Poštovani gospodine Klasiću,
fascinantna je ovo zemlja. Ni značajnije zemlje ni veće (ne)odgovornosti (??). Ni veće historijske slave ni manje političkog respekta. Vole je i oni koji je mrze, a mrze je i oni koji je vole. Ne može se previše voljeti, a ne može se ni previše mrziti. Oni koji bi da je mrze uvijek joj se vraćaju jer bez nje gube svoj identitet prepoznatljivosti. Oni koji je vole ponekad bi da je i mrze baš zbog te prepoznatljivosti njezinog stoljetnog identiteta. A ona ostaje nepromijenjena tu gdje je stoljećima postojala – između magičnih planina, hirovitih rijeka, mirnih ravnica, nemirnog mora i orkanskih vjetrova. Ostaje ista uinat svima. Bez mržnje, ratova i nasilja prema drugima, s puno unutarnjih turbulencija i promjena, a uvijek spremna da primi one koji je vole, kao i one koji je mrze. I to traje stoljećima.
To je mala zemlja smještena između arogantnog Zapada i nasilnog Istoka, na putevima susretanja kršćanstva i islama, stiješnjena između dvije najmoćnije duhovne sile svijeta. Predodređena da ima svjetsku ulogu u politici a da, opet, ne pripada u cijelosti nijednoj velikoj civilizaciji, što je čini zasebnom, univerzalnom, neobičnom i unikatnom s mješovitom kulturom i tradicijom.
Historijski je često pod utjecajem njenih jačih i moćnijih susjeda i velikih imperijalnih sila. Napadana i porobljavana od Gota, Germana, Vikinga, Huna, Avara, Bizantinaca, Rimljana, Turaka… Prilagođavala se tim neprijateljskim upadima, invazijama i unutarnjim razaranjima, vješto čuvajući duh zajedničke kulture i duhovnosti, prihvaćajući različitosti i nikad se ne povlačeći pred nasrtanjem većih i moćnijih. Kroz stoljetna susretanja s moćnim osvajačima i agresivnim kulturama velikih imperija prihvatila je brojne elemente helenističke filozofije, kršćanske teologije, islamskog kosmopolitizma. Upila je kulturne obrasce zoroastrijskog i bogumilskog dualizma, prihvatila vještinu manihejskih spekulacija i preuzela brojne mudrosti iz jevrejskih zakona i Talmuda. Spojila je naslijeđe brojnih lokalnih plemenskih tradicija i zakona velikih imperija s novim kulturnim trendovima evropskih naroda. Integrirala je hetorodoksne i pravoslavne kršćane grčkog i latinskog obreda. Spojila je muslimane sunitskog i šiitskog reda. Prihvatila je pripadnike brojnih nacija, kultura i religija. Prihvatila je vjernike, heretike i agnostike, integrirajući njihov nepomirljivi svijet u njenu čudesnu kosmopolitsku stvarnost.
Neprimjetno dodirujući i nevidljivo apsorbirajući nepomirljive tradicije i zakone Starog i Novog zavjeta, Hadisa i Šerijata, Tore i Talmuda, njihove mudrosti, kulture i jezika, ova zemlja stoljećima je razvijala svoj zasebni kosmopolitski identitet i filozofiju preživljavanja kroz unutarnje sukobe koji su bili nametnuti izvana, a koji su redovito bili surovi i neljudski. Surovost i neljudskost tuđina i njegovih plaćenika i stoljetna filozofija zajedničkog preživljavanja kristalizirali su zaseban kosmopolitski identitet izgrađen na historijskom ponosu zajedničkog života. Taj historijski „ponos zajedničkog života“ najsigurnija je brana da nijedna od velikih duhovnih i religijskih imperija ne može dobiti prevagu u njihovoj bespoštednoj i surovoj borbi za globalnu dominaciju. Ta mala fascinantna zemlja postala je historijska raskrsnica na kojoj su se kulturna naslijeđa, vjerovanja i tradicije brojnih naroda, rasa i civilizacija stoljećima doticali i nečujno se premještali u njen diskretni „kosmopolitski svijet“ (svijet komšiluka i susjedstva) na kojim će se kasnije u moderno doba razviti temeljna ideja demokratske zajednice evropskih naroda.
Razaranjem ove fascinantne zemlje otvara se prostor za neposredni globalni sukob još uvijek nepomirljivih zakona, tradicija i kultura velikih duhovnih imperija, što bi moglo dovesti do „sukoba civilizacija“ i razaranja demokratske zajednice evropskih naroda. To bi bila velika nesreća i to bi vratilo čovječanstvo u mračno doba inkvizicije, kako je to još prije skoro pola stoljeća prepoznao poznati američki filozof nasilja Samuel Huntington.
Prof.dr. Nedžad Bašić
