Crveni izvana, crveni iznutra

Palestinske zastave vise posvuda iznad napuljskih ulica, njišu se na vjetru uz šugamane i lancune. Jug Italije uz Palestinu je jasno stao odmah u oktobru. U novembru su studentice i studenti sveučilišta L'Orientale zauzeli zgradu fakulteta, a gradsko vijeće pozvalo na trenutni prekid vatre i zaustavljanje genocida u Gazi. U Napulju se organiziranje nastavlja i danas

Foto: Ivana Perić

Palestina libera! – dobacuje svirač harmonike pokazujući rukom na bilježnicu koja mi viri iz torbe. Na koricama su jarko crvena srca i masne tamne zelene kore lubenica, bogati kontrasti boja posljednje slike koju je u životu naslikala Frida Kahlo. Djelo se zove “Viva la Vida!”, a bilježnicu mi je iz Fridine kuće u Meksiku donijela prijateljica.

Lubenice su od oktobra na društvenim mrežama postale glavni simbol za Palestinu, zbog cenzure propalestinskog sadržaja i eksplicitnog referiranja na genocid u Gazi. Riječima palestinske novinarke Bisan Ovda – dok vas ubijaju, morate razmišljati kako prevariti algoritam da biste javili svijetu da vas ubijaju. Zato su lubenice tu, a ne da ih npr. uoči izbora na majice kače članovi stranke za koju su se desničari sprdali da su lubeničari (“zeleni izvana, crveni iznutra”) – takvim se potezima ne vara algoritam, samo vrednuje ambivalencija.

Ali vratimo se na svirača harmonike koji Palestini želi slobodu, a živi udaljen oko dvije tisuće kilometara (zračne linije) od Gaze, u rajonu Sanità u Napulju. Zove se Vincenzo, ima 67 godina i voli sve što vole mladi. Na balkon svoga stana izvjesio je pravu palestinsku zastavu, nikakvu lubeničarsku varijantu, i u tome nije ni prvi ni jedini.

– Ni u čemu nikad nisam bio ni prvi ni jedini, a to je sve čemu se jedan komunist može nadati! – veli Vincenzo.

Vincenzo ima 67 godina i voli sve što vole mladi. Na balkon svoga stana izvjesio je pravu palestinsku zastavu, nikakvu lubeničarsku varijantu, i u tome nije ni prvi ni jedini. “Ni u čemu nikad nisam bio ni prvi ni jedini, a to je sve čemu se jedan komunist može nadati!”

I zaista, dirljivo je ovih dana šetati Napuljem, promatrati palestinske zastave kako vise posvuda iznad ulica, njišu se na vjetru uz šugamane i lancune. Vidjeti da Gaza, kako i poručuje jedan grafit u centru grada, nije sama. Jug Italije uz Palestinu je jasno stao odmah u oktobru, kada su tisuće ljudi prosvjedovale na napuljskom Trgu Garibaldi. Na sjeveru grada s trošnih sirotinjskih zgrada poznatih kao “Le vele di Scampia” (Jedra Scampije), u kojima je nekad obitavala Camorra, kao jedro se zavijorila ogromna palestinska zastava.

Šestog novembra studentice i studenti napuljskog sveučilišta L’Orientale zauzeli su glavnu zgradu fakulteta i organizirali alternativni program posvećen Palestini. Bilo je to prvo sveučilište u Italiji koje je okupirano, a sljedećih tjedana više od desetak drugih sveučilišta i srednjih škola diljem Italije slijedilo je napuljski primjer. Krajem novembra gradsko vijeće Napulja postalo je prvo u Italiji koje je jednoglasno donijelo rezoluciju kojom poziva na trenutni prekid vatre i zaustavljanje genocida u Gazi.

Uzgajivači naranči iz Kalabrije pokrenuli su solidarne akcije prodaje naranči i dio profita donirali različitim udruženjima u Gazi. Prosvjedovalo se i u teatru San Carlo, najstarijoj kontinuirano aktivnoj opernoj dvorani na svijetu. Aktivisti i sindikalisti iz Napulja odlazili su u obližnji Salerno da blokiraju brod ZIM koji je prevozio oružje namijenjeno Izraelu. Diljem grada i okolice organizirani su koncerti i benefiti za drugarske organizacije u Gazi. Dok su se u Napulju tako organizirali, talijanska premijerka Giorgia Meloni sastajala se s izraelskim predsjednikom Isaacom Herzogom i ponavljala da Italija “stoji uz izraelski narod u ovom teškom trenutku” i “nastavlja raditi na trajnom miru”.

Angažman oko Palestine vidljiv svugdje u Napulju nije novina od oktobra, kao što to nisu ni pokolji i progoni koje provodi izraelska vlada. U Napulju se, da se poslužimo Meloninim parolama, samo nastavlja raditi na trajnom miru. Od 2005. palestinski grad Nablus jedan je od gradova prijatelja Napulja, pa skoro dva desetljeća traju studentske razmjene između sveučilišta u tim gradovima, kao i njihovih gradskih vijeća.

Prosvjed na Trgu Garibaldi (Foto: Ivana Perić)

Prosvjed na Trgu Garibaldi (Foto: Ivana Perić)

Napuljem od 2011. upravlja zajednička platforma građanskih udruga i inicijativa civilnog društva te liberalnih i lijevih stranaka. U aprilu 2013., pod gradonačelnikom Luigijem de Magistrisom, palestinski predsjednik Mahmud Abas postao je počasni građanin Napulja. Tijekom ceremonije Abas je izjavio da je “počašćen što je Napolitanac”. Pet godina kasnije, najpoznatiji počasni Napolitanac Diego Armando Maradona susreo se s Abasom u Moskvi. “U srcu sam Palestinac”, kazao je tada Maradona. O poveznicama Maradone i Palestine zaigrano svjedoče rukotvorine na zidovima arapskog kafića na Trgu Bellini.

Godine 2016., dok je u izraelskom zatvoru glađu štrajkao palestinski zatvorenik Bilal Kajed, gradsko vijeće Napulja odlučilo je i njemu dodijeliti počasno građanstvo. Kajed je arbitrarno pritvoren kao devetnaestogodišnjak, a dugi štrajk glađu pokrenuo je nakon 15 godina provedenih u izraelskim zatvorima. Tijekom tih godina postao je važan kao organizator palestinskih zatvorenika, moćan glas među rešetkama.

Zavrtimo se još koje desetljeće unatrag, dok Vincenzo na harmonici svira “Bella ciao”, i neće ni čuti da je to klišej.

– Ni prvi ni jedini, i to je prekrasno! – konstatira.

Napuljem od 2011. upravlja zajednička platforma građanskih udruga i inicijativa civilnog društva te liberalnih i lijevih stranaka. U aprilu 2013., pod gradonačelnikom Luigijem de Magistrisom, palestinski predsjednik Abas postao je počasni građanin grada

Na recentnim prosvjedima u Napulju često se spominje solidarnost radnika i siromašnih. Napulj je još uvijek jedan od najsiromašnijih gradova Italije i Europe, ali i grad otpora i raznolikog lijevog političkog organiziranja. Povlače se paralele između palestinskog otpora izraelskoj okupaciji i napuljskog otpora nacističkoj okupaciji tijekom Drugog svjetskog rata. Četiri dana, između 28. septembra i 1. oktobra 1943., napuljski antifašisti i antifašistkinje borili su se protiv nacista i učinili svoj grad prvim oslobođenim u Italiji i Europi. Među vođama otpora bio je i Slovenac Miroslav (Federico) Žvab, koji je nakon rata ostao živjeti u Napulju, gdje je i umro 1988. godine. Dugo je bio i voditelj Radničke komore Napulja, a na sve to podsjeća ploča njemu u spomen (na talijanskom i slovenskom jeziku) postavljena na kući u kojoj je živio, u uličici koja vodi do kina Modernissimo.

Antifašističku povijest Napulja kao živu praksu čuvaju i u Kulturnom centru Handala Ali, nazvanom po palestinskom aktivistu Aliju Oraneyu. Oraney je iz Palestine prognan 1967., a u Napulju je živio od ranih 1980-ih. Desetljećima je u gradu organizirao različite akcije solidarnosti s Palestincima, ali i drugim izbjeglicama, migrantima, potplaćenim radnicima i radnicama na jugu Italije. Kad je 2020. preminuo, kulturni centar otvoren je u prostoriji malog dućana koji je vodio u ulici Candelora. I ranije je taj prostor suštinski funkcionirao kao društveni centar, a ne dućan. Bazar je bio mjesto druženja i dobrodošlice, zajedničkih diskusija, svirki, kuhanja. I Oraneyu je dodijeljeno počasno napuljsko građanstvo. Unatoč tome što je u Italiji živio 40 godina, talijansko državljanstvo nije imao. Njegov zahtjev stalno je odbijan zbog “radikalnog propalestinskog aktivizma”.

U kulturnom centru Handala Ali danas se organizira raznolik kulturni program, a u stalnoj su ponudi i dobro štivo i razni proizvodi palestinskih zadruga. Ostavljam zato Vincenza i njegovu harmoniku, i spuštam se prema centru Napulja, da osjetim kako iz Handala Alija miriše kava, i osluhnem kako kod obližnje zgrade sveučilišta L’Orientale ćakulaju studenti. Studentska je srijeda, na je rasporedu alternativni program naziva “Huna Filastin” (Ovdje Palestina). Zajedno ga provode Studentska mreža Napulja za Palestinu, centar Handala Ali i grupe doktoranda na sveučilištu L’Orientale.

Kulturni centar Handala Ali nazvan je po palestinskom aktivistu Aliju Oraneyu (Foto: Ivana Perić)

Kulturni centar Handala Ali nazvan je po palestinskom aktivistu Aliju Oraneyu (Foto: Ivana Perić)

U sklopu programa održavaju su predavanja o kolonijalizmu i Nakbi kao neprekinutom procesu, palestinskoj književnosti otpora, aparthejdu i dometima legalističkog aktivizma, Palestinskom feminističkom kolektivu i dekolonijalnom feminizmu, marksističkoj palestinskoj političkoj misli. Na prvi kat fakulteta penjem se hodnicima oblijepljenim palestinskim zastavama i plakatima na kojima piše raspored alternativnih predavanja. “Smatramo da akademija treba zauzeti stav, jer danas više nego ikad riskiramo gubitak poučavanja kritičkog znanja i vlastite autonomije mišljenja, a u korist pravog poziva na oružje”, stoji na letku kojim se opisuje program “Huna Filastin”.

Tema predavanja na koje sam došla su transnacionalni studentski pokreti, a predavačica je Mjriam Abu Samra, palestinsko-talijanska istraživačica sa Sveučilišta u Oxfordu. Abu Samra je u radu usmjerena na palestinske transnacionalne studentske pokrete i jedna je od osnivačica transnacionalnog Palestinskog omladinskog pokreta. U dvorani se skupilo pedesetak ljudi, na zidu je projiciran naslov predavanja “Mladi kao antikolonijalna avangarda”. Abu Samra priča o Generalnoj uniji palestinskih studenata, aktivnoj od 1950-ih do 1990-ih, njihovim akcijama kroz desetljeća, militantnosti i radikalnosti i umrežavanjima diljem svijeta. Prisjećam se kako sam prije par godina u Bejrutu doznala da se Ani Kanafani, danska učiteljica koja je pola stoljeća radila s palestinskim izbjeglicama u Bejrutu (gdje je i upoznala palestinskog pisca i marksista Gasana Kanafanija, za kojeg se 1960-ih udala), za Palestinu zainteresirala kroz sudjelovanje na studentskom skupu u Dubrovniku 1960. godine. Tamo je upoznala palestinske studentske lidere i odlučila im se priključiti u radu u Bejrutu.

Predavanje Mjriam Abu Samra u sklopu programa "Huna Filastin" (Foto: Ivana Perić)

Predavanje Mjriam Abu Samra u sklopu programa “Huna Filastin” (Foto: Ivana Perić)

Abu Samra dalje priča o promjeni diskursa i paralizi propalestinskog studentskog pokreta nakon Osla 1990-ih, kada je stavljen naglasak na “pragmatičan pristup”, a zahtjevi o npr. pravu Palestinaca na povratak postali su “nepraktični”. Nova promjena dogodila se tijekom Druge intifade 2000-ih, kada je postala vidljiva zasićenost postoslovskom depolitizacijom, a mladi Palestinci i njihovi drugovi diljem svijeta počeli tražiti alternative i obnavljati dekolonijalni pristup. Tako je 2006. osnovan Palestinski omladinski pokret. Međutim, Abu Samra naglašava da studenti i mladi nisu i ne mogu biti jedini na čija će pleća pasti rješenja, kao i da moramo uzeti u obzir sve prekarniju svakodnevicu studenata u Italiji, ali i drugdje. Kroz primjere podcrtava nužnost povezivanje studenata sa sindikatima i feminističkim kolektivima – od napuljskih feministkinja na studentskim prosvjedima do suradnji studenata sa sindikatima i mobilizacija na štrajkove za Gazu na američkim sveučilištima. Solidarnost nije magična riječ koju valja stalno izgovarati, nego milijun malih djela koja stalno treba organizirati.

A u Napulju ne staju s organiziranjem, pa tako u nedjeljno jutro 16. juna odlazim na prosvjednu akciju na Trgu Garibaldi. Dan ranije, 15. juna, na samitu G7 održanom na jugu Italije talijanska premijerka Meloni hamasirala je novinare podsjećajući ih “tko je sve ovo započeo”. “To nije bio Izrael, nego netko tko je ubijao civile, žene i djecu”, kazala je kao pravi enigmatik, a zatim kao empatik dodala da će Italija “i dalje brinuti za sigurnost Izraela”.

(Foto: Ivana Perić)

(Foto: Ivana Perić)

Akcija počinje u 10 sati, a pola sata ranije pristiže kombi sa zvučnicima, jer ne valja prosvjed bez muzike. Postavljaju se transparenti, vade megafoni. Prosvjednici odlaze u đir po željezničkom kolodvoru skandirajući “Palestina libera”, a kasnije se vraćaju na trg. Kako oko Garibaldija stalno kruže automobili, transparenti su okrenuti prema njima. Megafon u ruke uzima čovjek koji se predstavlja kao Ali, “Pakistanac iz Napulja”. Viče se, traži zaustavljanje genocida, plješće, skače, pjeva. U grupi od dvjestotinjak ljudi samo je jedan momak šutljiv i nedvojbeno najozbiljnijeg izraza lica, a taj ustrašeno prolaznicima dijeli komunističko glasilo “Che fare”.

Nakon akcije odlazim u potragu za gradskim zelenilom, da u hladu prolistam malu zelenu knjižicu. Nije ona od mostarskog zeta Gadafija, nego jedna napuljska. Lani pokrenuta izdavačka kuća Garrincha objavila je prvu serija izdanja Le Figurine posvećenih isključivo nogometu. Radi se o malom strastvenom izdavačkom projektu, a knjižice se štampaju baš u zloglasnoj sirotinjskoj Scampiji. U novembru je tako objavljena knjižica “Lopta od snova” o alžirskom nogometašu Rašidu Meklufiju, koju potpisuje Raffaele Trito. U posveti Trito piše: “Svim majkama bez djece, svoj djeci bez majki. Djeci Palestine. Djeci Izraela. Djeci čitavog svijeta, s loptom i bez nje. Sa i bez snova.”

Do parka Ventaglieri silazim dugim nizom stepenica sa svih strana obgrljenim raskošnim stablima maslina, srebrom što se prostire niz padinu. Nekad je na tom mjestu bio Institut za slijepe, a kasnije su zgrada i okolna igrališta obnovljeni kroz rad kolektiva Diego Armando Maradona Montesanto (DAMM). Isti kolektiv sada samoupravlja zgradom koja je pretvorena u društveni centar, a park građani zajednički održavaju.

U parku troje djece napucava loptu. Jedan mural iza njihovih leđa zaziva Palestinu, a malo iza ćoška krije se i jedna Frida. Ono što je u Italiji pionirski napolitansko (antifašističko oslobođenje, strani igrači kao lokalne nogometne legende, studentske okupacije fakulteta, propalestinska gradska politika), uvijek je paralelno i nadnapolitansko. Napuljski lokalpatriotizam je svjetski. Širi se od jučer do danas, živi kao sutra koje je otvoreno svima. Ni prvi ni jedini, kako lijepo!

Novosti

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Ivana Perić

Ivana Perić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Više od dve stotine ljudi je kidnapovano. Ali masovna ubistva i masovno uništenje Gaze, stanovnika Gaze – ljudi stradaju, deca stradaju, brojke su ogromne… A...
Stanovnici Gaze su primorani da žive u bombardovanim zgradama ili kampovima pored ogromnih gomila smeća, izjavila je 28. juna portparolka Ujedinjenih nacija, prenela je agencija...
Ovi primeri pokazuju zašto su nam potrebni heroji poput Asanža. Uradio je ono što je trebalo uraditi i za to platio visoku cenu. Došlo je...
Prema UN, moglo bi biti potrebno i do tri godine za uklanjanje tela iz 37 miliona tona ruševina u Gazi, koje su takođe kontaminirane neeksplodiranim...