Bio sam prošle godine u Belfastu kada su se širom Engleske i Velike Britanije organizirali protesti desničara protiv muslimana i migranata zbog ubistva djevojčice u malom mjestu blizu Liverpoola – iako ubica zbog kojeg su izbili ti neredi nije bio ni migrant ni musliman. Ali to, dakako, nije smetalo da se na ulicama prolije bijes i da se traži žrtveni jarac. Najprije su upali u kampus univerziteta, simbola različitosti, a zatim krenuli u juriš na islamski centar. U tome ih je zaustavila policija, uz veliku podršku građana.
Kako je većina ili faktički svi demonstranti pripadnici protestantske crkve u i danas suštinski podijeljenom gradu, otišao sam u nedjelju na glavnu misu u protestantsku katedralu. Svećenica koja je držala propovijed odmah je jasno postavila stvari: „Ne može u istom srcu biti Isus i mržnja.“ Pomislih tada – veličanstvene i velike riječi. Ali jesu li moguće?
Dok sam se vraćao iz katedrale, mislio sam o pjesniku Admiralu Mahiću, u čije se srce mržnja nikada nije uselila. Postoji li još neko takav? Da, Halid Bešlić.
Od 7. 10. 2025. u 13 sati više ne postoji.
Halid je bio velika muzička zvijezda – ali ima i drugih velikih zvijezda. Bio je veliki humanitarac – ali ima i drugih velikih humanitaraca. Bio je prava raja – ali ima i na ovim prostorima dobre, skromne i časne raje. Po čemu je onda Halid, sin Muje Bešlića, bio čudo?Upravo po tome što ga je mržnja zaobišla u širokom luku.
U vremenu kada je mržnja postala najjeftinija valuta, kada se prodaje na svakom ćošku i kad se udisala zajedno sa zrakom, Halid je hodao svijetom kao čovjek koji je od nje bio imun. Kao da je bio sačinjen od neke druge tvari, kao da je pripadao drugoj vrsti. On nije bio bezbolan, nije bio slijep za nepravdu, ali njegova duša nije pristajala da se hrani mržnjom. To je najveća filozofska tajna njegovog života: pokazao je da čovjek može biti kompletan, snažan, velik i bez mržnje.
Do devedesetih život naših radnika i seljaka bio je idealan za ljubav i odsustvo mržnje. A onda su došle devedesete – Vukovar, Dubrovnik, Bijeljina, cijela Halidova istočna Bosna, njegovo Sarajevo. Kako tada ne mrziti? Od kakve japije trebaš biti satkan da nikoga ne mrziš u takvom vaktu? Doslovno moraš biti čudo – moraš biti Halid Bešlić.
Šta dobiješ za to? Opću ljubav. Nikada u historiji ovih prostora, gdje ljudi govore istim jezikom, nije se dogodilo da se svi slože oko jednog čovjeka koji je živio 72 godine. Ne možeš naći nijednu izjavu, djelo, potez da ga možeš sa zadovoljstvom popišati.
I onda je umro Halid. I svi su zastali. Desničari, ljevičari, liberali, Dodik, Izetbegović, Nikšić, Komšić… najbolji i najgori mediji, najčasniji ljudi i najveći otpad – svi su stali. Halidovo čudo je eksplodiralo. Najveći proizvođači mržnje prestali su, na tren, da proizvode mržnju. Balkan je postao ono što je mogao biti.
Halid je pobijedio. Na dan, ali je pobijedio. Pobijedio je jer je dokazao da je odsustvo mržnje najradikalniji mogući oblik otpora u današnjem svijetu.
Nije lako biti Halid Bešlić: proizvoditi ljubav okružen tvornicama mržnje. Biti svakodnevni liječnik svih koje sretneš.
Znam skoro svaku Halidovu pjesmu, ali pamtit ću ga po Preveru kojeg je jedne noći recitirao za stolom u restoranu „Začin“ u Sarajevu.
Ta ljubav
Ta ljubav
Tako silna,
Tako drhtava,
Tako nježna,
Tako očajna.
Ta ljubav,
Lijepa kao dan,
I ružna kao vrijeme,
Ta ljubav tako stvarna,
Ta ljubav tako divna,
Tako sretna,
Tako vesela,
I tako jadna.
Drhti od straha kao dijete u mraku,
A tako sigurna u sebe
Kao spokojan čovjek usred noći.
Ta ljubav koja je unosila strah u druge,
Tjerala ih da govore
I primoravala da blijede.
Ta ljubav vrebana,
Jer i mi smo druge vrebali,
Progonjeni, ranjavani, gaženi, dotučeni, poricani, zaboravljeni,
Zato što smo tu istu ljubav
I sami progonili, ranjavali,
Gazili, dotukli, poricali, zaboravili.
Ta ljubav, cijela, posve cijela,
Još uvijek tako živa,
A sva ozarena.
To je tvoja ljubav,
To je moja ljubav,
Ona koja je bila.
To osjećanje je uvijek novo
I nije se promijenilo.
Tako stvarno kao neka biljka,
Tako drhtavo kao ptica,
Tako toplo i živo kao ljeto.
Možemo oboje
Otići i vratiti se,
Možemo oboje
Otići i vratiti se.
Možemo zaboraviti,
A zatim ponovo zaspati,
Pa se probuditi, patiti, bdjeti,
Pa ponovo zaspati,
Sanjati – i smrt,
A zatim se probuditi, osmjehnuti, nasmijati
I podmladiti.
Naša ljubav ostaje tu,
Tvrdoglava kao magare,
Živa kao želja,
Svirepa kao sjećanje,
Hladna kao kajanje,
Nježna kao uspomena,
Hladna kao mramor,
Lijepa kao dan,
Nježna kao dijete.
Gleda nas, smiješeći se,
I govori mnogo – ne kazujući ništa.
A ja je slušam drhteći
I vičem,
Vičem za tobom,
Vičem za sobom,
I preklinjem te –
Za tebe, za sebe i sve one koji se vole,
Koji su se voljeli –
Da ja vičem
Za tebe, za sebe i sve druge,
A da ne znam…
Ostani tu,
Tu gdje jesi,
Gdje si bila nekad.
Ostani tu,
Tu gdje jesi,
Gdje si bila nekad.
Ostani tu,
Ne miči se,
Ne idi.
Mi koji smo voljeli –
Mi smo te zaboravili,
Ali ti nas ne zaboravi,
Jer nemamo drugog do tebe na zemlji.
Ne dopusti da postanemo hladni,
Da se udaljavamo sve više,
Da odemo bilo kamo.
Daj nam znak da si živa.
I mnogo kasnije,
Na ivici nekog šipražja,
U šumi uspomena,
Pojavi se odjednom,
Pruži nam ruku –
I spasi nas.
Zamišljam da večeras na nebu Admiral Mahić u zanosu recitira svoju „Barbaru“ i kaže: „Ljubavi, postoji, o Barbara!“
„Postoji, Admirale“ – reći će Halid – „idemo na piće, Sidran i Vešović me čekaju već godinu dana.“
