Slikarski ili mravinji put Đorđa Ivaniševića
„Sva moja razmišljanja o upisu u likovnu školu započela su još u osnovnoj školi na Buni kada mi je nastavnik likovnog Ante Čulanić predložio da upišem srednju likovnu u Sarajevu. Primijetio je da dobro crtam, ohrabrivao me i podsticao. Tako mladalački ozaren crtao sam u školi, kući još više. Crtao likove po fotografijama, staru košćelu, predmete iz kuće… Uglavnom olovkom i tušem. Čatrnja mi bila prvo platno na kome sam naslikao portret Žan Pol Sartra. Sve to primijetio je vrsni slikar i dobri čovjek Zdravko Mihajlović, koji je, u konačnici, imao i odlučujući uticaj da kasnije upišem Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Poslije osnovne, imao sam želju da upišem srednju likovnu u Sarajevu, ali me odvratio otac jer je moja sestra već bila student prava u Sarajevu, pa finansijski nismo mogli izdurati. Ni ja nisam mnogo navaljivao, plašio sam se velikog grada, razumio oca, i onda umjesto slikarske završio Mašinsku u Mostaru“, kazuje Đorđo.
Crkva u Mostaru
A onda u rano proljeće 1977. godine Đorđo sam na klupi ispred Mašinskog fakulteta u Mostaru. Prva mu godina i nekoliko položenih ispita. Položio i prvi dio najtežeg predmeta, matematike, ali je uskoro trebalo polagati i drugi dio. Tri-četiri zadataka i broj „e“. Ni danas Đorđo ne zna šta mu je to „e“. Predaje prazan papir i ocjena „O“, nula. Žalio se, odgovoreno mu da i ta ocjena postoji. Prošla ga ljutnja, a preokupirale neke nove ideje i razmišljanja. S one nove, još neofarbane klupe Đorđo gleda mrava što se u krug vrti. Postavio mu lavirint, da izlaz traži. “Navijao sam za njega da pronađe izlaz, ali bezuspješno. Prstom sam ga gurao prema izlazu i pomagao mu, međutim on bi bježao na suprotnu stranu. Izgubio sam nadu da će pronaći izlaz. Rekao sam sam sebi gledajući mrava: E moj Đoka, nema ti spasa. U jednom momentu, na moje iznenađenje, mrav je samo prešao preko linija i izašao iz lavirinta. Lupio sam se po čelu i pomislio da trebam donijeti odluku. Ne treba gubiti vrijeme u razmišljanju hoću li ili neću konkurisati na prijemni na Akademiji. Čini mi se da sam dobio neku snagu i da sam odjednom bio odlučan. Ustao sam i otišao do sekretarijata. Zatražio od sekretarice da mi da dokumenta jer se ispisujem s fakulteta, i otišao na autobusku stanicu. Na autobuskoj stanici je bio aparat za fotografisanje. Ušao sam unutra, okrenuo leđa, i tako se fotografisao. Tog dana ostavio sam za sobom svu tu tjeskobu i dane neodlučnosti. Otišao kući i rekao roditeljima šta sam uradio. Tata i majka su se samo onako, iznenađeni, zgranuli i rekli zabrinuto kako sam mogao tako nešto da uradim i pitali su šta dalje. Poslije dosta godina, ovu priču s mravom ispričao sam bratovom sinu, koji je tada redovno završavao treću godinu Ekonomskog fakulteta u Beogradu. Inače, u osnovnoj školi bio je „vukovac“, u Pančevačkoj gimnaziji sve razrede završio odličnim uspjehom i bio odličan student na Ekonomiji. Brat mi kaže da je ipak upisao Filozofski fakultet. Onako iznenađen, pitam zbog čega, koji je razlog, a on, šeretski, sa osmjehom kaže: „Znaš, onaj tvoj mrav.“ Upoznao sam mnogo Ivaniševića, Zdravka naročito, neki baš dobri ljudi koji ostvaruju ono što zacrtaju, vole život i Mostar posebno.
Akademija i nepredvidivi život
Prijemni na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Sa sestrom pored oglasne table, njegovo ime na spisku. Niko srećniji od Đorđa. Studiranje, novi život, poznanstva. Crtali su olovkom, kasnije ugljenom, slikao napuštene vagone, ljudske figure i portrete, Rome posebno. Hranio se na bonove u ekspres restoranu Hercegovina. Ne zaboravlja kolegu Gorana Vilića, šereta od sebe, ponio sa časa Plastične anatomije šaku skeleta, pa ih po završetku jela stavio na tanjir i isprepadanoj servirki rekao: „Vidi šta sam našao u pasulju.“ Vrišti servirka, a brdo tanjira na podu i čitavom restoranu. Jednom mu je ta ista servirka prosula nehotice, onako sva usplahirena, hranu iz tanjira po pantalonama, i počela da ga briše krpom ispred česme, da bi joj krupna kasirka rekla: „Pusti dečka da se sam obriše, jadna ne bila, zar ne vidiš kuda ga trljaš.“ Učio od najboljih, profesora Musića, Obralića… Obilazio izložbe Zeca, Berbera, Lalića, Mujezinovića, praznovao dok ih je gledao i od njih učio, kući ga svakog petka i na voz ranije puštao profesor Jusa Nikšić. Na trećoj godini uspio se ugurati u Studentski dom u Nedžarićima nikad ne zaboravljajući gazda Mehu, dušu od čovjeka, što im je za hladnih zimskih dana ložio kraljicu peći.
Kompozicija tijela
Poslije Akademije dosta je crtao i slikao. U tom istraživačkom periodu tragao za svojim stilom. Bio pod uticajem svog profesora slikarstva Ratka Lalića. U opusu “Ljepota skrivenog” nastojao da “otkrije” ljepotu i smisao u motivima isprepletenog granja, trava i rastinja, s kojima se družio, onako kako je i živio ortiješku seosku idilu. Radi se o uljima na platnu. Ovaj opus radio dugo, ali opet na neki svoj, prepoznatljiv način, a onda se okrenuo crtanju ljudske figure u prostoru. Uporedo, dosta slikao mostarske motive: Stari most, Kujundžiluk, Bišćevića kuća… Počele su i izložbe. U tom periodu učestvovao 1981. godine na zajedničkoj izložbi Društva likovnih umjetnika Mostara na tradicionalnoj izložbi u čast 36. godišnjice oslobođenja Mostara, u društvu tridesetak eminentnih mostarskih slikara i, naglašava, profesora Juse Nikšića. Slijedi samostalna izložba u Galeriji Aluminijskog kombinata u Mostaru s predgovorom Rade Prelevića. Nakon te izložbe imao je još dvije samostalne izložbe – u Teatru mladih u Mostaru 1989. godine i iste godine u Galeriji savremene umjetnosti u Tržiču.
“Sve više me je privlačilo crtanje ljudskih figura u prostoru. Čini mi se da je to bilo ono za čime sam tragao i što sam svakim novim crtežom otkrivao. Ljudske figure u pokretu, često u grču, koje iskazuju svu složenost i dramatičan nemir ljudskog bića raspetog između strasti i straha, diktata tijela i uma. Čak i na slikama koje su rađene u tehnici ulje na platnu ili ulje na kartonu, crtež dominira. Na svojim radovima nastojao sam da crtež, najličniji od svih umjetničkih formi, prvi rukopis – izražava jasnost i direktnost u saopštavanju. Autentičnim i ekspresivnim potezima nastojao sam odrediti suštinsku vizuelnu, potom i psihološku konstituciju motiva. Cijeli ciklus ovih crteža i slika radim sve do danas pod jednim zajedničkim nazivom ‘Danas je divan dan’.” Radio je Đorđo kao nastavnik na upražnjenim radnim mjestima u nekoliko škola, pa ga onda dopala Pamučna industrija Đuro Salaj, gdje je radio kao dizajner. Napravio samostalnu izložbu na kojoj je nadahnuto govorio veliki pjesnik Alija Kebo. Potom ponovo u Medicinskoj školi, gdje je s direktorom Momom Pudarom pokrenuo i realizovao neke nove projekte i ostvarenja, neuobičajene za taj vakat i prostor.
Izložba Atina
Istrgnutih korijena u Beogradu, Atini i vojvođanskoj ravnici
Baš uoči rata Đorđo je sa suprugom pripremio materijal da u Ortiješu napravi kuću s ateljeom, da slika i stvara tu pored smokve tenice, šipka glavaša i djedove trešnje što porumeni za prvomajske praznike. A onda se kao hiljade drugih, počupanih korijena, nastanio kod sestre u Pančevu, u staroj vojvođanskoj kući. Brzo prelazi u Beograd, gdje pokušava nastaviti svoj slikarski opus. U galeriji „Atrium“, vlasništvo poznate glumice Nede Arnerić, prva izbjeglička izložba. Slikao, izlagao i zarađivao da sastavi kraj s krajem. Sreća ili dizajnersko iskustvo iz Pamučne industrije u Mostaru odredili su mu da sljedećih tridesetak godina radi kao dizajner u vodećoj marketinškoj kući Srbije – Centru za marketing MARK-PLAN. Ubrzo, s nekoliko slikara iz Mostara – Silvom Ćurčija Miladin, Draganom Pantićem, Draganom Kunićem i Zdravkom Mihajlovićem, formira „Udruženje slikara iz Mostara“. I onda 1994. godine prva zajednička izložba na kojoj pjeva Željko Samardžić, koji je tek započinjao svoju beogradsku pjevačku karijeru. O njihovom stvaralaštvu, u predgovoru kataloga, zapisano je: „Slikare izuzetne individualnosti povezuje kolorit u kome se prepoznaje nezaboravno svjetlo grada na Neretvi“, a za Đoku: „Mladi slikar koji je fasciniran linijama i pokretom. Njegova tematika sadrži prizore koji svjedoče o muci življenja u zakrivljenom prostoru – vremenu. Njegove slike izražavaju herojski pesimizam ljudi koji se uzdižu uprkos sudbini.“ I svega toga ne bi ni bilo bez, opet, Mostarca sa Zijemalja – Riste Čalije, koji je nesebično pomagao da od nemogućeg naprave moguće. Nizale su se izložbe jedna za drugom, i onda jedna od najdražih, izložba u galeriji “Demokritos“ u elitnom dijelu Atine 1996. godine. Pomogao im, a ko bi drugi u Atini već naš Duško Bajević. Dogovorio i obezbijedio mjesto i termin izložbe, pa zbog naših grešaka ponovo štampao katalog, plakate i najave… Ubrzo su bili na putu zajedno sa slikama i crtežima, u kombiju, za Atinu. I opet problem koji Duško rješava. Carinik, ko zna iz kojih razloga, ne dozvoljava prelazak granice. Pozivaju Duška telefonom i daju ga cariniku, a on presretan što s njim razgovara, ne vjerujući šta mu se događa, pušta nas bez ijedne riječi. Na otvaranju i Duško i cijeli tim Olimpijakosa, puna dvorana i zajednička večera. Nastavljaju se aktivnosti i uspjesi u martketinškoj organizaciji, što je priča za sebe. Kotrljaju se novi projekti i izložbe, ali i život.
Po odlasku u penziju nastavio je Đorđo da crta i slika, mada ne onim intenzitetom kako je zamišljao. Ne razdvaja slikanje i crtanje od dizajna jer mu se „desilo“ i jedno i drugo, prepliću se. U martu sljedeće, 2026. godine iz štampe će proviriti knjiga kolege mu Žozefa iz Centra za marketing koju je pisao boraveći kod svojih prijatelja u Mostaru pod nazivom „Mostarske jesenje po(r)uke“ s naslovnom stranom koju je Đoko uradio.
Od slika Đorđa Ivaniševića čovjek ozdravi i obraduje im se kao onoj prvoj bunskoj trešnji ili ortiješkom šipku glavašu.
