„Izbjeglice. Samo je smrt teža od njihove sudbine. To je kad ljudi izgube život najbližeg, sav imetak, ognjište i domovinu, kad se izgubi duševni mir i kad život sebe ponizi. Kao stablo koje su u jeku života nasilno iščupali i s pokidanim korijenjem sade ga na neko novo tlo i drugačije podneblje. Hoće li se, može li se primiti? Hoće li dugo kržljati i šta će biti s rodnim mjestom i porijeklom? To su surovi tragovi onog što nam se desilo i u Mostaru“, zapisao sam prije tačno deset godina. I on je jedan od njih.
Pričam o Denijalu Behramu.
Tipičan predstavnik svoje familije, grada i države. Korijeni s Rotimlje. Rođen, ne svojom krivicom, jednog februara davne 1963. godine u Zenici, gdje je otac Safa dobio posao, a majka Mira krenula s njim, sa stomakom do zuba, pa je Deni, malo prije vakta, uvijek nestrpljiv, ugledao prvo zenički dim umjesto mostarske svjetlosti. Tad je, u startu, izgubio titulu „rođeni Mostarac“ kojom se mnogi ponose, neki da i sami ne znaju zašto.
Ubrzo su se svi vratili u Hercegovinu, gdje je ljubio i grlio najčarobniji grad na svijetu – Mostar.
Djetinjstvo i mladost je, kako kaže, „proveo u najljepšoj mahali na svijetu“, a postoji li ijedan Mostarac koji neće reći da je baš njegova mahala najljepša? Carina i komšiluk izgradili ga kao ličnost, pa starija raja, šipci, mušmule, lopta iza samoposluge, na Čukovcu, pijesak na Neretvi, prve ljubavi, fronta na vrhu Carine, žuganje, tabijat… Vraća joj se i kad je u Roterdamu i na FB profilu, gotovo svakodnevno, pošalje ružu i zahvali svojim komšijama koji su na nekom boljem svijetu. Još od nene Sevde naučio je šta je dobrota, merhametluk i sadaka. „Naučila me da Boga tražim u srcu, ne u pravilima i ustanovama.“ Otac Safa pričao mu o teškom životu, o svom zanatu u Dugalića pekari odakle je nosio i po dva-tri hljeba, a majka Mira dijelila i nije žalila.
S Carine stigao u gradske strukture. Tamo radio nekoliko godina i bio prvi omladinac grada. „Jesam li bio dobar neka drugi kažu, meni je drago kada vidim da je većina raje iz mog vakta ostala ista, dišu i dan-danas Mostarom i meridijanima, ne zaboravljaju ga, odazivaju se svim akcijama. Puno toga se i uradilo. Sjećam se akcija pomoći Rumuniji kada smo šleper hrane poslali rumunskom narodu. U svemu je bilo mladalačkog duha i inata. Jedno jutro cijeli Mostar osvanuo je oblijepljen plakatima protiv AIDS-a (Krle Zdravković nacrtao kondom ko čovjeka, smiješi se), a ja već u 7:05 na raport u Komitet.“
O ratu Deni kratko priča: „Oženjen, bez posla, naivni optimista, demonstrirao i šetao Mostarom, nadao se da će rat mimoići mostarsku avliju, a sve unaprijed dogovoreno i režirano. Zablude prestao da brojim. Ne zaboravljam ženu u crnom, s dvjema kesama u rukama što žurnim korakom hodi prema Brankovcu. Vidjelo se da je Srpkinja, plakala je i bila prestravljena. Poveo sam je kući, a kad je granatiranje prestalo pomogao joj da nastavi. A onda, u Roterdamu, kad sam tražio raju preko humanitarnih brojeva, javlja mi se mladić i plačnim glasom zahvaljuje za pomoć njegovoj majci. Znaš ih i ti, Milane. Moja je to najupečatljivija, prva ratna slika i odgovor na rat. Ostati čovjek.“
Denijal Behram želi i hoće da pomogne, razumije kad ga neko zamoli, pa pokrene svu dobru raju, onu koju zna i one koji to hoće. Tako je bilo kada su se organizovale Crvene noći i prikupljanje donacija za Veležov autobus i izgradnju pomoćnog terena, za djecu bez roditelja, Our Kids, akcije za javnu kuhinju, za djecu s posebnim potrebama „Udruženje Sunce“, za starački dom, za FK Lokomotiva i Blagaj, organizaciju Skokova, za saniranje poplava u Jablanici i Ilidži, pomoć u onim koronarnim vratolomijama… I onda kada su prilike bile „normalne“, a mnogi uljuljkani u prividnu sliku obilja i lažne jednakosti, kad takvi zaborave na pojedince kojima je pomoć jedini spas. I sve to radi na jedan neobičan način. Prvo organizuje dobre ljude i akciju, a onda na društvenim mrežama sve objelodani, od toga šta i kako treba do svakog pojedinca ko je i koliko uplatio. Do cent i fening. Ovi što proklamuju javnost i transparentnost mogli bi od Denija naučiti kako se i na koji način humanost i dobrota osvajaju.
Dok pričamo, Denijal Behram, tragač za boljim, stalno ističe: „Da nije svih onih koji su dio Mostara kakav je nekad bio, niti bi bilo pomoći, niti bih ja imao šta organizovati. Mora se proći i Fejićevom i Avenijom. Kako ko.“
A tek koji je ugođaj bio zakoračiti na onaj tepih pod Bijelim brijegom, osjetiti miris trave, huk s tribina, navijanje, hakanje, Derbi Kaunti, sve u crvenom, takmičenje ko više voli Velež. Isto tako se osjeća i danas. Istina, ne pod Bijelim brijegom, nego nekoliko kilometara dalje, u Vrapčićima.
Deni mi se javio iz Nizozemske da bar nešto zapišem o njemu i dženetskoj mostarskoj bašti, o humanosti i Veležu, o onom rijetkom izbjeglici s početka priče što je uspio sačuvati vlastite korijene, a nije zakržljao u zemlji tulipana. Ostao čovjek.
