foto: Sandro Lendler
Nakon što je prostor kazališta Gavella obnovljen, konačno je i u Zagrebu počela igrati predstava “Što na podu spavaš” prema istoimenom romanu Darka Cvijetića i u velikoj koprodukciji Gavelle, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Narodnog pozorišta Sarajevo i Internacionalnog teatarskog festivala MESS. Ta predstava u režiji beogradskog redatelja Kokana Mladenovića osvojila je brojna priznanja, među njima i tri Sterijine nagrade. O snazi riječi, o minuti neba i doživljaju zagrebačke premijere razgovarali smo sa Darkom Cvijetićem, autorom romana i glavnim glumcem u predstavi.
Predstava svojom scenografijom, režijom, glumom i muzikom teleportira gledaoca u jezivo ratno vrijeme devedesetih. Ormari sa patologije iz kojih izlaze sklupčana tijela, rekviziti puškomitraljeza iz kojih pucaju zbunjeni regruti, zvukovi razbacanih šljemova koji odzvanjaju… Kako ste kao pisac romana i glavni glumac doživjeli svoj literarni tekst u kazališnom jeziku redatelja Kokana Mladenovića?
Kokan je pjesnik pozorišta koji umjetnost pozorišnog režiranja dovodi do vrhunca. Uspio je roman pretočiti u jaku metaforičku dimenziju kazališnog jezika ne napuštajući literarnu podlogu. Ideja da mu pisac igra je potpuno suluda. Kad mi je rekao da glumim, mislio sam da ću se na sceni pojaviti tek dva-tri puta, a ne da ću zapravo cijelo vrijeme biti na sceni i pisati roman.
Sve što se događa na sceni, odvija se u mojoj glavi – ja pišem. Ta patologija, moji mrtvi likovi koje svojim rečenicama oživljavam, oni izlaze, odigravaju svoje uloge. Na kraju se čak dogodi ludilo da likovi odbijaju više da igraju, dosta im je toliko zla, ne mogu više da podnesu koliko im ja kao pisac namećem taj teret zvan zlo. To je jedna suluda situacija. Priča se odvija u preplitanju života stvarnih i izmišljenih likova. U tom ritmu fikcije i realnosti, igra je između života i smrti, naših odluka, nadanja u ljubav i izgubljenih prilika i života.
Tako se nažalost moj brat Bota nije zaljubio u vojsci, nije mu se dogodila ta prva vojnička ljubav sa muslimankom. Imao je samo jedan jedini izlaz u grad iz kasarne Viktor Bubanj, a sve drugo mu je bio pakao. Našao se zarobljen u kasarni, apsolutno ne osjećajući i ne znajući što se oko njega zbiva, ni ko puca na njega, ni na koga on treba da puca. Dječak od 19 godina došao je punog srca da odsluži vojsku, da upozna tu djevojku. Ništa se od toga nije dogodilo, izuzev silnih trauma. Tu djevojku Senku sam izmislio kako bi na neki način u to ratno ludilo i naivnost tih mladih momaka zarobljenih u kasarni ugradio tračak topline i nade da neka ljubav negdje čeka.
Moj otac je iz potkozarskog sela u kojem su ustaše napravile pokolj. Kao beba je preživio užase Jasenovca, djed se iz Jasenovca nikad nije vratio, a stričevi su ubijeni. Sve to je mom ocu ostavilo traume, ali on nije gajio mržnju i ja sam mu na tome silno zahvalan
Vrlo je efektan zvuk pisaće mašine koja se kroz Gavellin prostor prolomi kao metak. Svaki sljedeći vaš otkucaj gledatelj iščekuje sa strahom jer netko od likova biva ranjen ili ubijen.
Riječi ubijaju, riječi su te koje proizvode buduće puške, buduće nositelje pušaka. Ta metafora je vrlo jaka i čvrsta. Čak na prvi pogled naivna, sve dok je ne doživite u svoj njezinoj punini. Kako drugačije ispričati užas, logore, ako ne nekim dječjim jezikom koji odjedanput, iznenada počne funkcionirati monstruozno.
Riječi ubijaju, ali isto tako kažete da mrtvi žive jedino u riječima. Kao dvije istine koje se odbijaju. Možemo li govoriti o ravnoteži tih riječi devedesetih i danas?
Literatura je magija u kojoj je moguće da se svijet živih i mrtvih poravna. Najveće povjerenje imam u riječi, živim od riječi, ali manipuliranje riječima danas je stravično. Moj najveći strah je da netko moje riječi uzme kao moguću manipulaciju i zato ih kao pjesnik ekonomiziram, pokušavam koristiti što manje riječi, što manje tog mesa, da ne bude iskorišteno, da ne dam povoda da moje riječi odu na krivu stranu. Mladim pjesnicima savjetujem da pišu ne koristeći velike riječi kao sunce, ljubav, krv, sloboda – to su jake riječi, vrlo manipulativne, koje danas ništa ne znače.
Na Gavellinoj sceni polaže se i zakletva mladih regruta JNA, a dobar dio predstave na podu je bačeni grb bivše nam zajedničke države. Jeste li jugonostalgičar? Danas je to negativna osobina, nepoželjna za priznati.
Ne može meni niko oduzeti moje sjećanje i osjećaje, to je nešto samo moje. Vojsku sam služio upravo ovdje u Zagrebu i to je moj grad, isto kao i Sarajevo ili Zaječar, Beograd. Dok se izgovarala zakletva u Gavelli razmišljao sam se kako smo početkom devedesetih sve riječi pogazili u samo nekoliko dana. Udruživanje je najbolja ideja koja se mogla desiti južnim Slavenima. Europska unija je zapravo isto to udruživanje kakvo smo mi imali. U predstavi glume četiri glumca iz Zagreba, četiri iz Sarajeva, četiri iz Novog Sada, redatelj iz Beograda. Jedna mala kulturna Jugoslavija. To nam je zapravo bio cilj.
Sjećam se prošlogodišnje prve probe u Gavelli i riječi redatelja Kokana Mladenovića da ako samo ostanemo prijatelji, drugari, da smo napravili posao. Cijela ideja priče je da pokušamo spojiti ljude, da počnemo napokon razgovarati, pogotovo mladi ljudi koji se rata i ne sjećaju ili ga se sjećaju kroz prizmu priča svojih očeva. Htjeli smo ispričati priču koja nikog ne povređuje, ili je bar naše nastojanje da nikog ne povrijedimo. Svi smo u tom ratu izgubili. Može neko misliti da je pobijedio, ali stvorene države su samo mali fildžani. Važno nam je da imamo svoju domovinu, svoju otadžbinu, svoj dnevnik, svog vođu, nevažno što je on multimilioner i što govori gluposti iz dana u dan. Ako je pobjeda da u toj domovini ili otadžbini nemamo što jesti, nemamo se pravo zaposliti, nemamo zdravstvo, onda to više nije domovina, a ni otadžbina.
Želim vjerovati da svojim djelovanjem možemo pomjeriti ovaj svijet bar malo na bolje, pa jednoga dana možda od tih svojih otadžbinskih i domovinskih fildžana stvorimo mjesta u kojima vrijedi živjeti. Kakvi su momci ginuli na ratištu, tamo oko nekih tad beskrajno važnih kota oko Gradačca, Tuzle, Vozuće… Sad su te kote potpuno prazne, nitko tu više ne živi. Nema tu više ni sela, ni šume koju su posjekli. Grobove tih istih izginulih mladića uništili su praveći im ogromne spomenike, omalovažavajući tako svako sjećanje na njihovu ljudskost.
Proizvodnja čudovišta
Danas se veliča patriotizam, potencira se isključivost kroz nacionalne boje i simbole, što stvara osobu spremniju na rat nego na raspravu, pa bar sa samim sobom. Odgajamo li danas kroz literaturu, medije, obrazovanje čovjeka ili čudovište?
To je najveće pitanje ovog vremena. Stravično je da smo kroz čitav sustav obrazovanja, na svim stranama stvorili podlogu da odgajamo tačno takvu i takvu osobu kakvu nacija diktira. Nove generacije su iz nevinosti pretvoreni u čudovišta i trebaće jako puno vremena, jako puno metalne snage, da se one odupru tom sistemu, da se ponovo uljude ako ima volje. U moru informacija, polubajki, mitova, poluistina, društvo jednostavno indoktrinira um mladog čovjeka. To je proizvodnja čudovišta. Vidimo ta čudovišta i danas svuda oko nas, u crnim zastavama, u crnim proslavama.
Mladi ljudi, 25-godišnjaci, pričaju kao da su jučer izašli iz rovova i meni objašnjavaju ono što sam ja proživio. Blijedo me gledaju kad im krenem objašnjavati da u ratu nema ama baš ništa lijepo. Ostaju šokirani da je meni potpuno nevažno da li ću reći “tisuća” ili “hiljada”, “spužva” ili “sunđer”… Moj odgoj je potpuno nevin i plemenit za današnje generacije. A moglo se dogoditi da moj odgoj bude potpuno drugačiji i da se u meni probudi osvetnički instinkt koji bi od mene u ovom ratu napravio čudovište.
Duboko vjerujem da svako svoju žrtvu sreće na svom odlasku sa ovog svijeta. Velika pravda bi bila da čovjek koji je ubio drugog čovjeka do kraja života nosi njegove kosti. Svjestan sam da ću jednog dana kad sklopim oči i ja sresti mladića kojeg sam odveo u smrt u polju
Moj otac je iz potkozarskog sela u kojem su ustaše u Drugom svjetskom ratu napravile pokolj. Kao beba je preživio užase Jasenovca, djed se iz Jasenovca nikad nije vratio, a stričevi su ubijeni. Sve to je mom ocu ostavilo traume, ali ih on nije isticao, čak je oženio Hrvaticu. Nije gajio mržnju i ja sam mu na tome silno zahvalan. Žrtve ne mogu biti osvetnici. Upravo je to u meni budilo ljudskost. Ko sam ja da osvećujem svoje stričeve? Na taj način ja sebe obeščovječujem. Smatram da svako treba preispitati svoju savjest, počevši od sebe. Danas je moć izbora puno veća, a ljudi se sve više sužavaju, sve je više klaustrofobije, teško izlazimo iz svojih nacionalnih brloga. Skrivamo se pod zastave, a zastave su lažne kao rekvizite na pozorišnoj sceni.
Mogu li današnje generacije, u vremenu kad se slave samo nacionalni heroji koji su se devedesetih godina jasno razvrstali pod svoje nacionalne zastave, shvatiti karakter kapetana Topića, Hrvata u JNA koji je ostao lojalan datoj zakletvi i svojoj zadaći?
Danas je kapetan Topić potpuno nerazumljiv. To je tako plemenit čovjek, koji je spasio mog brata i te mlade dečke u Sarajevu. Njegov lik simbolizira sudbinu mog sunarodnjaka iz Prijedora, generala Trifunovića, i njemu slične ljude koji su u tom ratnom paklu pokušavali sačuvati svoj obraz, svoju uniformu. Sjećam se sahrane generala Trifunovića u Prijedoru 2017. godine, kojoj je prisustvovalo jako malo građana. Niko od vojnika koje je spasio nije došao.
U mom romanu, pukovnik Topić se ubija jer nije mogao podnijeti količinu zla koja mu se naslagala na leđa. Hrvat u JNA, poslije u srpskoj vojsci, on više nigdje ne spada, nigdje više nije svoj na svome. Nakon što se vratio u Jajce, niko više nije htio da razgovara s njime. On sječe sebi vene oštrim predmetom poput petokrake. To je žestoka kružna metafora koja nam je sjekla glave na sve moguće načine. Bio je od svih prokazan, jedina osoba kojoj je pripadao i jedina koja ga je čekala u zagrljaju je njegova žrtva, nana koju je ubio ispred kasarne, koja mu govori “dođi meni”. To je apsurd. Žrtva čeka.
Siguran sam da je osoba kojoj smo nanijeli zlo, pogotovo smrtno, prva osoba koju ćemo sresti kad sklopimo oči. Duboko vjerujem u to. I ne, nisam praktični vjernik. Moja molitva je moj minut neba. Duboko vjerujem da svako svoju žrtvu sreće na svom odlasku sa ovog svijeta. Velika pravda bi bila da čovjek koji je ubio drugog čovjeka do kraja života nosi njegove kosti. Svjestan sam da ću jednog dana kad sklopim oči i ja sresti mladića kojeg sam odveo u smrt u Trnopolju.
Najstrašniji događaj
Zar događaj u srpskom logoru nije samo vaša fikcija da bi priča o ratnim zločinima u prijedorskim logorima bila ispričana?
Nažalost, ta najstrašnija scena nije fikcija. To je najstrašniji događaj u mom životu. U logoru sam bio samo dva dana kao stražar. Kad je Kokan rekao da želi taj događaj postaviti na scenu, uhvatio sam se za glavu. Doista je sve bilo tako. Ti zločinci koji su ga ubili vidjeli su u meni neku potpuno naivnu budaletinu. Rekli su mi “ajde nađi nekog mesara”, a ja sam otišao kao kreten, nisam apsolutno ništa shvaćao. On se javio sam. Vjerovao mi je, vjerovao je u moje riječi i ja sam vjerovao u njih.
Moj je najveći strah da ću sresti njegovu majku, da će mi reći upravo ono što mi kaže u predstavi: “Kako si mogao? Ja otvorim tvoj roman, i svaki put pročitam da je nasmijan. To je jedino što mi je ostalo.” I zaista sam bio nazvao tu ženu da je njen sin dobro. I zaista sam vjerovao da je dobro. Koliki sam naivac bio?! Drugi dan sam ga tražio. Kad sam vidio mrtvo tijelo tog mladića, iščupao sam sebi dvije šake kose. Vidjeli su svi da sam pukao. Tog momenta uzeo sam pušku i ušao u prvi kamion i vratio se u grad. Nisam ostao na straži, niko me nije zaustavio, imao sam osjećaj da su svi sve znali. Treći dan me niko nije zvao.
Koliko je teško ispričati svoju priču? Da li je to zaliječenje, pražnjenje ili ponovna trauma?
Kiš kaže da je porodična nesreća uvijek odlična literarna sreća. Roman sam napisao iz intimnih, porodičnih razloga i užasnih sudbina. Jedan sudbinski konglomerat. Kad bi svako ispričao svoju priču, ovaj bi svijet dobio ubrzanje, energetsko pražnjenje. Vidio sam stvari koje normalan čovjek ne smije da vidi, ne treba da vidi jer su to nenormalne situacije, situacije koje vas kao čovjeka ili duboko mijenjaju ili vas pretvore u životinju. Ako uspijete zadržati dozu ljudskosti, bježite u nekakve kukuruze i čupate kosu. Svaka predstava me ubije, po mjesec dana me prati taj osjećaj, ali ako ona liječi nekog drugog koji je tako nešto preživio, ako moje riječi artikuliraju njegova ludila, traume, strahove, onda su to male pobjede.
“Mnogi smo se mnogo puta ratnih devedesetih godina naspavali na podu”. Mnogo puta se ponavljaju te riječi, bez interpunkcije. Zašto ste taj položaj mrtvaca izabrali za naslov knjige i koliko smo danas kao društvo ustali sa poda?
“Ej, ti, što na podu spavaš… čuješ li me, ej, ti što na podu spavaš…”, to je ugradni dio neke rečenice, produžetak neke agonije, neugodnosti, stanja duboke nesigurnosti, pokušaj da se neka neugodna situacija otjelotvori, da joj se da volumen. Na podu spava netko ko nema postelju, jastuk. Na podu je hladno, neugodno, na podu spava neko ko je spreman svakog trenutka ustati. Na podu ne možemo mirno spavati, teško je sanjati. Nažalost, i danas jako puno ljudi spava na podu. I metaforički i stvarno. Mogu reći da jedva ustajemo sa poda. Možda smo uspjeli neki dio tijela podići, ali mislim da će trebati još generacija dok se ne podignemo i ne skinemo taj teret sa naših leđa.
