Ali upravo zato je odgovornost Trojke veća, a ne manja. Jer se od njih nije očekivalo da naslijede taj model – nego da ga prekinu, politički nadmudre i ultimativno postave drugačije.
Kultura i javni servis bile su tačke na kojima se reformska politika morala jasno razlikovati od prethodnika. Tu se očekivala hrabrost, znanje i strateška inteligencija. Umjesto toga, dobili smo kompromis bez vizije, pragmatizam bez vrijednosti i upravljanje bez političke kičme.
Na federalnom nivou, odnos prema HDZ-u pokazao je pogrešno shvaćenu stabilnost kao vrhovni cilj. Kultura je ostavljena u rukama etničke logike HDZ-a, a rezultat je potpuna paraliza sektora. Mandat federalne ministrice kulture Sanje Vlaisavljević ostat će zapamćen kao jedan od najpogubnijih u poslijeratnoj kulturnoj politici: entitetske fondacije su blokirane, konkursi obesmišljeni, a finansiranje pretvoreno u mehanizam kontrole i ucjene. Scenska, likovna i muzička produkcija dovedene su u stanje potpunog zastoja, dok su umjetnici i institucije gurnuti u egzistencijalnu neizvjesnost.
Posebno je porazna činjenica da je u takvom ambijentu kinematografija dobila nula konvertibilnih maraka. Nula! Ne simbolično malo – nego ništa. Time je filmska produkcija faktički suspendovana, a jedan od rijetkih sektora koji Bosnu i Hercegovinu kontinuirano predstavlja na međunarodnoj sceni brutalno je ugašen administrativnom odlukom. To nije samo kulturni nego i ekonomski i diplomatski promašaj.
Na državnom nivou, Trojka je propustila još jednu historijsku priliku. Popuštanjem SNSD-u u odlučivanju o kulturi i javnom servisu prihvaćen je „zločinački“ veto onih koji državne institucije ne priznaju kao legitimne. Državne institucije kulture ostavljene su bez sistemskog finansiranja, bez zakonske zaštite i bez političkog autoriteta. Time je potvrđena logika po kojoj država nema pravo na vlastitu kulturnu infrastrukturu – što je upravo temeljna teza politike SNSD-a.
U istom političkom paketu nalazi se i BHRT. Njegovo dugogodišnje gušenje nije tehnički problem, nego politička strategija razgradnje zajedničkog javnog prostora. Trojka je imala mandat i legitimitet da BHRT postavi kao crvenu liniju: da riješi pitanje RTV takse, osigura stabilno finansiranje i zaštiti uredničku autonomiju. To se nije desilo. Šutnja i čekanje postali su zamjena za političku akciju.
Kulturalno gledano, posljedice su razorne. Bez javnog servisa i funkcionalnih kulturnih institucija društvo gubi sposobnost da govori samo sa sobom. Umjetnost se pretvara u dekor, kultura u protokol, a javni prostor u skup zatvorenih identitetskih eho-komora. Ne proizvodi se kritička svijest, nego lojalnost; ne potiče se dijalog, nego strah od razlike.
Politički, Trojka je pogriješila u procjeni: vjerovala je da se konflikt može izbjeći, a stabilnost sačuvati. Ali kultura i javni servis su polja na kojima se konflikt ne može zaobići – jer su to polja vrijednosti. Onog trenutka kada vlast odluči da ih ne brani, ona prestaje biti neutralna i postaje saučesnik njihovog urušavanja.
Zato je važno reći jasno: da, problem je naslijeđen, ali odgovornost je aktuelna. Trojka je došla na vlast s obećanjem prekida kontinuiteta. U kulturi i javnom servisu taj prekid se nije desio. Crvena linija – kultura, BHRT i državne institucije – pređena je bez otpora. Politički potez Trojke na sarajevskom nivou nažalost neće otkloniti dugoročno problem za državne institucije kulture kroz zakonski kantonalni okvir finansijskim injekcijama za uposlenike tih institucija. Njima i dalje nedostaju sredstva za programe, naučnoistraživačke projekte, pa čak i plate, koje su minimalne i ispod svakog profesionalnog integriteta. Osim solidarnosti na kašičicu, ništa se suštinski ne mijenja sve dok se tom problemu ne priđe analitički, studiozno i državnički odgovorno. Sada nedostaje politički i javni pritisak na OHR, koji mora djelovati i nametanjem odluke omogućiti stabilan izvor finansiranja kulturnih institucija i javnog servisa BHRT-a s državnog nivoa.
Na kraju, kultura će preživjeti i ovu vlast, kao što je preživjela i mnoge gore. Ali društvo koje prihvati da su kultura, film, pozorište, muzika i javni medij nebitni državnički i identitarni resurs prihvata i vlastitu političku i moralnu degradaciju. A to je cijena koju nijedna reformska politika ne bi smjela platiti – niti naplatiti građanima.
