U tekst koji je napisan prije 70 godina za sarajevsko Oslobođenje intervenisao sam ponekom rečenicom ne mijenjajući smisao i kontekst. Nakon ovog teksta otvorena su dva nova sarajevska teatra u 20. stoljeću. U toku opsade Sarajeva još jedan. U trećoj smo dekadi 21. stoljeća i postavljam pitanje iz naslova teksta. Argumenti od prije 70 godina danas imaju još veću težinu ako želimo da naš grad bude kulturni centar koji razvija scensku umjetnost.
„Na prvi pogled mnogim ova tema djeluje nevažno, nekima čak i neozbiljno, ali raščlanjivanjem mnogih za to potrebnih faktora tema postaje po mom mišljenju vrlo aktuelna i zato je važno iznijeti stavove o potrebi otvaranja još jedne scene, još jednog pozorišta u Sarajevu. Mi živimo u vremenu kada prihvatamo pozorište kao prostor gdje se lično postavljaju pitanja društvu i gdje još uvijek ima prostora za umjetnost, što pozorište udaljava od estradnih kompromisa, medija zabave i razonode. Oduvijek je osnovna svrha umjetnosti bila da ostvari ljepotu, proljepša i humanizira svijet. Teatar je umjetnost koja dolazi do istine igrom i radošću, ushićenjem i strašću.
Siromaštvo našeg društva ogleda se u svemu, tako i u teatru, nema ničega dovoljno, niti daski, niti reflektora, niti pozorišnih majstora, niti zanatlija, ali niti scenskih prostora koji mogu biti krov nad glavom umjetniku koji želi da stvara. Zbog svoje organizaciono-produkcione nemoći pozorište može pasti nazad u pozorište boljeg provincijalnog kvaliteta kakav smo imali na početku 20. stoljeća. Danas se u našim medijima ne diskutuje niti razgovara o umjetničkom teatru koji nas pita o svijetu u kojem živimo, koji nas tjera na razmišljanje i ne ostavlja ravnodušnim, u kojem aktivno sudjelujemo, barem tako da o onom što smo vidjeli mislimo i sljedeće jutro.
Kažu da je pozorište najbolje ogledalo istorijskog i kulturnog razvoja jednoga društva. Pitam se što će kazati sutra istoričar, teatrolog komparirajući stvarne činjenice našeg društvenog razvoja i našeg pozorišnog repertoara pred koji se često postavlja komercijalni imperativ u broju prodanih karata ili ostvarenih sponzorskih prihoda. Naći će se u čudu! Jer, ili nije istina da je pozorište ogledalo društvenih zbivanja ili mi pozorište živimo izvan tih društvenih procesa, pa, prema tome, u neku ruku postajemo bespredmetni. Ko je tome kriv?
Nesumnjivo, to su političari koji budžetskim rezovima izražavaju svojevrstan prezir prema visokoj, kritičkoj kulturi, doživljavajući teatar kao intelektualni snobizam i elitizam kojem se priklanjaju samo odabrani. Naš teatar je preživio te udare, nepogode i nesreće pokazujući nevjerovatnu vitalnost da zadrži poziciju duhovnog utočišta za različite društvene slojeve, ovisno o afinitetima te o temama kojima se bavi. Brojke posjetilaca u sarajevskim teatrima i produkcijama su impresivne, samo u ovoj godini zabilježeno je više od 100.000 gledalaca, što pozorište čini najposjećenijom umjetničkom granom u Sarajevu.
Umjetnička vodstva naših teatara nisu kao prijašnjih godina bježala od današnjice, već su pred umjetnike i publiku stavili idealni cilj poštenog i posvećenog teatra. S pozorišnih dasaka čule su se kritičke i borbene riječi otpora i pobune, kao i stihovi velike literature. Stalo se ukraj repertoaru koji je imao karakter malograđanštine i stila koji je zastario nekoliko decenija. Dakle, mi smo počeli da vodimo i njegujemo ‘idealnog gledaoca’. Iz mene govori umjetnik koji je željan progresa i koji želi i u takvoj kući kao što je pozorište slijediti razvoj i zbivanja koja možda nikad nisu bila bujnija i bučnija nego u ovo vrijeme. Naša velika životna napetost čezne za eksplozijama, koje mogu doći samo u naprednim umjetničkim ostvarenjima današnjice, na svim područjima umjetnosti koja sačinjavaju kompleks pozorišta.
Netko će možda pomisliti: ovo je neki zagrijani avangardista – zanesenjak, koji negira svu našu kulturnu baštinu i tradiciju. Ne. Ja poštujem sve vrste pozorišne umjetnosti, ali mišljenja sam: svaka na svoje mjesto. Domet našeg pozorišta danas je svakako veliki, ali ne vjerujem da je moguće donositi istinska ostvarenja repertoara na eklektičnoj liniji u svim pozorištima, npr. Hasanaginica – Smrt trgovačkog putnika. Mi moramo pronaći sve mogućnosti, a mislim da bi se mogle naći, da otvorimo novu pozorišnu kuću kojom bismo pružili mogućnosti na novoj sceni da umjetnici vjeruju kako njihova budućnost ovisi o njihovom daru i radu, da mogu istraživati scenski jezik, radikalno propitivati klasiku i tradiciju, pokretati forme koje su embrion u našem teatru, poput plesa, fizičkog ili muzičkog teatra. Podijelimo repertoar po sarajevskim pozorištima i ostavimo svakom njegov razvoj u planskom ostvarivanju da naš grad postane kulturni centar, jer imamo umjetničkog potencijala, imamo ideje i kadrove, naposljetku svoje umjetničke snove i nadanja, to nam pravo niko ne može oduzeti.
Pod opsadom smo igrali predstave, punili dvorane pokazali da je pozorište važno kao život, da je amblem i civilizacijski stub jedne sredine; Sarajevo je danas već sigurno toliko jako i veliko da apsorbira više pozorišnih kuća od postojećih. Malo je gradova u svijetu koji mogu reći da se u ratu rodio jedan novi teatar kao što je to SARAJEVSKI RATNI TEATAR, nažalost posljednja otvorena pozorišna javna ustanova, dakle prije 33 godine.
Danas kada pišem ovaj tekst imamo činjenicu da više od 70 godina nije otvorena niti jedna nova pozorišna zgrada u Sarajevu. Više puta je u javnosti pokrenuta inicijativa za otvaranje novog pozorišnog prostora. Scena MESS nikada nije dobila pozorišni prostor, East West Centar nije dobio zdanje, Kontakt grupa autora i umjetnika i dalje moljaka za prostor svojih predstava. Svi nabrojani i još poneka nezavisna trupa i produkcija nemaju stalnu scenu niti mogućnost rentanja prostora. Svojim produkcijama, umjetničkim dometima, bogatom istorijom, umjetnicima koji su stvarali i sarađivali s ovim produkcijama, osvojenim međunarodnim, regionalnim i nacionalnim nagradama, to je logičan slijed da imamo još jedan pozorišni prostor, novootvoreni teatar koji će inovativno produkcijski biti postavljen kao otvorena kuća, novo pozorište, otvoreno da imaginacija i kreacija budu jedini kriterij i vrijednosni sud.
Ako iz objektivnih ili materijalnih razloga to nije moguće, pristupimo opsežnoj diskusiji i opredijelimo se za pozorište koje će subvencioniranim novcima čuvati nezavisnost od bilo kakvih kontrola i proizvodnje repertoara, koje će diverzijom svog autorskog rukopisa smiono i hrabro ulaziti u polemiku s nedodirljivim mitovima današnjice, koje nam ovo nesigurno i teško vrijeme može učiniti smislenim i snošljivim. Bolje najtežim žrtvama nego koncesijama i kompromisima. Kompromis pod svaku cijenu ne može biti odraz revolucionarne i subverzivne umjetnosti, a gubitak borbenosti i perspektive najveća je tragedija svakog umjetnika.“
Jurislav Korenić, reditelj, osnivač Kamernog teatra 55 i Festivala MESS,
Oslobođenje, 1955.
Dino Mustafić, reditelj, obnovitelj Festivala MESS i direktor Narodnog pozorišta Sarajevo
portal Tačno.net
Sarajevo, 2025.
