Gledajući sa ekrana kako se milicija sinoć obračunavala sa građanima moje domovine, dok su četnici, gladni i žedni prislastica, slavili svojih pet minuta kvazikulture, i ja sam, što tužan što u srdžbi, ponavljao majčinu mantru coine. Znao sam tada, iako nisam bio skupu nazočan, da je, od te večeri, jula osmog 2025, počelo da odzvanja mrtvačko pokajanje naše aktuelne većinske vlasti. Koja će još neko vrijeme bukati svoju predstavu sile i neumjerenosti. Ordinarnu pojavu našeg provincijalizma. Da, sinoć je amplituda Zla i Gluposti, sa najviše tačke, počela da klizi u ponore, ne sluteći svoj budući krah. Napali su moje građanstvo, moju inteligenciju, moj probuđeni rod. Doista, imao je pravo mladi Marunović kad je izrekao (čuo sam riječi otresitog momka, više puta je to ponovio), u lice gledajući zbunjenog policajca koji mu ju branio da krene naprijed. „Ti si na našoj strani, znam ja to, odaju te oči, na našoj si strani – (parafraziram!).
Ubijeđen sam da su mnogi nevoljnici pod uniformom osjetili stid, slutili su što čine mirnim ljudima pred koje su stali pod uniformom, stegnuti naredbom koju su morali da izvrše. Tog časa, slutim, ubijeđen sam u to, počelo je da se uzdiže naše zgaženo dostojanstvo. Mučna je ta krivudava crnogorska staza od prostote do gospodstva, ali – krenuli jesmo.
