Priča ovog udruženja počinje 2014, kada su razorne poplave pogodile cijelu Bosnu i Hercegovinu, i ovo je bilo prvi put kada su članovi „Zajedno za naš grad“ počeli djelovati spontano. Osnovni cilj im je ostao nepromijenjen od prvog dana, a sažima se u njihovoj odlučnosti da pomognu najugroženijim dijelovima društva, kako u Mostaru tako i šire.
S vremenom su bili u mogućnosti da oforme i javnu kuhinju u kojoj se svakodnevno priprema 70 obroka.
„Što se tiče odabira naših korisnika, to radimo skupa s narodom. To uglavnom ide po preporuci komšija, prijatelja i osoba u čijoj se blizini nalazi osoba. Naravno, mi provjeravamo tu osobu, da li je sama, kakva su joj primanja i slično. Često smo im kupovali zdravstvene markice, drva, higijenu, plaćali struju. Sve kako se pokaže u tom datom momentu da je potreba“, govori Nermin Mehić, osnivač i predsjednik Udruženja „Zajedno za naš grad“.
Međutim, brojevi na papiru ne govore cijelu priču i iza svakog od tih obroka i akcija stoje ljudi koji žrtvuju svoje vrijeme kako bi se svakog novog dana ispunila norma. Pored javne kuhinje postavili su i vanjski frižider koji se puni obrocima popodne i po noćnim satima pružajući tako pomoć onima koji je ne žele tražiti javno. Finansiranje udruženja je nešto što predstavlja najveći izvor brige i neizvjesnosti. Iako podrška Mostaraca i raznih firmi ne izostaje, troškovi za održavanje ovakvog sistema su jednostavno veliki.
„Potpora od građana Mostara i šire ne izostaje. Ovdje bih u prvom redu naveo firmu Madi, mostarske pekare, Ledo, ribnjak Salmon itd. Organizacija Humaniti iz Kanade nas je cijelu 2025. godinu snabdijevala platama, gorivom, artiklima i svime što je neophodno. Oni su se pokazali kao itekako bitan oslonac, ali sve ovo navedeno ipak nije dovoljno da se pokriju svi troškovi koje imamo. U problemima smo konstantno jer je inflacija ogromna, a pomoć institucija slaba“, ističe Mehić.
Problem svih nevladinih udruženja u Bosni i Hercegovini na kraju dana se svodi na isto. Nedostatak uvezanog sistema odražava se pravo na stanje na terenu i humanitarne akcije, bilo da su jednokratne ili da imaju kontinuitet, samo su gašenje požara.
Foto: Obroci spremni za podjelu / Facebook
Ovo udruženje je u proteklu deceniju pokazalo kako se može i zna raditi, ali njihova borba nigdje ne smije zavisiti samo i isključivo od sreće, kako je to do sada bio slučaj.
„Mišljenja sam da bi svi koji pomažu građanima u potrebi morali biti uvezani u jedan sistem kako ne bi došlo do dupliranja. Također treba povesti računa o organizacijama koje zaista rade na terenu za razliku od onih koji postoje kako bi dobijali projekte od vlasti. To se mora urediti jer ovako teško da će se moći nastaviti. Naše udruženje je u 11 godina postojanja pokazalo da može i zna raditi, ali da prave podrške nema od vlasti, i to bi se moralo promijeniti. Trideset godina od prestanka sukoba, a mi još nismo krenuli od prvih koraka u pogledu raspodjele sredstava jer novca u budžetima ima. Da naše udruženje nije imalo gospodina Bašića, mi bismo zatvorili kuhinju a vjerovatno i udruženje“, zaključuje Mehić u nastavku razgovora.
Za sve one koji žele pomoći vrata udruženja su uvijek otvorena, svako na svoj način a između ostalih, Mehić posebno izdvaja Šabana Bašića:
“Nekako se sve složilo da on pojavi u vrijeme kada smo bili baš na koljenima. Njegovo zalaganje za našu organizaciju se ne može riječima opisati jer ovdje je riječ o više od 100 hiljada maraka pomoći bez kojih mi jednostavno ne bi mogli funkcionisati. Šaban Bašić i njegova organizacija nije član udruženja, on je okosnica našeg udruženja, temelj naše kuhinje i organizacije. Huamniti iz Kanade u cijelosti finansira obilazak starih samaca i mjerenje tlaka i šećera u krvi. Sve su to na godišnjem nivou veliki troškovi. Zatim nabavili smo invalidsko vozilo, vozilo za prevoz ljudi u invalidskim kolicima. Iskazali su volju da nas finansiraju i u 2026. godin, tako da naše riječi zahvale za ovu organizaciju i gospodina Bašića nikada neće biti dovoljne”, objašnjava Mehić.
Foto: Šaban Bašić
Tekst o ovom udruženju nije samo priča o obrocima i donacijama, nego i priča koja se suprotstavlja ravnodušnosti kroz praktične i uspješne primjere koji su rezultat čiste namjere. Humanost bi trebala biti pravilo, a ne izuzetak koji će zavisiti od dobre volje pojedinaca.
Mostarsko udruženje „Zajedno za naš grad“ pokazalo je da se može napraviti mnogo za one koji su u potrebi bez velikih riječi i pompe, s fokusom na istrajnost i dobro djelo.
