Foto: Leonardo Fernandez Viloria / Reuters
U nedavnoj i burnoj historiji Latinske Amerike i Kariba, slučaj Venecuele — njena srušena demokratija i socio-ekonomska tragedija — može se posmatrati kao vrhunski primjer institucionalnog neuspjeha. Tokom posljednjih 25 godina vlasti, provedene su brojne institucionalne promjene pod zastavom ‘Bolivarske revolucije’, koje, gledano unazad, nisu bile na bolje.
Dolaskom revolucije na vlast 1999. godine, predvođene Hugom Chávezom, novi ustav je usvojen za samo nekoliko mjeseci. Ovaj novi društveni ugovor na poseban način je ojačao ‘predsjednički sistem’ zemlje, a uslijedile su brojne sveobuhvatne promjene.
Nova struktura upravljanja u sektoru ugljikovodika dala je Chávezu sve veću kontrolu nad naftnim prihodima zemlje. Također je poduzeo niz mjera protiv privatnog vlasništva i pravne zaštite, koje su kulminirale eksproprijacijom stotina proizvodnih jedinica i usluga, što je dovelo do stvaranja novog patromonijalističkog sistema. Javna funkcija tako je postala gotovo sinonim za interese vođe i nekolicine moćnih grupa. Zakonodavna vlast je oslabljena, a donošeni su sukcesivni zakoni o vanrednim ovlaštenjima u istom duhu. Podrivanjem ravnoteže vlasti, vlade Cháveza i Madura preuzele su sve veću moć da same kroje pravila.
Pad demokratije i ekonomije
U roku od nekoliko godina, raspodjela političke moći u Venecueli se promijenila. Ono što se tada smatralo nesavršenom, ali čvrstom demokratijom, postepeno je ustupilo mjesto konkurentskom i populističkom autoritarizmu, potpomognutom proizvoljno raspodijeljenim prihodima iz naftnog buma. No kada je taj bum počeo da slabi, režim je postajao sve autoritarniji i represivniji. Nicolás Maduro je ugušio dva građanska ustanka, 2014. i 2017. godine, a da ne spominjemo ozbiljnu represiju i državni teror nad onima koji su protestovali protiv izborne prevare u julu 2024.
Ovi znakovi jasno pokazuju da Madurov režim štite policija i vojska. Civilno-vojni savez koji je Chávez izgradio vrlo rano u svom prvom mandatu, a koji je Maduro pretvorio u elitistički pakt, sada je jedno od najprepoznatljivijih obilježja njegove vlasti.
Zapravo, demokratija u Venecueli nije odmah uništena, već je, kako su sugerisali Levitsky i Ziblatt (u knjizi How Democracies Die), polako iskrvarila. Tragična socio-ekonomska situacija u zemlji pojavila se kao posljedica ovog novog skupa patromonijalističkih (ili institucionalnim jezikom rečeno, ‘ekstraktivnih’) institucija.
Od 1999. do 2013. godine, ekonomija Venecuele rasla je u prosjeku za 2,5 posto — respektabilna brojka, ali niža od prosječnih 3 posto u ostatku Latinske Amerike u istom periodu, iako je zemlja uživala znatno veći bum u izvozu nafte po glavi stanovnika nego bilo koja druga zemlja u regiji. Tokom tog vremena, siromaštvo je palo za 17 procentnih poena, na 32,1 posto populacije, ali to nije bilo značajno drugačije od ostatka regije, gdje je iznosilo 28,1 posto. Chávezovi ad hoc socijalni programi jesu pomogli, ali pravi prijelomni trenutak za Venecuelu — kao i za cijeli kontinent — bila je cijena sirovina.
Iako se ekonomija počela oporavljati od 2022. godine, sada je četvrtina veličine koju je imala prije 12 godina, a nivo siromaštva doseže više od 70 posto stanovništva.
Nakon što je Chávez preuzeo kontrolu nad prihodima od nafte zapljenom državne kompanije (PDVSA) i izmjenama ugovora s globalnim naftnim partnerima u svoju korist, njegova strategija bila je trošiti što je više moguće… i još više. Nije ni čudo što je zemlja nakupila ogroman međunarodni dug, uprkos rastu prihoda. Visoke cijene nafte povećale su sposobnost Venecuele da se zadužuje na globalnim tržištima. Jednako je važno bilo finansirati nacionalnu željezničku mrežu (koja nikada nije završena) kao i rafineriju u Manti, Ekvador. Kontrola i ravnoteža su nestale, a rasipništvo i korupcija harale su državom.
Kada je Maduro došao na vlast u aprilu 2013. godine, finansije Venecuele već su bile neodržive, otplata duga predstavljala je ogroman teret, a zemlja više nije imala odgovarajuće devizne rezerve. PDVSA se našla u teškoj situaciji zbog isplata koje je morala vršiti u fond resursa kojim je diskreciono upravljala državna agencija FONDEN. Zaostajala je s investicijama i više nije mogla ispunjavati zahtjeve vlade. Kako bi Madurova vlada mogla otplaćivati ogromni vanjski dug, morala je uvesti restrikcije na deviznom tržištu. Uvoz sirovina i gotovih proizvoda pao je na nezapamćeno nizak nivo. Domaća proizvodnja se urušila, a Venecuela je ušla u dug ciklus duboke recesije koji je trajao sedam i po godina, od čega su četiri bile pod hiperinflacijom.
Iako se ekonomija od 2022. počela oporavljati, ona je sada svega četvrtina one iz 2012. godine, a siromaštvo pogađa više od 70 posto stanovništva. Sistemi socijalne zaštite, poput minimalne plate i otpremnina, u praksi su postali nefunkcionalni, a javno zdravstvo i obrazovanje ozbiljno su urušeni. Više od sedam miliona ljudi napustilo je zemlju u posljednjim godinama — ništa ne simbolizira bolje neuspjehe koji su posijani za vrijeme Chávezove ere, a pogoršani tokom Madurove vlasti.
Globalne ekonomske sankcije uvedene od 2018. dodatno su izolirale zemlju i pogoršale njeno ekonomsko stanje. Ove sankcije su mogle biti izbjegnute da Madurova vlada nije tako tvrdoglavo insistirala na kursu koji je doveo do urušavanja demokratije i kršenja ljudskih prava.
Venecuela neće izaći iz ovog katastrofalnog ciklusa ako nastavi slijediti patromonijalistički, elitistički model u koji se uvalila.
Zapravo, mnogo toga je moglo biti spriječeno. Da je parlament koristio svoja ovlaštenja i da je civilno društvo djelovalo odlučnije, raskošno trošenje viđeno pod čavizmom možda je moglo biti izbjegnuto. Iako rasprava i postizanje konsenzusa među akterima možda nije najbrži način za raspodjelu javnih sredstava, oni podstiču — i čak osiguravaju — bolje ciljanje potrošnje. Ali u slučaju Venecuele, prevladali su proizvoljni potezi izvršne vlasti i odobravanja dekretima, što je dovelo do nezapamćenog rasipanja javnog novca.
Slično tome, poštivanje autonomije institucija i ustava ne bi dozvolilo da se fiskalni deficit finansira na štetan način, čime bi se izbjegla pogubna inflacijska i devizna spirala. Da su javne vlasti i pravosuđe mogli djelovati nezavisno, zemlja danas ne bi imala tako sramotan dosije o kršenju ljudskih prava.
Venecuela neće izaći iz ovog katastrofalnog ciklusa ako nastavi slijediti patromonijalistički, elitistički model u koji se uvalila. Glavni izazov sada je izgraditi novi društveni ugovor, u kojem prevladavaju ravnoteža vlasti, nezavisno i nepristrasno pravosuđe, te odgovorna izvršna vlast. Terenska istraživanja nezavisnih kompanija jasno pokazuju da su građani Venecuele željni i spremni za promjene. Postepenim uključivanjem civilnog društva i jačanjem njegove trajne uloge u upravljanju zemljom, mogu se izgraditi institucije potrebne za pokretanje razvoja.
Ako međunarodna zajednica može na neki način pomoći, onda je to kroz jačanje ovih tijela karakterističnih za organizirano društvo — putem razmjena, programa i resursa — koji će imati utjecaj na politiku, društvo, kulturu i ekonomiju zemlje u srednjem i dugom roku.
