Na samom početku ovog milenija neznanje i siromaštvo čovjeka čini najveću imperiju svijeta na čijoj nemoći počiva moć bogatih, korumpiranih i podmitljivih autoritarnih vladara i licemjernih „bogova“ u koje čovjek još uvijek vjeruje. Stisnut između autoritarnosti vladara i licemjernosti „bogova“, kojima bi htio da vjeruje, i svojih nemira i sumnji, u svom siromaštvu i neznanju, koji ga pritišću, čovjek se danas nalazi u sablasnoj areni apsurda, u areni između smisla i besmisla, nade i očajanja, gdje sloboda (pobuna) ostaje njegova vječna opsesija. Kako pokrenuti čovjeka iz te ravnoteže siromaštva i neznanja, i time uskratiti samovolju moćnih i bogatih, ostaje još uvijek pitanje bez odgovora koji je teško naći u zatvorenom krugu između slobode i pobune i straha i odgovornosti čovjeka.
Ni strah ni teška sudbina koja nemilosrdno satire svaku njegovu veselu misao ili nadu još uvijek ne može unijeti nemir u čovjeka i pokrenuti ga iz njegove labilne životne ravnoteže između pobune i straha. Za njega je i sama pomisao na bunt protiv sopstvene sudbine najveći luksuz koji on sebi ne može dozvoliti. On ne zna uzrok svoga ubogog življenja i propadanja, on ne zna ni ko mu je ni zašto podario takvu sudbinu, on ne zna ni zašto se osjeća nesretnim i odbačenim, on ne osjeća ni svoju ograničenost i nesavršenost, on samo zna da lagano umire i u tome nalazi sve svoje zadovoljstvo, mir i spokoj.
On nema prezira prema mržnji drugih, nema otpora prema ljudskoj uzaludnosti, gluposti i pohlepi, nema odbojnosti prema besmislenosti zla, podvali, laži, licemjerstvu i dvoličnosti, nema ni snage ni volje da bi svoju sudbinu promijenio. Na mrklom rubu svoga života, koji je već uveliko zahvatila podmukla gangrena, njegova iluzija života polako se pretvara u njegov košmarni san koji nikako da se pretvori u plamen otpora protiv zločina, gladi, neimaštine, kriminala, nepotizma, korupcije i apsurda. Suočen sa svojom unutarnjom nedokučivom depresijom i vanjskim pritiskom promjena i velikih izazova koji se naziru na horizontima vremena u kojem živi, sabijen je između smisla i besmisla svog života u kojem nema jasnog impulsa ni nagona da se sudbina promijeni, niti osjećanja bola što je to tako, niti razuma da razumije bol drugoga. On je dezerter u samoći koji se pokajnički vraća svom napuštenom licemjernom „bogu“ i autoritarnom vladaru, koji ga sa prezirom odbacuju određujući ga simbolom prokletstva.
Na svom pokajničkom putu ka svom bogu i vladaru, s grčem i psovkom u slijepljenim ustima, on ništa ne pita i ništa ne odgovara. U njegovom životu ostaje samo praznina i žalost, nevidljiv i zarazan strah i šutnja. „Strah likuje i povija ga, gdje god može, kao travku.“ Strah koji ga prati pretvara se u njegovu sjenku koju ne može odbaciti, što ga čini najvećim krivcem u „plitkoj činiji“ njegovog života. On je tragično zasjenjen bogatstvom i raskošnošću života svojih gospodara koji ga surovo i licemjerno potkradaju i otimaju mu i iscjeđuju svaki damar njegovog života. Njihov poziv na poslušnost nudi mu oslobađanje od odgovornosti i davanje tankih, skoro nevidljivih privilegija, dok poziv na pobunu nosi tešku egzistencijalnu tjeskobu i veliki rizik za njega. Deformiran siromaštvom i nesrećom u kojoj živi, on ne razaznaje nevinost od krivice, mržnju od strasti, niti košmar od opsesije.
U stanju straha i nemoći on je sklon da se povlači iz javnog prostora, što ga ostavlja bez odgovornosti i integriteta, čime se kruni njegova moć pobune, što poslušnost prema licemjernom „bogu“ i autoritarnom vladaru čini sve izvjesnijom. Gubljenje odgovornosti i integriteta čini njegov moral suviše fluidnim i nemoćnom da se odupre pozivu na poslušnost. Bez mašte i svijesti, tanka i slaba njegova emocionalna reakcija na sve brutalnije izazove učinit će njegov otpor (pobunu) prema demagoškom zavođenju neautentičnim. Te zamagljene i pokidane veze između slobode (pobune) i straha (odgovornosti) čine ga dezorijentiranim i nemoćnim da sagleda svrhu sopstvene angažiranosti protiv destruktivnost svijeta u kojem živi. U toj praznini on više nije sposoban da spozna autentičnu povezanost podmitljivosti autoritarnog vladara i nemoralnosti licemjernog „boga“ s nasiljem i razaranjem svega onog što bi njegov život moglo učiniti smislenim. Ta duboka i tamna praznina između pobune (slobode) i straha (odgovornosti) koja se ispriječila pred njim učinit će ga sve sklonijim da prihvati bjekstvo od slobode i odgovornosti, što poslušnost i odanost vladaru i „bogu“ čini smislom njegovog življenja.
Odbacivanjem slobode (pobune) prestaju sve njegove noćne more. Prestaje osjećanje njegove odgovornosti, krivnje, straha i stida pred samim sobom i pred drugima. Za njega masovna izgladnjivanja djece do smrti, brutalno ubijanje starih i nemoćnih, razaranje bolnica i škola, zatiranje čitavih naroda, stvaranje zatvoreničkih vojnih falangi za izvršenje najbrutalnijih zločina postaje neka vrsta smislenog sagledavanja neminovnosti života takvim kakav je, u kojem pobuna i sloboda nisu više stvarnost ni svrha sami sebi. U svojoj izopćenosti on traga za arhajskim, davno izgubljenim svijetom u kojem vladar i crkva neprikosnoveno vladaju njegovim životom.
U tom svom skliznuću i sunovratu on ostaje na tragičnoj strani nevidljive linije koja od pamtivijeka dijeli svijet samo na one koji su nadzirani i prezreni i na one koji stražare i nadziru, robove i gospodare, na ubogu sirotinju i pokvarenjake. I tako završava u nekoj plitkoj baruštini i prljavoj močvari koja ga čini i sretnim i smiješnim.
A treba mu tako malo da dosegne hamletovske sumnje, da osjeti gorčinu Faustovih razočarenja, da shvati smisao Kafkinog i Camusovog apsurda, da bi napokon dosegao smisao Heideggerovog i Sartreovog straha i bunta koji pokreće u nemir i borbu čovjeka za njegovu slobodu. Potraga za tim Hamletovim sumnjama, Faustovim razočarenjima, Kafkinim i Camusovim apsurdima, Heideggerovim i Sartreovim strahom i buntom čini novu dionicu puta koju čovjek mora proći da bi došao na nove destinacije života koji se naziru iza tamnog zastora današnjeg svijeta.
