Šta Vas je prvobitno ponukalo da istražujete sevdah kao naučnik etnomuzikolog, umjesto da ga samo izvodite?
Istraživanjem sam se zapravo počeo baviti ne kao naučnik etnomuzikolog, nego kao muzičar, nisam imao nikakvih ambicija tu. Imao sam sreću da sam studirao filozofiju, radio sam stvari u životu koje su mi donijele istraživačke, teorijske i analitičke vještine. Kad sam se suočio sa sevdahom i kad sam shvatio da želim da izađem na scenu svirajući i pjevajući, shvatio sam da do jako puno stvari moram sam dolaziti. Ne postoji stari majstor na vrhu planine od kojeg učim pet godina da mi kaže sve što treba, to znanje je toliko fragmentirano i razbacano po svim ljudskim glavama, starim tekama, dokumentima, starim novinama, pričama, anegdotama, etnomuzikološkim arhivama, arhivama teoretičara književnosti koji su se sevdahom bavili kao poezijom, stranim arhivama od UCLA, Harvarda, londonskih diskografskih arhiva, velika je to priča.
U oktobru ste održali predavanja na Univerzitetu u Kaliforniji Santa Cruz o sevdahu i ideologijama, kakve političke poruke možemo čitati u sevdahu?
Jedan od mojih istraživačkih projekata zapravo je i odnos tih različitih ideoloških konstrukata prema tradicionalnoj muzici, kako su oni na nju utjecali i kako su je mijenjali. Svaki od tih ideoloških konglomerata ima odnos prema muzici, kažem konglomerata jer to uključuje ne samo teorije već i vrlo praktične prakse, imperijalne politike, državne politike, nacionalne politike, ekonomske mjere, poziciju na tržištu, odnos religije prema muzici, mnogo je tu stvari neki moj potprojekt. To je odnos religije i ideologija prema tradicionalnoj muzici. Nastojim da pokažem kako u vrlo konkretnim aranžmanima, melodijskim linijama, ritmovima, ljestvicama i harmonizacijama koje koristimo možemo prepoznati utjecaje različitih ideologija prošlosti. Neke od njih su čak i davno prošle i nisu više aktuelne, ali su ostavile traga, a neke su još uvijek tu. Puno je primjera – nepravilni ritmovi, osminske pulsacije, kako su izbacivane sevdalinke zarad pokušaja minimalizacije istočnog utjecaja u našoj tradicionalnoj muzici, te kako je ta čuvena dvojka prevladala u jednom momentu u svim aranžmanima sevdalinke, i kad god bi se našlo nešto što joj ne odgovara, neka, recimo, ritmička figura koja bi bila malo kompleksnija, ona bi se obično pripisivala porijeklu na istoku ili istoku u smislu arapskog svijeta, turskog svijeta, ili bi se pripisivala tzv. našem bližem istoku tipa jug Srbije, Makedonija, i tako, jer je takva bila politika u Jugoslaviji. To je, recimo, jedna od stvari koja mi je interesantna i koju bukvalno možemo testirati kroz knjige, zapise, snimke, aranžmane i sve ostalo.
U oktobru ste odradili i američku turneju, a ovo ljeto ste svirali seriju koncerata u Svrzinoj kući i na jednom od tih koncerata gostovao je i Zanin Berbić. U kakvim je rukama sevdah? Usporedite iskustvo sviranja pred lokalnom publikom i na američkoj turneji.
Serija koncerata u Svrzinoj kući je stvarno nešto prelijepo i nadam se da ćemo s tim nastaviti. Uvijek mi je bitno da pozovem i neke kolege iz regije s kojima sam radio razne turneje i koncerte, da imam i neke lokalne mlade ljude koji stvarno rade super stvari, i mislim da je u tom smislu sevdalinka u sjajnim rukama. Ono što često zaboravljamo, a ne smijemo, kad govorimo o kulturnim politikama na nivou Bosne i Hercegovine, entiteta, kantona, opština, mi zaboravljamo zapravo da smo mi mala zajednica, cijela Bosna i Hercegovina. Cijeli region je malen kad ga pogledate u perspektivi evropskih brojki, a kamoli Bosna i Hercegovina. ili samo Sarajevo. Tih mladih ljudi ima i oni su sjajni. Zanin je briljantan izvođač, jedan od ljudi koji poznaje taj cijeli izvedbeni žanr jako dobro, ne znaš stvarno šta bolje radi, da li bolje pjeva, svira saz, violinu ili harmoniku, i kao istraživač je izuzetan. Gostovala mi je i Alma Subašić, briljantna mlada pjevačica koja već jako dugo nastupa. Siguran sam da je pred njima budućnost, a ono što ne smijemo zaboraviti je da njih nema puno. U svakoj generaciji imamo po nekoliko osoba i kad govorimo o podršci tim ljudima u smislu društva, a obično o tom govorimo kad govorimo o budućnosti. Nema tu sad neke mase od dva miliona ljudi koji se tim bave pa da izađe neko ko je dobar. Ne, mi imamo bukvalno pet-šest ljudi i svi ih znamo imenom i prezimenom, znamo šta rade.
Foto: Ana Elena Banduka / Tačno.net
Lokalnu i međunarodnu publiku ne razlikujem na samom koncertu, isto sviram u Sarajevu i u New Yorku, koncert je isti, suštinski. Jedina razlika je što govorim na engleskom na koncertima kad sam vani. Uvijek mi je bitno da na engleskom jeziku na neki način najavim pjesmu i muzičare. Ne osjetim razliku između lokalne i međunarodne publike, jer međunarodna publika sluša to na isti način. Prije sam imao zabludu da lokalna publika puno bolje poznaje sevdah. Kad sam tek počinjao, stavio bih neku pjesmu poput „Pod Tuzlom se zeleni meraja“ na ključno mjesto koncerta jer je to meni veliki hit, poznata stara pjesma, i onda shvatim na kraju da niko to ne zna osim nas par budala koje interesuje taj žanr, koji znaju historiju, ko je to prije pjevao i koliko divnih verzija je bilo. Onda shvatiš da većina ljudi, naravno ne svi, ali većina publike, pored ovih desetak poznatih koje svi pjevaju, ne zna taj žanr jer, jednostavno, svako sluša modernu muziku koja je trenutno aktuelna. Mlađim generacijama treba puno da se zainteresuju za nešto što je bilo prije, čak i ako ti je otac slušao rock iz sedamdesetih, ti ćeš jedno vrijeme imati otklon prema tome i tražit ćeš svoju muziku jer je to normalna stvar. Tako ćeš možda nekad shvatiti, nije loše što me tata peglao s ovim pločama. Ne znam šta bih rekao o toj razlici, strana publika možda traži mrvicu više objašnjenja, ali nije to toliko značajno.
Kakva je pozicija sevdaha u onome što shvatamo kao world music? Sevdah je stavljen na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. Vi ste proglašeni najboljim umjetnikom u Europi za 2021. godinu. Koji su sljedeći koraci u globalizaciji lokalnih ljubavnih pjesama?
To što je sevdalinka došla na listu UNESCO-a predmet je posebnog napora raznih ljudi, udruženja i mnogih prijatelja širom svijeta koji su nam pomogli što svojim pismima podrške, što na druge načine. World music sam po sebi kao muzička scena zapravo je ipak dio muzičke industrije, dio biznisa, i tu može malo da pomogne to što vas neka UN agencija smatra nematerijalnim nasljeđem koje treba zaštititi, ali nije nužno da sad to što je sevdalinka na listi UNESCO-a znači da ćemo mi koji sviramo sevdalinku doći u žižu svjetske javnosti ili nešto tako. Mislim da je ta proliferacija naše pjesme širom svijeta zapravo rezultat individualnog rada svakog od nas, još od prvog benda koji je počeo svirati sevdalinku na neki novi način devedesetih godina, Dertum iz Ljubljane, pa Mostar Sevdah Reunion, Amira Medunjanin i ja, te razni drugi koji su poslije dolazili i pravili svoje individualne karijere. I interesantno je da je svako od nas sam u tom naporu. Ti to razvijaš kao svoju karijeru ili bukvalno kao svoj biznis, kao nešto od čega živiš i pokušavaš da proširiš tržište. Znači da sviraš ne samo u svom kantonu, u svojoj zemlji, nego i vani. Da te primijete festivali, različiti koncertni organizatori, da te zovu i da imaš publiku koja će ti na te koncerte doći. Tako da mislim da je to jedan kompleksan fenomen i kompleksan problem. Mislim da svako od nas ko se bavi sevdalinkom ima svoju neku nišu i svoj način izvođenja i način osvajanja tog world music tržišta.
Sarajevo, podno Trebevića / U tebi je sinje more priča / U tebi su mnoge stare pjesme / O ljubavi što se pjevat ne smije, kakva je to ljubav što se ne smije pjevati?
Zapravo sam u posljednje vrijeme malo promijenio taj stih, izvodim ga kao ljubav što se živjet ne smije, jer se o njima ipak na neki način pjevalo i u neku ruku je suština sevdalinke zapravo tragedija neispunjene, nedostignute i neostvarene ljubavi. Djevojke što su htjele da se udaju za nekoga, ali im babo nije dao, pa su se udale za nekog drugog i čitav život patile za svojim prvim sevdahom, ta nemogućnost da voliš koga ti hoćeš, i zbog toga nije ni čudo što je jedan značajan dio kvir populacije na Balkanu prihvatio, između ostalog, i pjesmu Snijeg pade na behar na voće, neka ljubi ko god koga hoće kao nešto što se već uredno pjeva na prajdovima. Pjevao sam to na prvom sarajevskom prajdu jer se zapravo to prepoznalo kao važan dio ljudskog života, da se možeš na kraju krajeva udati ili oženiti nekim koga voliš bez obzira na to je li to heteroseksualno, gej ili bilo šta, bitna je ta zapreka.
Urednik ste i voditelj istraživačkog projekta na publikaciji Sarajevskog otvorenog centra o historiji kvir života u BiH. Što nam možete reći o toj publikaciji?
Istražujući sam dolazio do različitih starih novina i dokumenata koje sam skupljao, između ostalog, novine iz 1923/1924. koje pišu o hapšenju grupe homoseksualaca u Sarajevu koji su našli neki stan u centru i tu se skupljali i družili u užasnim uslovima, kad se bukvalno moglo završiti na dugotrajnoj robiji. Ljudi su se ipak družili, skupljali i upoznavali jer je ljubav, fizička ili emotivna, puno jača od zakona. Takve stvari sam uvijek fotkao i bilježio, pa i objavljivao na svom Twitteru i Instagramu. Uvijek mi je bilo interesantno jer je govorilo mnogo o društvu. To što sam skupljao bilo je hit, ljudi čuju da su dvojica uhvaćena u hotelu preko puta Narodnog pozorišta, čini mi se 1920-ih, upala je milicija u privatnu sobu, što je danas možda nezamislivo, ili bi bio veliki skandal da policija upadne u privatnu sobu bez naloga. Kako kažu, u svoja četiri zida, tada nisi mogao ni u svoja četiri zida, dođe ti milicija.
Onda sam jednom, u onim pandemijskim danima, sreo Eminu Bošnjak iz Sarajevskog otvornog centra i ona mi je rekla da bi to moglo biti veliko istraživanje, ali ti treba 15-16 ljudi kroz nekoliko godina da se radi. Taj veliki projekt fundamentalnih istraživanja, kako ih zovu u historiji, nešto je što mora da radi neki institut koji kroz deset godina sa dvadesetak saradnika podijeli tako da svako uzme drugu oblast i pročešljavaju arhive. Međutim, pošto smo bili svjesni da tu vrstu projekta za LGBTIQ+ populaciju niko neće napraviti, to je spalo na kraju na SOC i oni su uspjeli da nađu neki grant od Šveđana, i mi smo počeli to tada raditi. Pandemija traje, ništa se ne dešava, hajde nečim da se bavimo – i super je bilo. Radili smo u timu, Matej Vrebac, Lejla Kalamujić, Nikolina Todorović, Jasmina Čaušević, ja, i mnogo volontera i volonterki, zapravo uglavnom volonterki, jer djevojke volontiraju, momci traže pare – to je obično jedna od onih rodnih stvari u koje uvijek možeš biti siguran. Onda smo stvarno ozbiljno ušli u to, ja sam vodio taj tim, pročešljavali smo veliki broj arhiva, novine, ljetopise, monografije, muziku, film, i uspjeli smo da napravimo stvarno jednu priču o tome na koji način se formulisalo sve što spada pod definiciju kvira, najrazličitiji seksualni identiteti.
Gledali smo kako su se te riječi formulisale, kako je bilo na turskom, šta je ostalo u našem jeziku, riječi poput gulanfer. Ja čitav život znam da je gulanfer spadalo, folirant. Uvijek je bilo po čaršiji – pusti, on ti je gulanfer, a zapravo gulanfer dolazi iz izraza koji znači prijatelj mladića. To je bila riječ za muškarca sklonog da ima emotivne i seksualne odnose s momcima, a ne samo s curama. To je bio dio priče u Osmanskoj Imperiji, nije bilo ništa neobično ili slučajno, kao u vremenu antičke Grčke. Jedan takav termin ostao je kod nas u čaršijskim krugovima, ljudi ga koriste, a niko ne zna originalno značenje. U publikaciji smo pokrili sve što smo mogli – sudske presude, prve oblike aktivizma u Jugoslaviji osamdesetih, i tako sve do devedesetih. Pokrili smo zapravo sve do devedesetih, savremenost nismo mogli istraživati jer bi nam trebale još četiri godine, morali smo negdje staviti ograničenje.
Jako sam zadovoljan i ponosan na taj projekt, mala ekskluziva, knjiga se prevodi na engleski jezik, i to na inicijativu ljudi koji hoće da to čitaju. To su ljudi iz Britanije i Amerike koji su mi pisali upite o engleskoj verziji jer je zapravo jako malo tih projekata i u svijetu koji naprave neku vrstu fundamentalnih istraživanja te teme. Jako je puno tekstova, imaš u Hrvatskoj Franka Dotu, još par ljudi, ima u Srbiji također jedan zbornik, i to ti je to što se tiče regiona. Tako da sam vrlo sretan i ponosan da smo smogli snage da za Bosnu i Hercegovinu napravimo jedno tako detaljno istraživanje i predstavimo ga. To daje jedan potpuno nov pogled na historiju ovih prostora, ove zemlje, njenog stanovništva.
Foto: Darjan Perišić / Tačno.net
Historija je bitna, kao i feministička historija i kao bilo koja historija koja prati jednu perspektivu kroz vrijeme. Zabluda je da je to knjiga samo o pederima, lezbijkama ili trans osobama. To je knjiga koja pokazuje kakva je bila percepcija seksualnosti na našim prostorima i koji su se ponovno za nju vezali. Evo, recimo, jedna stvar koja je mene iznenadila: obično se govori o tome da su homoseksualci/ke morali izboriti svoje pravo za javno pokazivanje ljubavi, da ja mogu sa svojim partnerom proći ulicom, držati se za ruke ili poljubiti se, međutim svi zaboravljaju da je i heteroseksualna populacija isto to pravo morala izboriti. Za vrijeme Austro-Ugarske i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio je zakon o konkubinatu. Konkubina znači priležnica. Zakon koji navodi da ako policajac na ulici vidi tebe s djevojkom kako se ljubite, mazite, on ima pravo da ti priđe i traži vjenčani list. Ako ne možeš dokazati da ste vas dvoje u braku, ti plaćaš globu, a ona ide u zatvor pod sumnjom da je prostitutka. U novinama smo našli slučajeve gdje je kočijaš koji vozi po gradu pozvao policiju jer se dvoje mazi u njegovom fijakeru. Zaboravljamo značaj onoga što je donijelo ljeto ljubavi ’68. i šta je kraj šezdesetih značio sa svim kulturnim proizvodima koje je iznjedrio. Danas niko ne može da vjeruje da se kriješ od milicije da bi poljubio djevojku. Kada tako pogledaš historiju, shvatiš da su se mnoge stvari koje mi sada živimo dešavale i prije.
Šta sve to govori o našoj kulturnoj historiji?
Naša kulturna historija je vrlo konzervativna, naše opsesije su uvijek vezane za etnonacionalne identitete, igra koju igramo u političkom životu vezana je za etnonacionalne identitete. Učestvujemo u javnom životu kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati, pa onda jedni neće da su Bošnjaci nego Bosanci, i obrnuto, onda neki hoće da su Muslimani, ovi treći neće ili hoće da budu Srbi… U svim pravcima imamo opsesiju i mi se tim bavimo, naša teorija književnosti traži Srbe, Bošnjake i Hrvate u srednjem vijeku, pa čak i u antici… To je opsesija, kao što je u socijalizmu bila opsesija radništvo, pa su tražili radnički identitet u svim periodima. Interesantno je kad promijeniš taj diskurs, kad nađeš neku drugu perspektivu koja otvara druga pitanja koja su u društvu važnija od tih opsesivnih tema. Mislim da je to posao ne samo historičara nego i svih nas s naučnom ambicijom da se bavimo drugim stvarima, muzikom, novinarstvom i tako dalje. Pogled u historiju nije nešto dosadno, ono što me boli briga šta je bilo prije, kome je to sad bitno. Shvatiš da zato što ne znaš šta je bilo prije sto godina danas šlajdraš i misliš da ti je jedina opcija da budeš nacionalno osviješten.
Kakva su istraživačka iskustva u domenu prikupljanja podataka o našoj tradiciji?
Recimo, historija saza u Sarajevu i sazlijska scena mene jako interesuje, i to je tema mojeg master rada na etnomuzikologiji. Orijentisao sam se prema Sarajevu jer postoji puno nalaza koji su nešto drugačiji nego u drugim regijama Bosne i Hercegovine. Postoji jedna specifičnost za koju mislim da je bitna da se kvalitetno istraži i dobro prezentuje. Spremam knjigu o tome koja bi se trebala pojaviti naredne godine. Jako mi je interesantno kako sam, obilazeći mnogo starih porodica čije su dede ili pradede bili sazlije shvatio u kojoj je mjeri muzika smatrana kao nebitna kod naših ljudi. Ne daj Bože da ti dijete bude pjevačica ili pjevač, imaš taj stav, a s druge strane imaš stav da su naše pjesme i naša tradicija najljepše, za nju su se interesovali američki istraživači kao što su Albert Lord i Milman Parry.
Pobogu, ljudi, odlučite se je li sramota baviti se muzikom ili je naša tradicija najljepša. To ne ide zajedno nikako. S jedne strane vidiš žalopojke o tome da je neko drugi uništio našu tradiciju, da neko uništava tradiciju, a da smo mi, kao, njeni čuvari. Shvatiš da će svi ti ljudi koji pričaju o očuvanju tradicije, čim dedo sazlija umre, odnijeti saz i sve što je on skupio u kontejner, i ja kad dođem, 30 godina poslije, nema, nana bacila. Shvatiš da to ljudima jednostavno nije bitno, osim u momentu kad to uđe u priču političke reprezentacije, pa bismo mi i naša zajednica trebali biti bolji od drugih, i to tako funkcioniše kod svih. To je vrlo frustrirajuće, ali uspio sam nakon jako puno rada i truda po arhivama doći do jedne vrlo interesantne priče o historiji saza kao instrumenta i njegovog društvenog života koji je stvarno fascinantan.
Šta je tambur? Kako je došlo do toga?
Priča o sazu je sigurno uticala na mene da od gitare koju sam prije svirao dođem do jedne gitare koja će biti malo više sazlijska, pa sam imao raznih ideja da imam gitaru koja će imati neka polja kao saz, ali sam od toga odustao jer je to besmisleno. Svašta sam radio, pa sam u proteklih deset godina uspio napraviti četiri varijante instrumenta koji je zapravo danas tambur ili bosanska gitara – tijelo saza, a vrat gitare. Mogu kroz različite štimove da sviram i harmoniju, a istovremeno da kucam kao sazlija, tako da se može u zvučnom smislu dobiti nešto što je malo bliže toj sazlijskoj tradiciji, a može se svirati i moderni repertoar. Od šezdesetih i sedamdesetih već imaš jako puno sevdalinki koje nisu za saza, već je harmonika preuzela. U smislu opsega melodije, koliko je ona široka u svom opsegu i koliko je duga, teško ju je izvesti na sazu, on nema dovoljno perdeta ili pragova za to. Tu kutlu, taj rezonatorski dio koji podsjeća na saz radio je Ćamil Metiljević iz Hrasnice, naš čuveni sazlija i graditelj sazova, a prvu varijantu tog instrumenta na njegove kutle radio je Mirza Kovačević iz Travnika. Drugu i treću je radio Luka Zaletelj iz Slovenije, a četvrtu predivan čovjek iz Bečeja u Vojvodini, Aleksandar Jurišin. Mislim da sam nakon deset godina uspio doći do onoga što želim, svi su ti ljudi pomogli da shvatim šta valja, a šta ne. Na četvrtoj varijanti instrumenta sam svirao već nekoliko turneja, svirao sam u Svrzinoj kući, i stvarno sam presretan onim što je napravio.
