Dok majke oplakuju sinove i muževe, a djeca odrastaju bez roditelja, političari paradiraju u etnonacionalističkim košuljama izigravajući dvorske lude u jeftinom dnevnopolitičkom teatru.
Umjesto da budu čuvari sjećanja i graditelji pomirenja, mnogi političari postali su trgovci tragedijom. Njima nije stalo do istine – njima je stalo do kontrole narativa. Jedni će insistirati na terminu „genocid“, ne iz pijeteta prema žrtvama, već da bi izazvali reakciju, da bi cementirali podjele i hranili nacionalni mit. Drugi će se do besvijesti truditi da ospore tu istu riječ, ne zato što im je stalo do pravde, nego zato što priznanje ruši njihovu pažljivo građenu sliku „kolektivne nevinosti“.
U toj perfidnoj igri definicija postaje valuta, a žrtve taoci. I sve to pod reflektorima medija, dok publika, umorna, zbunjena i podijeljena, gubi vjeru u istinu.
Bol koja ne traži definiciju
Majka koja je pokopala sina ne pita da li je ubijen u genocidu ili u „velikom zločinu“. Ojađenoj majci je svejedno – jer je izgubila sve. Ta bol ne poznaje pravne kategorije. Ona je svakodnevna, tiha, nevidljiva, i što je najgore – često ignorisana. Dok političari vode nesuvisle bitke za riječi, te žene, djeca i preživjeli žive u tišini, bez podrške, bez priznanja, bez pravde.
Njihova tišina je najglasnija optužba, a njihova bol – najdublji dokaz!
Etnonacionalizam je otrov koji se hrani tragedijom
Etnonacionalistički diskursi ne traže istinu, oni traže neprijatelja. Zato im
odgovara da se zločini ne priznaju, ili da se priznaju selektivno. Svaka
„njihova“ žrtva je sveta, a svaka „naša“ je kolateralna šteta. Takva logika ne
vodi pomirenju, nego vječnom zarobljavanju u prošlost.
Političari koji se kunu u narod, a ignorišu njegove rane, nisu vođe – oni su trgovci ljudskom patnjom i strahom. Njihova moć raste na nepravdi koju su sami kreirali, a njihova retorika je otrov koji se prenosi generacijama. Oni ne grade budućnost, oni recikliraju prošlost sve dok ne postane mit, a mit je gorivo za nove podjele.
Pravo, istina i odgovornost
Međunarodni sudovi su donijeli presude. Genocid u Srebrenici nije političko mišljenje, to je pravna činjenica. Ali što vrijedi presuda ako se koristi kao batina, a ne kao temelj za pomirenje naroda? Što vrijedi istina ako se njome trguje?
Prava odgovornost leži u priznavanju patnje svih žrtava bez obzira na etničku pripadnost. Odgovornost je izgradnja i njegovanje kulture sjećanja koja ne služi politici nego čovječnosti. Istina bez empatije je hladna i špekulativna, a pravda bez priznanja lažna i nijema.
Vrijeme je da osluhnemo tišinu
U društvima gdje buka političke manipulacije nadglasava tišinu boli vrijeme je da se okrenemo onima koji ne traže definicije, već dostojanstvo. Vrijeme je da prestanemo mjeriti tragedije terminima i počnemo ih mjeriti ljudskošću. Jer nijedna riječ – pa ni „genocid“ – ne može vratiti izgubljene, ali može pomoći da se bol i patnja priznaju, a sjećanje na žrtve sačuva.
I dok političari nastavljaju svoj teatar, neka nas ne zavaraju njihovi govori, zastave i parole. Prava istina leži u suzama majki, u tišini mezarja i grobova, u praznim stolicama za porodičnim stolovima.
I zapamtimo: Ta istina ne traži definiciju – ona samo traži ljudsko poštovanje.
