CBAM se odnosi na uvoz u EU iz trećih zemalja, uključujući BiH, a obuhvata sektore koje Brisel smatra najrizičnijim u pogledu visokih emisija ugljenika, kao što su cement, željezo i čelik, aluminijum, đubriva, električna energija i vodonik. Prema pravilima ovog mehanizma, proizvođači izvan EU ne mogu imati jeftiniju proizvodnju samo zato što ne plaćaju emisije kao firme unutar EU kroz ETS (sistem trgovine emisijama).
U prelaznoj fazi (od 1. oktobra 2023. do 31. decembra 2025.) uvoznici u EU su morali kvartalno prijavljivati ugrađene emisije bez finansijske obaveze. Od danas kreće period u kojem se za emisije vezane za robu uvezenu tokom 2026. predviđa obaveza pokrića CBAM sertifikatima (po cijeni usklađenoj s EU ETS-om).
Za izvoznike iz BiH to znači da roba prema EU može postati skuplja ako se ne dokaže niža vrijednost ugljenika koji je ugrađen u proizvod, ili ako BiH ne uspostavi sopstveni sistem naplate ugljenika koji EU priznaje kao ekvivalentan.
BiH je ušla u završnicu prelazne faze bez ključnih elemenata, odnosno bez ETS-a i funkcionalnog tržišnog okvira, posebno u elektroenergetici. Delegacija EU u BiH je upozoravala da nema pravnog osnova za odgađanje roka i da BiH mora ući spremna u januar 2026.
Ekonomisti su upozoravali na dvije opasnosti. Prvo, na direktan udar na izvoz energetski intenzivnih grana, i drugo, na rizik da se trošak prelije na domaće tržište i cijene, čak i kada se CBAM formalno odnosi na izvoz.
Krajem 2025. Predstavnički dom PSBiH napravio je prvi važan korak i usvojio Prijedlog zakona o regulatoru, prenosu i tržištu električne energije u BiH, koji treba da otvori put organizovanom veleprodajnom tržištu i berzi električne energije. Ali, kao i kod CBAM-a, nije poenta u usvajanju na papiru, EU i domaći stručnjaci poručuju da je ključ u stvarnoj primjeni koja podrazumijeva uspostavljanje institucija i pravila, MRV sistema (praćenje, izvještavanje i verifikaciju) te funkcionalnog tržišta.
Procjene troška CBAM-a za bh. privredu variraju od 369 miliona do 1,62 milijarde evra do 2030. godine. U praksi, teret će najprije osjetiti izvoznici cementa, metala i električne energije, ali lanac će se proširiti i na građevinarstvo, prerađivačku industriju i cijene na domaćem tržištu, posebno ako firme pokušaju “preliti” trošak na potrošače.
