Kada je Dodiku stigla presuda da je zbog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini dobio kaznu od godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja, narušili su se temelji vlasti ovom političkom i ekonomskom monopolisti. Istina, Dodikovo djelovanje ima mnogo više razloga zbog kojih bi se on trebao naći u zatvoru i pred sudom vlastitog naroda. Njegova stranka, a i opozicione trebale bi se naći pred sudom vlastitog naroda zbog pljačke društvene svojine, širenja srpskog nacionalizma, subverzivnog širenja mržnje među narodima te secesionizma.
Dodik je tako na široka vrata, pod maskom demokratije, donio četiri nova zakona. Zakon o nevladinim organizacijama, kojim se brani političko djelovanje civilnom sektoru, i bilo je za očekivati da će biti usvojen. Dodiku smetaju organizovani kritički glasovi i glasovi medija koji nisu pod finansijskim paketom vlade. Ali Dodikov mali imperijalizam pun egoističnog privatno-sopstveničkog interesa u ruhu entiteta Republike Srpske nije mogao dozvoliti da neko bude iznad njega, pa ni zajednička država.
Ko to ima pravo da njemu sudi
Tako je Vlada RS-a donijela još tri nova zakona – Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu RS-a, Zakon o neprimjenjivanju Zakona o zabrani djelovanja vanustavnih institucija BiH i Zakon o dopuni Krivičnog zakonika RS-a. Dodik je ovim ujedno pozvao na sastavljanje novog ustava RS-a i pozvao sve parlamentarne stranke RS-a na savjetovanje, a sve Srbe koji rade u zajedničkim institucijama da se povuku ukoliko ne žele biti prozvani izdajnicima.
Čitava priča oko ovih zakona jeste da RS, kao entitet u BiH koji ima određena ovlaštenja, zaštiti Dodika i elitu oko njega kako bi i dalje mogli samovoljno da određuju živote Srbima u BiH. I pored svog govora kako je napad na predsjednika napad na sve Srbe, Dodik širom otvara vrata mađarskom iskopavanju rudnih bogatstava na teritoriji RS-a. U čijem interesu on zapravo radi?
Odjednom se otvorila priča o novim ratnim sukobima, pa su tako demagozi srpskog i bošnjačkog nacionalizma okupljeni oko svojih stranaka krenuli sa širenjem straha i propagande. Srpski nacionalisti već su krenuli u hajku kako se treba odvajati od BiH, kako Srbi od BiH nemaju ništa, kako BiH pokušava uništiti institucije RS-a i srpsku slobodu, te da će „političko Sarajevo“ sve da nas pobije, a bošnjački nacionalisti krenuli su u hajku kako im se otima dio zemlje, kako ponovo treba aktivirati ARBiH i pozabaviti se „četnicima“.
Da bi dodao ulja na vatru, Dodik otvara svoje ruke Čoviću, uz nadu da će ovaj pokrenuti ideju stvaranja „Herceg-Bosne“, na šta veliki broj srpskih nacionalista smatraju da Hrvati imaju pravo, samo da bi vidjeli kako Bosna nestaje. Ali pošto naša zemlja nema onakvu vojsku kakvu je imala Jugoslavija, niti ima naoružanje kakvo je imala JNA, niti ima ekonomski sistem kakav je imala Jugoslavija, otvorilo se pitanje čime će se to i zbog čega voditi rat!
Rat devedesetih u BiH vodio se između tri političko-ekonomske elite kroz nacionalističku propagandu kako bi se brzo, efikasno i nepomirljivo opljačkala društvena svojina i raspodijelio teritorij koji će se kasnije decenijama pljačkati zarad tuđih džepova. Nakon iskustva devedesetih da li će mladi ljudi zapravo uzeti pušku u ruke i braniti one političke tvorevine od kojih nemaju nikakve koristi, koje ih tjeraju u duboku bijedu i nesigurnost, kojima oni ne upravljaju, nego to rade birokrate koje ih svakodnevno tjeraju odavde?
Dodik jeste Srbin ali nisu svi Srbi Dodik
Drugi faktor je uticaj evropskog imperijalizma u BiH čija je vojna sila toliko jaka da, već malim pritiskom na vlast, vlast odmah povlači radikalne odluke. Vidjeli smo na desetine puta kako Dodik povlači odluku o referendumu i kako govori da poštuje Dejton čim Američka ambasada i NATO malo skrenu pogled. Pritom je veliki broj Srba u BiH sa osmijehom i radosno dočekao presudu Dodiku znajući da u 30 godina nacionalističke vladavine nije bilo niti jedne vlade koja nije bila lopovska. SDS i Stranka za pravdu i red Nebojše Vukanovića, kao ni Narodni front Jelene Trivić nisu podržali Dodika, ali ne zbog toga što bi to značilo borbu protiv cijepanja BiH, nego upravo zbog toga što žele ostati autentičnom opozicijom u dejtonskim okvirima.
Ali odjednom su po Banjoj Luci, koja će po Dodiku sada postati glavni grad RS-a, osvanuli plakati kako se sudi svim Srbima, a pošto ne mogu sve Srbe staviti u sudnicu stavili su Dodika. Većina Srba nije faktor društvenog odlučivanja niti političke stvarnosti.
Većina Srba u BiH glasa iz interesa da ne umru do gladi jer ih je nacionalističko ludilo i profiterstvo dovelo na rub egzistencije. Ne sudi se Srbima, sudi se Srbinu koji ne poštuje principe zajedničke države u kojoj živi koliko god oni bili nezgrapni. I svaka čast onim Srbima koji su se oduprli Dodikovim prijetnjama i ostali u zajedničkim institucijama. Ovo je prije svega pokazalo sav besmisao podjela, a prije svega podjela zajedničke zemlje u kojoj svi mogu zajedno da žive, rade i stvaraju prema jednom zakonu i jednom društvenom interesu zajedničkog razvoja. Nažalost, naša politika nije radnička politika zajedništva, nego nacionalistička politika profiterstva.
Šta je naš interes?
Nacionalisti su uvijek spremni za rat kako bi svojoj političko-ekonomskoj eliti donijeli vlast, imovinu, zaradu, monopol, nesvjesni da su oni u toj mašineriji samo sredstvo za proizvođenje tuđeg bogatstva. I mi se upravo trebamo ograditi od nacionalizma, nacionalističkog terora i svega onog što narušava zajedništvo različitih naroda u cilju ostvarenja zajedničkih interesa svih nas – mira, sigurnosti, prosperiteta i demokratije.
Prvi korak ove borbe je borba protiv vladajućih nacionalističkih narativa kod svih triju naroda, a potom i izgradnja radničke Bosne i Hercegovine u kojoj će pojave poput Dodika i njemu sličnih, kao i pojave poput Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine biti samo stvar mračne prošlosti naših naroda u kojoj smo bili debelo izigrani zarad tuđeg džepa.
Pritom, ne zaboravimo da sutra kada se probudimo sami tražimo posao, sami tražimo krov nad glavom, sami se borimo za svoja prava, same nas policija prebija zbog te borbe, sami plaćamo račune, sami plaćamo za svoje zdravlje, sami plaćamo za svoje školovanje, sami umiremo i sami ostajemo kada nam se džepovi isprazne tražeći neku javnu kuhinju i javno kupatilo, potpuno isključeni iz društveno-političkog odlučivanja. Zašto se onda brinuti o entitetima i državama koje ne brinu o nama?
Spavajte mirno, rata neće biti.
