Foto: Hrvoje Jelavic/Pixsell
Bila je zima i bilo je hladno. Postrojeni na buri čekali smo generala dok su mi prsti lijepili hladnu cijev kalašnjikova. Potpuno besmisleno stajali smo u redu već sat vremena dok je svita bučno nazdravljala u obližnjoj kafani. Gospon General imao je preča posla od nas debila postrojenih na pisti. Taman reš pečenog odojka, a doveli su i tamburaše.
Mjesec dana smrzavali smo guzice u vojarni bez prozora na minus deset, spavali smo u vrećama i jeli možda najgoru hranu u svom životu. Tabor je bio posebna priča. Hrvatska vojska imala je sve što đaku treba. Zadužiš lopatu pa, sinko, iskopaj sebi krevet.
Kada me gospodin bojnik vidio, svečano mi je uručio mitraljez na kojem su još stajali kukasti križevi iz prošlog rata. Koristio ga je, urezano na kundaku Hans H., vojnik Wermachta.
– Baš ti pristaje!
Isprva mi je bilo drago, ta odrastao sam na Bati i Ljubiši, a oni su dužili istog, pa sam svoju novu i finu igračku mazio i pazio, drnčio i osposobio jer je udarnu iglu nekakav mangup iskrivio – valjda namjerno.
Moje oduševljenje splasnulo je već pri prvom besmislenom obilasku obližnjih planina i vrtača, 12 i pol kilograma teškog “garonju” tako sam vukao u znoju lica svog, a užitak pucanja iz istog imao sam samo na jednoj jedinoj pokaznoj vježbi kada mi je odvalio rame.
Vojni se rok polako i lijeno vukao iz dana u dan. Jedna potpuno besmislena godina bližila se svom kraju, a ja sam stekao druga do groba i kroničnu upalu zgloba, kako je i red, što bi reko Đole. Mogao sam se ženiti, jer ako ne odslužiš vojsku, u našem si narodu peder i cure te neće, cure koje su nas, istina, čekale u suzama dok smo mi rastavljali i sastavljali oružje, učili što je azimut i CSO te pravili krevete “tako da kovanica od pet kuna odskoči”.
Te i takve vrijedne i poučne stvari svakako će mi trebati i u civilnom životu.
Na neke je vojna stega djelovala očaravajuće, neki su vjerovali ili ne naučili čitati i pisati, a neki su droge zamijenili alkoholom. Meni je osobno vojni rok promijenio život u toj mjeri da sam izašavši iz vojske tužno promatrao što su sve moji vršnjaci postigli u toj dosadnoj i besmislenoj godini.
Mjesec dana kasnije kao “uzoran” vojnik fasovat ću elitnu stražarsku postrojbu “Škorpioni” u Lori i držat ću stražu tik pred samim zatvorom, no to je jedna posve druga i tužna priča.
Ukratko, godina dana trebala mi je da zaokružim svoje vojno iskustvo, da naučim kako se oružjem brani domovina i da smrznutog dupeta dočekam debelog generala koji me pozdravio vojnički i nestao u obližnjoj kafani gdje su ga čekali tamburaši.
Za samu svrhu vojnog roka, za sami smisao tog besmislenog gubljenja vremena uistinu je potreban duži vremenski period iz razloga opisanih u pasusima gore. Da bi mladi ljudi uopće imali aspiracija ili želje da opslužuju jedan tako surovi aparat, potreban je karakter, karakter i domoljublje kojeg bojim se oni imaju sve manje. Moja dva, naprimjer, od vojske i rata očekuju da ih hitno deportiram u Kanadu.
Od starog zanosa, dana ponosa i slave i svih sličnih pizdarija moje generacije u ovoj novoj ostalo je samo zajebavanje na naš račun.
Kao drugo, smisao je oružanih snaga kompaktnost, kako u tehničkom tako i u ljudskom smislu. Da vojni rok uistinu ima smisla, jedna vojska trebala bi imati te predispozicije kao što bi trebala imati i financijsku mogućnost da u bilo kojem trenutku “digne” te ljude obučene i formirane kroz rodove, postrojbe i sustav kako bi uspješno obranili svoju domovinu.
Vojska koja je u sustavu NATO snaga, vojska koja ni približno nema tu i takvu tehnologiju, uistinu je besmislena, nepotrebna, pa i smiješna, kao što bi smiješan bio i takav vojni rok s takvom vrstom vojnika kojima to nije ni poziv ni želja ni smisao života. Osim toga, skupo plaćamo taj nesretni NATO, pa, dečki, izvolite i branite nas.
Ponovne inicijative da se vojni rok uvede, vjerojatno iz straha od Putina, Srba, pitaj Boga koga, uistinu su smiješne i nakaradne. Hrvatska mladost naučila je lekciju. Dok su im očevi ginuli, današnji oligarsi u Hrvata od ove lijepe zemlje napravili su nakaradu iz koje oni samo žele otići.
Bili bi to, ukratko, izgubljeni resursi, vrijeme i novac, što je odlika stranke na vlasti, pa je takva retorika posve razumljiva. Zasigurno bi se našla gomila “rodijaka” koje bi se svrsishodno upregniralo u sustav koji je besmislen sam po sebi kao i sam ustroj rečene vojske.
Ukratko, takav vojni rok bio bi promašaj, a držim da bi enormna financijska sredstva samu ideju zatvorila u samom začetku. Za svoje postrojbe koje su profesionalne i godinama obučene, oni biraju i ljude kao što biraju i vodstvo.
Impregnacija ročne Hrvatske vojske u NATO operacije, e to bih zbilja želio da vidim.
No kao treća i najvažnija stvar u toj priči moja su djeca. Ja svoje dijete ni u ludilu nemam namjeru predati u ruke bilo kome, niti želim da moje dijete ratuje bilo kada i bilo gdje po svijetu za njihove sulude kapitalističke ili fašističke ciljeve kao što su ovi koje danas provodi Putin. Zapadni svijet, nažalost, nema muda, i ovaj iskompleksirani klaun to itekako koristi. Onaj tko voli ili želi pod pušku, to neka bude njegov poziv, profesija i na koncu dužnost. Na mene i moju obitelj ne računajte. Već ste nas jednom dobro zajebali. Radije ću prodati sve što imam i zapaliti u Kanadu nego braniti ovu zemlju. Što se mene tiče, zauzmite je odmah. Bilo tko. Neće vam sigurno biti gore nego pod ovom izdajničkom stokom koja njom vlada 30 godina i koja ju je ionako rasprodala. I njenu mladost, i zemlju, i zrak, i vodu.
Zapravo, tu se više i nema što braniti. Ionako više ništa nije naše.
