foto: FENA
Trideset godina Dejtona bilo je povod za niz važnih međunarodnih konferencija održanih u Bosni i Hercegovini, Evropi i Sjedinjenim Državama. Gotovo svaki aspekt mirovnog sporazuma bio je podvrgnut detaljnim analizama: šta je postignuto, šta je propalo, zbog čega bi, prema procjenama mnogih, Dejton trebalo mijenjati…
Kada se sve sabere, te konferencije često su bile idealna prilika da još jednom ponovimo naše stare želje, uvjerenja i iluzije, ili pak da uživamo u kolektivnom sanjanju otvorenih očiju. Međutim, usred tog beskonačnog prelistavanja poznatih problema, jedan ključni element Dejtona ostao je gotovo potpuno neanaliziran: sigurnosne garancije.
Sam sporazum nisu potpisale „tri konstitutivne etničke zajednice“, kako se to često može čuti, već predsjednici triju međunarodno priznatih država: Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Ta činjenica, kao i niz haških presuda – od Simatovića do tzv. hercegbosanske šestorke, nedvosmisleno potvrđuju da je rat u Bosni i Hercegovini imao međunarodni karakter. Ova konstatacija nije važna da bismo se vraćali u prošlost ili ispostavljali račune, već da bismo razumjeli logičnu posljedicu: ako je rat bio međunarodni, onda mir mora biti međunarodno garantovan.
A upravo tu leži najveća praznina.
„Dejton“ je provođen uz prisustvo snažnog međunarodnog vojnog kontingenta, koji je tokom godina postepeno smanjivan. Danas u Bosni i Hercegovini djeluje relativno mali broj međunarodnih vojnika, a njihov mandat se svake godine iznova produžava rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. To što se prisustvo stranih trupa obnavlja jednom godišnje, umjesto da bude ugrađeno kao dugoročna i stabilna obaveza, samo po sebi govori koliko su sigurnosne garancije nejasne i labave.
Mirno spavajte
Logično pitanje, koje većina političkih elita u Bosni i Hercegovini izbjegava kao da je radioaktivno, glasi: Ko bi u eventualnom napadu na Bosnu i Hercegovinu branio državu? Šta je o tome Dejton zapravo rekao? Šta danas vrijedi od tih garancija? I postoji li uopće ozbiljna politička volja da se to pitanje otvori i redefinira?
Kada pogledamo vojni bilans regiona, odgovor je zabrinjavajući.
Srbija raspolaže sa oko 30.000 aktivnih i još 50.000 pričuvnih vojnika, uz planirano ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka. Posjeduje 323 tenka, 113 letjelica, uključujući borbene avione i helikoptere, te godišnji vojni budžet od oko 2,2 milijarde eura. Hrvatska ima oko 14.300 aktivnih i 20.000 pričuvnih vojnika, 72 tenka, 75 letjelica i budžet od približno 1,6 milijardi eura. To su ozbiljne, organizirane i relativno dobro opremljene oružane snage.
A Bosna i Hercegovina?
Oružane snage Bosne i Hercegovine imaju četiri ispravna tenka i sedam helikoptera. Ukupan budžet u posljednjih pet godina prosječno iznosi oko 143 miliona eura godišnje, od čega se dvije trećine troši isključivo na plaće. U praksi, to znači da oružane snage postoje, ali da nemaju realne kapacitete za vođenje bilo kakve ozbiljne odbrane. Disproporcija je takva da se teško može nazvati i debalansom, više nalikuje različitim planetarnim sistemima.
U Sarajevu, međutim, politička i intelektualna scena u velikoj mjeri ostaje ravnodušna. Kao da se sigurnost države tiče nekoga drugog. Kao da se o tome ne smije govoriti da se ne bi „uznemirila javnost“ ili „proizvela panika“. Pa je lakše baviti se dnevnim politikama, deklarativnim patriotizmom i ispraznim raspravama o „promjeni Dejtona“, dok pitanje bezbjednosti ostaje gurnuto pod tepih.
A upravo je to pitanje egzistencijalno.
U trenutku kada Evropa prolazi kroz najveću sigurnosnu krizu od Drugog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina ne može sebi priuštiti da živi na temelju godišnjeg produženja tuđe dobre volje. Primjer Ukrajine pokazuje da u kriznom trenutku ne postoji važnija stvar od jasnih i čvrstih sigurnosnih garancija. Bez njih, i teritorijalni integritet i politički sistem i budući razvoj postaju stvar procjene da li će se neko drugi pojaviti i pomoći ili neće.
Zato ukrajinska strana i njene saveznici u pregovorima oko uspostavljanja mira s Rusijom akcent stavljaju na sigurnosne garancije.
Ima li garancije za mir?
Bosna i Hercegovina u Dejtonu nije dobila takvu vrstu garancije. Dobili smo maglovitu, proceduralnu, fragmentarnu sigurnost, koja zavisi od raspoloženja međunarodne zajednice, stava velesila i kompleksne geopolitike. To nije održivo.
Zato ključni zadatak probosanske diplomatije nije „promjena Dejtona“, jer ona danas nije ni realna ni korisna. Ključni zadatak jest otvaranje pitanja sigurnosnih garancija. To uključuje pregled opcija poput obnove programa „Opremi i obuči“, dugoročnog prisustva savezničkih snaga, međunarodnih baza, jačanja domaćih kapaciteta i stvaranja sigurnosne arhitekture koja neće zavisiti od toga kakav će rezultat izbora biti u Srbiji ili Hrvatskoj.
Dejton je donio mir, ali taj mir ne smije biti privremen. Država koja nema jasne sigurnosne garancije nema ni stvarnu budućnost. A Bosna i Hercegovina, ako želi biti država, a ne prostor, mora taj problem riješiti prije nego što postane kasno.
