Sedmicu iza nas obilježilo je zvanično prihvatanje kandidature Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda. Bećirović je u posljednjim intervjuima davao naslutiti da neće prihvatiti novi mandat, ali mu to gotovo niko nije povjerovao.
Kandidaturom Semira Efendića postalo je jasno da se SDA neće moći uklopiti u desni centar, dok je SDP Bećiroviću obezbijedio podršku, primjerice, NES-a – stranke desnog centra sa stabilnom glasačkom bazom. To je bilo dovoljno da Bakir Izetbegović započne izlaznu strategiju i prepusti nekom drugom iz stranke da izgubi izbore. Sakib Softić je najavio da bi kandidatkinja mogla biti žena, što je bio signal da bi to mogla biti Sebija Izetbegović. Od toga, međutim, gotovo sigurno neće biti ništa, jer nema racionalnog razloga da Sebija Izetbegović želi da izgubi izbore.
Ono što je Safet Softić zapravo poručio jest da će SDA pronaći ženu koja će biti žrtvovana za stranku i izgubiti izbore, a političku utjehu pronaći u državnom parlamentu, odnosno Domu naroda.
Zašto je SDP-u bitan Bećirević?
Zašto je SDP-u bilo važno da Bećirović bude kandidat i zašto su krenuli u žestoku ofanzivu kako bi što prije osigurali širu podršku više stranaka za njegovu kandidaturu? Bećirović je sve samo ne miljenik vrha stranke; naprotiv, može se reći da je simbolički glavni protivnik rukovodstva SDP-a. Godinama se nije pojavljivao na sjednicama stranačkih organa, a jedini put kada se politički aktivirao bilo je na općinskim izborima kako bi podržao Irfana Čengića – svog ključnog čovjeka u mogućem preslagivanju unutar SDP-a. Čengića je, istini za volju, podržao i Željko Komšić, predsjednik DF-a i član Predsjedništva BiH.
Za SDP Bećirović je jedina realna opcija za člana Predsjedništva. On je jedini kandidat prihvatljiv konzervativnim biračima NES-a i drugih stranaka koje su spremne stati iza njegove kandidature. S Bećirovićevim izborom SDP, koji objektivno očekuje slabiji izborni rezultat, stvara narativ izbornog pobjednika i u koalicijske pregovore ulazi s daleko bolje pozicije.
I ono najvažnije u ovom izbornom ciklusu: Bošnjak je predsjedavajući Vijeća ministara, a predsjedavajućeg predlaže Predsjedništvo BiH. Ipak, nema ozbiljne dileme da će Bećirović insistirati da to bude neko od njegovih stranačkih favorita. No ostavimo postrani moguće postizborne kombinacije i vratimo se Bećiroviću.
Kako ocijeniti njegov prvi mandat i da li je razočarao svoje glasače? Ne postoji član Predsjedništva od Dejtona do danas za kojeg su birači glasali s toliko otvorenog prezira kao za Denisa Bećirovića. Čitava lijevograđanska scena glasala je za Bećirovića samo da to ne bude Bakir Izetbegović, i on zaista nije bio. Ali nije bio ni ništa drugo.
Prijatelji stari gdje gdje ste
Tokom svog trogodišnjeg mandata Bećirović nije uradio gotovo ništa. Istina, bilo je tu floskula o vječnoj Bosni i Hercegovini, o tome da se BiH ne može podijeliti, podsjećanja na njenu historijsku starost, i ništa više od toga.
Bećirovića ćemo pamtiti po izjavi da dok Dodik plaća lobiste, „mi bez lobiranja dobijamo ono što hoćemo“. Tu već dolazimo do suštinskog problema: od ničega se ne postaje nešto. To nije samo neznanje, koje samo po sebi nije neutralna kategorija, već postaje politički štetočinsko. Poimanje politike kao pitanja dojma, a ne moći, interesa i konkretnih procesa, jest čisto neznanje i diletantizam.
To, međutim, nije počelo s Bećirovićem. „Pouzdanje u naše prijatelje“ temeljna je odrednica probosanske politike koju su slijedili svi članovi Predsjedništva – od Harisa Silajdžića, Sulejmana Tihića, Bakira Izetbegovića i Šefika Džaferovića do samog Bećirovića. Svijet je, navodno, svjestan naše žrtve i naše pravednosti i bit će uz nas do kraja svijeta, kao da time pere vlastitu savjest zbog toga što nije učinio ništa da spriječi genocid.
Sličnu logiku, možda i plastičnije, objašnjavao je ministar Elmedin Konaković govoreći o svojim diplomatskim „uspjesima“: kad im se objasni stanje u BiH, oni samo kažu – pa kako to nismo znali? U tome su, naravno, pomogli i govori u Ujedinjenim nacijama – Bećirovićevi, ali još više Komšićevi. Nakon njegovog govora, cijeli svijet bi stao uz Bosnu i Hercegovinu, a Trumpovi savjetnici bi Komšića pitali: „Pa zašto nam to nisi ranije rekao?“ – „Pa rekao sam Macronu, zar vam on nije rekao?“
Lobiranje je omiljeni predmet sprdnje bošnjačkih i probosanskih političara na račun Milorada Dodika: on je, eto, glup pa baca novac, dok mi sve završimo bez marke.
Posljednji poklon američke administracije
Deklaracija o Srebrenici jest važna i ona je, realno, posljednji poklon bivše američke administracije Bosni i Hercegovini. Svi američki saveznici, osim Izraela, glasali su za rezoluciju, dok su protiv ili suzdržane bile i brojne islamske zemlje, poput Alžira ili Ujedinjenih Arapskih Emirata. Bez obzira na to, rezolucija jest jedan od rijetkih konkretnih uspjeha Bećirovićevog mandata.
Ali to ne umanjuje gotovo suicidalno poimanje politike u trenutku najvećih globalnih previranja od Drugog svjetskog rata. Dragan Čović i Milorad Dodik pokazali su da imaju kontakte s novom američkom administracijom; nivoi i metode su različiti – od lobista do savezništava s evropskim vladama, poput Orbanove. Odgovor cjelokupne probosanske politike na ozbiljne i politički smislene poteze Dodika i Čovića sveo se na jednu rečenicu: „Nećete uzeti Bosnu, niste ni prije.“
Denis Bećirović je relativno brzo napravio otklon od vladajuće većine, pravdajući to državničkim ponašanjem. U nekim zemljama, poput Hrvatske, izabrani predsjednik zaista napušta stranku. No u bosanskom slučaju to može biti kontraproduktivno. Stvarna ovlaštenja Predsjedništva su mala, a član Predsjedništva ne može sam finansirati ozbiljna lobiranja niti dogovarati ključne međunarodne poslove kao što to mogu, primjerice, Albin Kurti ili Aleksandar Vučić.
Zbog toga je Bećirović morao biti u stalnom kontaktu s Nerminom Nikšićem i Federalnom vladom, koja ima ozbiljna institucionalna ovlaštenja. Zamislite da je Federalna vlada izdvojila 24 miliona maraka za lobiranje u Sjedinjenim Američkim Državama kod nove administracije umjesto što je Fond za profesionalnu rehabilitaciju taj novac potrošio na informatičke programe koje, navodno, još ima samo Pentagon. Ili da je neka kantonalna vlada izdvojila pet miliona maraka za lobiranje umjesto što je „pogurala“ mlade za stan uz poruku: kad već imaš evo ti još.
Bez bliskog odnosa s vladajućom većinom Bećirović je svjesno sebe učinio politički nebitnim. Naravno, moguće je da su vlade na nižim nivoima vlasti smatrale da su im prioritetniji drugi projekti, ali to ne znamo. To, međutim, ne umanjuje odgovornost svih nivoa vlasti za gotovo nikakvu međunarodnu poziciju Bosne i Hercegovine u ovom zaista historijskom trenutku.
Bećirović može reći da je samo svijetli nastavak politike „ničega“ Harisa Silajdžića i njegovih „sto posto BiH“, te da ni njegov kolega Komšić nije uradio mnogo više. Ali to nikome ne znači ništa. Može li u drugom mandatu, u kojem bi pokušao osvojiti i poziciju predsjednika SDP-a i time dobiti dodatnu političku težinu, postati stvarni politički lider i svojevrsni prosvjetitelj Bošnjaka? Teoretski – može. U stvarnosti – teško.
Bećirović je okružen starim kovom savjetnika koji i dalje misle politiku koja više ne postoji. Politika parola, dojma i floskula je prošlost, ako je ikada i bila suštinski relevantna. Ipak, za Bećirovićev izbor ne treba žaliti, i u prvom i u mandatu koji dolazi on je najmanje zlo. Najmanje zlo je politička i etička pozicija, ali u bosanskom slučaju ona ne znači mnogo.
Do posljednjeg tendera
Dok su gotovo sve ozbiljne svjetske vlade proglasile vanredno političko stanje, a politički protivnici Bosne i Hercegovine imaju jasne i razrađene strategije slabljenja države do njenog suštinskog nestanka, bosanske političke elite spremaju se za nove „historijske“ izbore koji će odlučiti ko će imati prioritet na tenderima. Velike svjetske događaje će ignorisati, jer Bosna je vječna, niko ne može uništiti Bosnu, pokazali smo mi da nam niko ništa ne može – i ima tu još poneka floskula.
Samo treba dočekati izbore. Devet mjeseci je mnogo, možda i previše. Možda budu i posljednji. Do tada valja reći sve što se ima na duši političkim i tenderskim protivnicima.
