Foto: Jonathan Raa
U ožujku ove godine, armenski parlament donio je zakon pod nazivom „Početak procesa članstva Republike Armenije u Europskoj uniji“, koji je mjesec dana kasnije potpisao predsjednik Armenije Vahagn Khachaturyan. Unatoč opreznim komentarima premijera Nikola Pashinyana, koji je naglasio da se ne radi o formalnom zahtjevu za članstvo i pozvao javnost da ostane „mirna“, donošenje zakona bio je snažan politički signal koji je izazvao ekstremnu reakciju Rusije.
Ovo je posebno važan korak s obzirom na strategiju vanjske politike koju je Erevan provodio u prošlosti, pri čemu je armensko vodstvo izbjegavalo izravnu retoriku o pristupanju EU i, do samog kraja, nastojalo održati ravnotežu. Kao član gotovo svih ključnih organizacija pod vodstvom Rusije – od ODKB-a do EAEU-a – Erevan je ipak uspio njegovati odnose sa Zapadom u područjima koja nisu provocirala Kremlj. Takvo manevriranje produbilo je suradnju s EU i SAD-om na institucionalnim reformama, demokraciji i civilnom društvu – bez davanja dojma geopolitičkog zaokreta.
Međutim, nakon Drugog rata u Gorskom Karabahu, a posebno s pojačanim borbama na granici, neaktivnošću ODKB-a i hlađenjem odnosa između Armenije i Rusije, stari pristup Erevana u biti je izgubio svoju učinkovitost. Armensko društvo sve više poziva na jasniju vanjsku politiku, uključujući i kada je riječ o nacionalnoj sigurnosti. U tom kontekstu, prelazak na proaktivno unapređenje europske agende nije bio spontani potez, već odgovor vlade na rastuću potrebu društva za novom vanjskopolitičkom putanjom.
Za vladajuću elitu, zakon o integraciji u EU više je od pukog vanjskopolitičkog akta – to je alat za redefiniranje vlastite uloge u brzo promjenjivim domaćim okolnostima.
Ni kontrola ni dominacija
Sociološki podaci pokazali su da je u posljednje dvije godine došlo do naglog pada popularnosti Rusije u armenskom društvu i stalnog porasta afiniteta prema Zapadu. Istraživanje javnog mnijenja koje je proveo IRI u rujnu 2024. pokazalo je da samo 35 posto ispitanika smatra da su odnosi s Rusijom „dobri“, dok je 80 posto isto reklo za EU, a 82 posto odnose sa SAD-om vidi u pozitivnom svjetlu.
Ova promjena u raspoloženju javnosti nije samo rezultat vanjskopolitičkog kursa Moskve, već i rastuće želje zemlje za suverenitetom u procesima donošenja odluka. Armensko društvo, iako postupno, postaje sve kritičnije prema vanjskom paternalizmu, bez obzira na izvor.
U tom kontekstu, Europska unija se doživljava kao partner koji ne traži ni kontrolu ni dominaciju, dok većina stanovništva smatra da je Rusija – bivša „matična zemlja“ – izgubila legitimitet. Ovdje je važno imati na umu da se ne radi toliko o stvarnom stanju stvari koliko o percepciji javnosti, koju oblikuje mnoštvo političkih, informacijskih i sociokulturnih čimbenika. U trenutnim okolnostima, te percepcije uvelike određuju javna i politička očekivanja.
58 posto armenskih ispitanika reklo je da bi glasali za članstvo u EU ako bi se referendum održao ove nedjelje.
Porast proeuropskog raspoloženja nudi vlastima priliku za stvaranje novog konsenzusa. Prema spomenutom istraživanju IRI-ja, 58 posto ispitanika reklo je da bi glasali za članstvo u EU ako bi se referendum održao ove nedjelje. Podrška EU posebno je visoka među mlađim građanima i stanovnicima gradova – upravo onima koji su aktivniji i kritičniji te se sve više distanciraju od postojećeg političkog sustava.
Politički gledano, to omogućuje Pašinjanu i njegovom timu da nametnu svoj program praktički bez konkurencije. Nijedna velika oporbena snaga nema jasan ili atraktivan program europskih integracija. To vladajućoj stranci daje priliku da monopolizira to pitanje, predstavljajući se kao jedina politička snaga sposobna uspješno provoditi europski put i svrgnuti protivnike kada je u pitanju obrana ili kritika – što je znatno manje učinkovito na izborima.
Glavne pritužbe koje armensko društvo upućuje vlastima nisu povezane s vanjskom politikom, već s propustima kada je u pitanju socijalna i ekonomska stabilnost. Međutim, utjecaj vlade u tim područjima je zapravo prilično ograničen – posebno s obzirom na nedostatak resursa, migracije i granične sukobe.
Visoko postavljene standarde
Uz to, vlasti već imaju sredstva za poboljšanje socioekonomske situacije – posebno provedbom odredbi Sveobuhvatnog i proširenog sporazuma o partnerstvu između EU i Armenije (CEPA). Iako sporazum pokriva širok raspon područja – od poboljšanja javne uprave do zaštite potrošača i razvoja socijalne politike – rijetko se pojavljuje u javnoj raspravi. Štoviše, stručnjaci često ističu da je do danas proveden samo ograničen broj odredbi CEPA-e.
S obzirom na okolnosti, pozornost društva preusmjerila se na ambiciozniju, iako manje opipljivu temu rasprave – izglede Armenije za pristupanje EU i sklapanje novog formata partnerstva. Prema izjavama armenskih i europskih dužnosnika, ovaj format trebao bi uključivati reforme sigurnosnog sektora i pitanje liberalizacije viznog režima, iako su detalji još uvijek pomalo nejasni. Pomak s opipljivog – procjene usklađenosti s obvezama – na apstraktno – težnju za „povijesnim ciljem“ – omogućuje vladi da promijeni fokus. Umjesto da se uključe u dijalog o trenutnim problemima i odgovornosti, usredotočuju se na budućnost i strateške izglede. To također omogućuje vlastima da iskoriste emocionalne resurse društva: umorni od suočavanja sa svakodnevnim problemima, građani su sve spremniji distancirati se od svakodnevnih pitanja u korist inspirativne vizije.
Armenske vlasti ne mogu si priuštiti odlučan prekid s Moskvom.
Istodobno, promicanjem Zakona o integraciji u EU, armensko vodstvo pokušava zadržati određeni manevarski prostor. Vlasti naglašavaju da ovo nije formalni zahtjev za članstvo i da će pristupanje EU biti moguće samo referendumom. Ovakva retorika omogućuje „držanje visoke ljestvice“ i za Zapad i za domaću publiku, bez pogoršavanja napetosti s Moskvom do točke bez povratka – nešto što bi Armeniju moglo izuzetno teško pogoditi s obzirom na njezinu ekonomsku i energetsku ovisnost o Rusiji.
Drugi razlog zašto je ova ravnoteža toliko kritična jest taj što velik dio armenskog poslovanja, lanaca vrijednosti i migracija radne snage ostaje vezan za Rusiju. Vlasti si ne mogu priuštiti odlučan prekid s Moskvom. Stoga, politički i ekonomski, provode strategiju u dva koraka: jedan prilagođen očekivanjima javnosti i EU, a drugi za održavanje kontrole nad procesom ili usporavanje ili promjenu putanje ako je potrebno.
S obzirom na pad popularnosti vladajuće stranke i njezina vođe Nikola Pašinjana, čija podrška varira između 16 i 20 posto, kao i opće frustracije političkim institucijama (Nacionalna skupština, sudovi, predsjedništvo imaju nisku razinu povjerenja), tema EU postala je alat za vraćanje legitimnosti. Ovo nije samo imitacija političkog angažmana, već je to usmjerenje vlade na vrijednosti koje društvo visoko cijeni: demokraciju, transparentnost i razvoj.
Ključno je da vlasti ne samo mobiliziraju svoje tradicionalno biračko tijelo, već i da ponovno pridobiju apatične ili frustrirane birače. Europska agenda, za razliku od ideoloških podjela oko Karabaha ili Rusije, ima široku, gotovo međustranačku privlačnost. To je čini posebno vrijednom za vladu koja je, u biti, manje zainteresirana za potpunu pobjedu na parlamentarnim izborima 2026. nego za jednostavno izbjegavanje poraza.
