Ima negdje, Zemlja jedna
Plemenita, topla, čedna.
Ima jedna Zemlja snena
Lijepa, nježna, kao žena!
Ima jedna rajska bašta,
U kojoj se voli, prašta.
U toj bašti ruža rosna,
Ima jedna Zemlja Bosna!
Tako je Branko stihovima grlio Bosnu i jednu malu iz Bosanske Krupe i oplakivao malu Mariju na Petrovačkoj cesti jedne strašne zime što nije uspjela vidjeti nikada Petrovac. Svoju tragičnu vlastitu sudbinu odgađao je preko Nikoletine, Pepe Bandića, vojvode Trivuna, Joke, Jeke, Jovandeke Babića i mnoštva dječaka koji nikad nisu odrasli! Tako je zborio jedan od najemotivnijih pjesnika bosanskih prostora s opomenom svima da Bosnu mogu voljeti samo oni koji je zaslužuju. Branko u tome nikome nije dao ispred sebe! Zato je bio i ostao neponovljiv za Sva vremena!
