žiga: To vam je jedan igrokaz koji ima dvije strane. Ako gledate ponašanje predsjednika obe države sve izgleda manje-više korektno. Međutim, kad gledate kako se politika tih zemalja reflektira na rješevanje ključnih pitanja Bosne i Hercegovine, vidite da ona nije nimalo dobornamjerna, jer ne želi da riješi nijedno goruće pitanje osim na način ultimativnog nametanja rješenja. Oni neće da riješe ni pitanje granice sa Bosnom i Hercegovinom, ni pitanje naše imovine u njihovim državama, niti bilo šta drugo. Mislim da bi naši susjedi trebalo da budu daleko, daleko dobronamjerniji nego što jesu.
Miloš Šolaja: Ja mislim da je odnos Beograda i Zagreba prema Bosni i Hercegovini dobar i na deklarativnom i na praktičnom nivou. Gospodin Žiga nije u pravu kada kaže da ima miješanja, riječ je o interesima o kojima svaka država vodi računa. Na kraju-krajeva i Srbija i Hrvatska su učestovale u konfliktu na prostoru bivše Jugoslavije, u kojem je Bosna i Hercegovina bila centar, a učestovale su također i u realizaciji mira. S te strane one imaju i obavezu da utiču. A postoje i neki drugi ineteresi. I Beograd i Zagreb imaju manje ili više skrivenu težnju da budu regionalni lideri i u tom kontekstu oni posmatraju i Bosnu i Hercegovinu. Mada moram reći da u posljednje vrijeme i jedna i druga zemlja pokazuju uzdržanost, jer je Evropska unija njihov primarni cilj. Hrvatska je na pragu ulaska, a Srbija na pragu kandidature i to im je u ovom trenutku mnogo važnije nego da izazivaju nepotrebne konflikte povodom Bosne i Hercegovine.
Omer Karabeg: I na kraju, koliko su u ovom trenutku u Bosni Hercegovini jake snage dezintegracije?
Miloš Šolaja: One su jake onoliko koliko su bile i prije 20 godina. Nažalost, kriza koja je nastala nakon posljednjih izbora, a to je kriza funkcionisanja pravnog i političkog sistema, omogućava da njihova retorika postane vidljivija. Činjenica je da u Bosni i Hercegovini postoje i snage decentralizacije i snage centralizacije i, da bismo našli kompromis, moramo se uvijek vraćati na dejtonsku formulu koja se, ma koliko nam izgledala nesavršena, na kraju ispostavi kao jedina moguća.
Jusuf Žiga: Očigledno je da su u zadnje vrijeme snage destrukcije u očitoj prevazi u odnosu na one koje bi htjele da naprave neki pozitivni pomak. Ja ipak hoću vjerovati da to neće vječno trajati i da će ljudi koji se bave politikom, ako imaju imalo razuma, shvatiti da ovako više ne može i da moramo da izađemo iz ovoga stanja.
