Samo jedan mali, gotovo usputni ovotjedni politički detalj, kojeg je brzo prekrila prašina događnja u Fukushimi, prosvjeda, vladine objave rata sivoj ekonomiji i dislociranim susjedima, blistavo je jasno, makar na trenutak, pokazao kako se Hrvatska, zapravo, može nazvati doista demokratskom zemljom isto kao što se NK Croatia 1999. godine mogla nazvati zasluženim prvakom države u nogometu.
Radi se o ponudi Zorana Milanovića premijerki Jadranki Kosor za javnim sučeljavanjem (i obećanjem, kojeg valja upamtiti, da će on, ako bude premijer vođi oporbe isto omogućiti jednom godišnje).
Tema za takvu, sigurno vrlo gledanu emisiju, ima napretek, država je, uostalom, već neko vrijeme u predizvanrednom stanju. A Hrvatska je posljednje javno sučeljavanje premijera i vođe oporbe imala prije nepunih – osam godina, kad su u kampanji za parlamentarne izbore triput koplja ukrstili pokojni Ivica Račan i pritvoreni Ivo Sanader.
Potonji za sučeljavanje u izbornoj kampanji kad je on sjeo na vlast (i državnu blagajnu) nije htio ni čuti. Umjesto da sjedne nasuprot Zoranu Milanoviću, radije je u plavom šuškavcu, okružen vjernim suradnicama i suradnicima, na skupovima širom zemlje pričao o komunističkoj opasnosti. Tako je Hrvatska ostala lišena jedne od rutinskih tekovina demokracije – da dvoje najizglednijih kandidata za njeno vođenje sjednu nasuprot jedno drugom i u tv prijenosu pokušaju uvjeriti građane tko je bolji izbor za premijersko radno mjesto.
Nedostatak sučeljavanja, međutim, nije jedini simptom pseudodemokratske prirode društvenog sustava u zemlji. Hrvatska je, naime, i dalje država u kojoj je broj birača veći od broja stanovnika, makar u potonju skupinu spadaju i svi mlađi od 18 godina. Jednostavnom računicom se dolazi do brojke od čak 600 tisuća upitnih imena u biračkom popisu (ne računajući dijasporu).
Sve je to odavno poznato, s početkom svoje dionice premijerka Kosor je u Saboru davala obećanja kako će se problem biračkih popisa promptno riješiti, no u evo skoro dvije godine napravljeno nije ništa. I vlast u ovoj zemlji opet će potencijalno moći birati – aveti.
Stvar je, dakle, tako posložena da pruža vrlo solidne mogućnosti manipulacije glasovima (glasanje mrtvih je i dokazano na pretposljednjim predsjedničkim izborima). Vjerovati da se u zemlji u kojoj se, za vlasti Ive Sanadera, događala organizirana i masovna pljačka javnog novca, slično nije događalo i sa glasovima – a valja ponoviti da su kulise za provođenje pljačke glasova bile postavljene – bilo bi neizmjerno naivno.
A da izbornu prijevaru ne bi smjestili samo u prošlost, zajedno sa Ivom Sanaderom, pobrinula se opet vladajuća stranka, kroz usta Vladimira Šeksa, objašnjavajući kako nema zapreka da se granice izbornih jednica mijenjaju i samo kojih mjesec dana pred izbore. Tako će se, ne treba sumnjati, u sudačkoj nadoknadi mandata ove vlasti, granice jedinica mijenjati onako kako stratezi HDZ-a procijene da njima odgovara.
A i sad su postavljene tako da je jedan, HDZ-u neskloni Zagreb, podijeljen u četiri izborne jedinice i prigušen glasovima iz ruralnijih krajeva, bližih HDZ-i u koalicijskim saučesnicima Josipa Friščića.
Kako ni takve šeksolije HDZ-u ovog puta neće pomoći, valja se drznuti i s ovog mjesta uputiti prijedlog koji bi bio u skladu s dobrim tradicijama najdemokratskijih stranaka ove zemlje.
Slavonija. Polje, veliko. Ima toga tamo. Tko hoće glasati, neka dođe. Voditelj izbora za mikrofonom neka vikne: “Tko je za to da Jadranka Kosor bude premijerka?”. Kad se digne šest-sedam posto ruku, opet vikanje iz zvučnika: “Tko je protiv?”, pa u istoj sekundi: “Nitko!”. I stvar riješena. Bez kutija, trošenja cijelog dana, žalbenog roka, prebrojavanja…
Tko bi mogao biti čovjek za mikrofonom, valja tek odlučiti. Ivan Jarnjak se ne čini kao loš prijedlog. Ima čovjek iskustva.
P.S. Milanovićev prijedlog za sučeljavanjem je Kosor, jasno, odbila. Ima, kaže, važnijeg posla
