Foto: prometej.ba
Posljednja knjiga eseja poljskoga nobelovca Czesłava Miłosza (rođen 30. lipnja 2011. godine u Litavskom mjestu Szetejnie, a preminuo 14. kolovoza 2014. u Krakowu), nosi naziv „O putovanjima kroz vrijeme“. Radi se o esejima nastalim u zrelijoj životnoj dobi, nakon što je pjesnik, esejist i prevoditelj, koji je studije prava i polonistike završio u Vilniusu u Litvi, već ovjenčan najvećim svjetskim nagradama za svoj rad (Nobelova nagrada za književnost uručena mu je 1980. godine).
Eseji u knjizi su, tematski, podijeljeni u nekoliko skupina, no oni se uvijek dotiču velikih i nezaobilaznih mjesta, dilema i pitanja, osobito zapadnoeuropske civilizacije, njene starije i novije kulture, kao i bolnih točaka novije povijesti, povijesti 20. stoljeća, njenih referencija na individualne ljudske sudbine, na živote i stvaranja umjetnika i mislioca s kojima je autor bio u doticaju, kojima je, preko vlastite sudbine i javnoga značaja, želio podariti širu pažnju, pijetet čitateljstva.
Miłosz je još kao student stipendist, i već značajna pjesnička pojava poljske avangarde, putovao u Pariz (prva polovina 30-ih godina prošlog stoljeća), a nakon boravka u Parizu živio je u Varšavi, gdje je kao participant kulturnog poljskog podzemlja (1942. godine objavljuje poljsku antologiju antinacističke poezije) bio svjedokom okrutnosti Drugoga svjetskoga rata. Neposredno nakon rata, zahvaljujući utjecajnim prijateljima, s obitelji je upućen na diplomatski rad u SAD. No vrlo će brzo ostaviti taj posao i, nakon kratkog povratka u Varšavu, otići u emigraciju u Francusku. Svoja neposredno stečena iskustva komunističkog totalitarizma u tadašnjoj Poljskoj, koji je jasno vidio kao spregu terora i doktrine, tijekom 1951. i 1952. godine, pretače u čuvenu knjiga eseja „Zasužnjeni um“, jedno od malobrojnih djela koje za svoju temu ima upravo ovo potonje.
Knjiga je ocijenjena kao „kriptokomunistička“, komunisti i njihovi simpatizeri vidjeli su je, prema riječima samog autora, kao izuzetno opasnu, gotovo kao Orwellovu „1984“, tako da je u nekim zemljama njeno objavljivanje bilo zabranjeno. Međutim, ugledu knjige doprinosi to što se englesko izdanje pojavljuje s predgovorom važnoga filozofa Bertranda Russella, a njemačko se je izdanje „Zasužnjenog uma“ pojavilo s predgovorom nezaobilaznog filozofa egzistencijalista Karla Jaspersa, koji je svojim djelom „Pitanje krivnje“ oslobodio Nijemce kolektivne krivnje, no ne i kolektivne odgovornosti za dolazak Hitlera na vlast, zlo i zločine koji su u njegovo ime počinjeni…
No i u Francuskoj je 1951. kult Staljina bio na svome vrhuncu, pa je i ondje Miłosz bio proglašen izdajicom (u Poljskoj je autor također bio optužen za izdaju). U takvoj situaciji krajnje „stjeranosti u kut“, osuđen na depresiju, očaj ili pa gotovo i na, kako sam kaže, samoubojstvo, Milosza spašava njegova velika životna energija, religiozni odgoj, vjera, molitva i kontemplacija, kroz koju dobiva svoje stvaralačke poticaje i dublje uvide u vlastitu sudbinu, koja nipošto nije bila laka.
U emigraciji Miłosz objavljuje i romane „Dolina rijeke Isse“ i „Osvajanje vlasti“, kao i zbirku pjesama „Dnevno svjetlo“. Od godine 1961. živi u Berkeleyu u Kaliforniji. Ondje dobiva mjesto profesora slavenskih jezika i književnosti na Kalifornijskom sveučilištu i tamo ostaje više od dvadeset godina. Tih godina u svijetu već uživa status jednog od najpoznatijih i najuglednijih poljskih pisaca, zahvaljujući prijevodima svojih knjiga i tekstovima u mnogim važnim književnim i kulturnim časopisima. U Poljsku se je prvi puta vratio 1981. godine, kada ga prate tajne službe, kao, i dalje, „neprijateljsko lice“, a kasnije (nakon 1993. godine) najviše posjećuje Krakow, čijim je počasnim građaninom proglašen.
Czesłav Miłosz pripada među značajnije autore koji su stvarali tijekom prošloga stoljeća. Neki od njegovih mnogobrojnih naslova su i „Poetski traktat“, „Moja Europa“, „Kontinenti“, „Kralj Popiel i druge pjesme“, „Začarani Gucio“, „Priviđenja iznad zaljeva San Francisco“, „Gdje sunce izlazi i kuda zalazi“, „Zemlja Ulro“, „Svjedočanstvo poezije“, „Himna o Perle“, „Neobuhvaćena Zemlja“, i mnogi drugi…
Zbog svih ovih neizostavnih činjenica prijevod svake, pa tako i ove knjige Czesłava Miłosza, prvorazredan je kulturni događaj. Zahvaljujući izvrsnom prevoditeljskom radu Siniše Kasumovića i redakturi Zvonimira Milanovića, čitalac može osjetiti privilegiranost sudjelovanja u visokim kulturnim kodovima europskog kruga kojemu i sami pripadamo. Ova knjiga iznova otkriva autora (odnosno potvrđuje ono što njegova poezija daje naslutiti, a, jednako tako, što je njegova esejistika već pokazala), kao iznimna poznavaoca povijesti, osobito kulturne povijesti, povijesti civilizacija i ljudske civiliziranosti, duhovnih smjerova probuđenih i razvijenih unutar njih. To osobito pokazuju važni eseji u prvom dijelu knjige, upravo koncentriranih oko ideje pamćenja i prošlosti, iz koje, ukoliko je volimo, kako kaže Simone Weil, na čiju se misao autor često nadovezuje, može pristići preporod. Miłosz već tada s pravom izražava svoju bojazan da „masovna kultura prijeti prekidom svih veza s onim što je bilo nekada davno“. Donekle ga, doduše, tješi činjenica da njujorški taksisti na radiju vole slušati Mozarta, no zapravo je itekako svjestan erozija vrijednosti koje ne pogađaju samo običnoga čovjeka, već i umjetnost novoga doba, koja daje pesimistične vizije stanja ljudskosti. Miłosz zato ima neprestanu, opravdanu potrebu sukobljavati unutar sebe vlastite proturječnosti, one sakralnoga i one profanoga porijekla. No njega ne zanima stvarati onu umjetnost koju će platiti gubitkom vjere, ili čak sklapanjem pakta s vragom, kako to opisuje Thomas Mann u „Doktoru Faustu“, već onu u kojoj će uspjeti pomiriti vlastitu vjeru s umjetnošću (kao uspjeli primjer za to on navodi poemu „Četiri kvarteta“, T. S. Eliota).
U eseju „O eroziji“ vrlo precizno i argumentirano Czesłav Miłosz pokazuje kako su se umjetnost i književnost, koje su se nekada nalazile na području religijske mašte, odakle su crpile nadahnuće, danas našle na području „nemaštovitog“, odnosno svjetovnog, što je posljedica proboja znanstvenog mišljenja i činjenica i u područja imaginacije. No, kako je poezija glas najdubljih ljudskih potreba, kako je ona, kako kaže autor, „mirotvorno potraživanje smisla“, ona se pokazuje kao prirodni saveznik religije, pa kao takva „nerado pristaje na predstavljanje svijeta kao čiste slučajnosti“. No, zanimljivo je, obzirom da je Miłosz takav mislilac čiji se um opire jednostranim opredjeljenjima, da su znanstvena otkrića 20. stoljeća naklonjena religiji, za razliku od otkrića prethodnog stoljeća. „Teorija relativnosti“, kaže on, „ili rušenje vječnog vremena i vječnog prostora ne može a da ne urodi predodžbom Boga mistika, prije vremena, prostora i materije…“
Zanimljiv je esej „Pismo i njegovi primatelji“, gdje autor piše o pismu koje je Ivan Pavao II uputio umjetnicima. Ovaj je Papa shvaćao bit stvaralačkog, i njegovu veliku važnost u čovjekovu životu, a istovremeno je bio spreman kazati da se „umjetnost ne mora nužno izraziti samo u tipično religijskim formama“. Dostojevski, kojega autor također rado spominje u svojim esejima, smatrao je da će „ljepota spasiti svijet“. Czesłav Miłosz primjećuje da, s obzirom na to da zlo neprestano poražava dobrotu, ljepota uopće ne bi trebala postojati. No ipak, ona postoji, i to istodobno, odmah pored ružnoće, strahota i zla. To potvrđuju djela filozofska, umjetnička, stvaralačka s raznih područja, jer ona su ipak preživjela, unatoč strahotama i razaranjima.
Živo je itekako i djelo velikoga pjesnika Czesłava Miłosza, pjesnika koji je učinio zaokret od 19-stoljetne tradicije „poezije srca“ ka „poeziji uma“. On uistinu jest pjesnik umnosti, no ne narcisoidne, samodovoljne umnosti, već one koja zadubljeno i zabrinuto traga za dobrotom i ljepotom u svijetu, koja osjeća i suosjeća prošla vremena i vlastito vrijeme i čovjeka, i nastoji dokučiti putove izlaza koji bi donijeli, ukoliko već ne zbiljsko oslobođenje, onda barem milost i blagost postojanja, u njegovim humanim, istinitim, prosvijećenim oblicima. Utoliko, on nije bio samo pjesnik, esejist ili mislilac, već je bio i ostao egzemplar nečega čemu bi ljudsko biće trebalo težiti – netko tko je, uz neprestanu zagledanost u vlastite slabosti, činio sve kako bi priječio konačnim i zgotovljenim istinama da od njega učine još jednu svoju žrtvu. U tom smislu treba i pristupiti ovoj knjizi – ne kao knjizi eseja velikog pjesnika, već velikog humanista i jednog od duhovnijih umova stoljeća koje je za nama. To je stoljeće, kako i sam kaže, bilo najokrutnije, najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva, i upravo stoga, jer je životom i sudbinom participirao u jednom takvom vremenu, smatrao je, s punom ozbiljnošću i odgovornošću, da je njegova dužnost u jednom takvom svijetu tragati – boriti se, vlastitim djelom osvjetljavati put prema istini, ljubavi i dobroti. A to je činio daleko od svakog, programom i poslušnosti, nametnutom idiomu, bivajući na koncu odan sebi, vlastitoj ljudskoj i stvaralačkoj savjesti.
