Svijet je nastavio da klizi nizbrdo, ali barem više ne trošimo energiju na poricanje – danas to zovemo stanjem u društvu.
Geopolitika je još jednom potvrdila da ljudski život ima tačno onoliku vrijednost koliku mu dodijele interes i karta svijeta. Ratovi su ostali „daleko“, taman dovoljno da ih gledamo kroz ekrane, a dovoljno blizu da ih osjetimo na računima, u nesigurnosti i u sve tanjem osjećaju budućnosti. Globalne sile su nastavile igrati šah, i dalje se praveći iznenađene što pijuni ne slave što su žrtvovani.
Kraj svijeta je otkazan, za sada. Ali kraj obraza nije, on je u Bosni i Hercegovini trajna kategorija.
Bosna i Hercegovina je, naravno, bila dosljedna sebi. Godina političkih i društvenih kriza, vještački proizvedenih tenzija i beskonačnih pregovora koji ne pregovaraju ništa. Bilo je, vallahi, provala i podvala. Niz institucionalnih indolencija, popraćenih dramatičnim izjavama, hitnim sastancima i, kao i obično, potpunim izostankom stvarnih promjena. Sistem je ponovo pokazao zavidnu sposobnost da troši vrijeme, energiju i javni prostor a da pritom ne proizvede ništa osim dodatnog umora. Kontinuitet, ipak, treba cijeniti.
Posebno je upečatljivo ono što je zamutilo generacijski jaz: nema ko se ne drogira, ali ima ko se pravi da to nije tema. Droga više nije ni simptom ni posljedica, nego dio onog stanja u društvu s početka teksta. Dostupna, normalizovana i često efikasnija od bilo koje strategije za suočavanje s besperspektivnošću. U zemlji u kojoj se političari dijele po naciji, entitetu i stranci sljedeći logičan korak je podjela po supstanci. Kokainska linija razgraničenja. Amfetaminska koalicija. Travnata opozicija – jer oni još vjeruju da se sistem može popraviti razgovorom. Zavisno(st) od toga na kojim se drogama, pa tako i da nas dijelimo na organske narode i hemijske narodnosti. Fantomi koji vole Marinu Abramović ili Emira Suljagića, gljive i LSD, vala, neka i ostanu na marginama. Teme za razgovor s njima teže su od droga kojima se oplemenjuju.
Dok se narod bavi preživljavanjem mjeseca, politička elita se bavi preživljavanjem mandata. I to bez puno stresa, jer stres, kako smo vidjeli, ima svoje metode amortizacije. U javnosti se plasiraju drame, svađe i historijske prijetnje, dok se u pozadini dešavaju ozbiljnije stvari: hapšenja, afere, pres-konferencije bez pitanja i pitanja bez odgovora. Sve to pod onom legendarnom mantrom: institucije rade svoj posao. Samo nikad ne znamo koji, ni za koga.
Najljepši dio svega je što niko nikad ništa ne zna. Snimci se pojave sami. Afere se dese same. Sumnje nastanu same. A odgovornost, kao i uvijek, ode na godišnji. Ako baš zagusti, formira se komisija. Komisija utvrdi da je situacija kompleksna. Kompleksnost se zatim arhivira i čeka novi skandal, svjež i sezonski.
U isto vrijeme, nervoza je postala društveni standard. Ljudi su iscrpljeni, kratkih živaca i dugih unutrašnjih monologa. Psihoterapija je doživjela procvat; ne zbog nekog kolektivnog ludila, nego zato što je postalo nemoguće ostati normalan u nenormalnim okolnostima bez stručne pomoći. Paradoksalno, to je jedan od rijetkih znakova napretka: barem priznanje da nešto ozbiljno ozbiljno ne štima.
Ali razgovor je tek uvod. Nakon par seansi stižu i lijekovi: antidepresivi, anksiolitici, stabilizatori raspoloženja, tablete za spavanje i tablete da izdržiš jutro. Tako narod ide na terapiju da shvati u kakvoj državi živi, a u apoteku da bi tu spoznaju mogao podnijeti. Jedni uzimaju terapiju uz recept, drugi bez pitanja, ali sistem funkcioniše isto: zavadi narod, pa ga hemijski smiri.
Trend psihološkog tretmana tako postaje mehanizam preživljavanja, a farmakologija njegova logistika. Dok se građani liječe da bi ostali normalni, političari proizvode nove razloge za liječenje. Jedni balansiraju serotoninom, drugi adrenalinom i nacionalnim temama, ali cilj je zajednički – da se niko previše ne razbistri.
U društvu odlazak na terapiju postaje čin zdrave pobune. Uzimanje terapije, međutim, postaje način da se ta pobuna odgodi. Osim najtvrđe Bosne, koja, kad čuje da neko ima termin u ordinaciji za glavu, digne uzbunu po mahali kako je onome s rezerviranim satom, gluho bilo, Allah pamet načeo. A pamet nije načeta, samo je iscrpljena, preopterećena i predugo izložena istim ljudima na istim funkcijama od kojih se ne zna ko zaslužuje manje pažnje.
I sada dolazimo do onog dijela gdje bi, po pravilima žanra, trebalo ponuditi nadu. Pa evo je, s oprezom i ironijom. Unatoč svemu, Bosanci i Hercegovci na svaki svoj tumor prospu humor i djeluju palijativno na misli Gillesa Lipovetskog, profesora sa univerziteta u Grenoblu koji je u studiji „Era praznine“ (1987) najavio da će doći vrijeme kada će ljudi živjeti bez cilja i smisla.
Tu su nam onda još i solidarnost koja se pojavi tamo gdje je sistem zakazao, te uporna potreba da se, makar nasilu, pronađe nešto lijepo.
Dakle, zaključit ćemo, nije to ona velika nada Muhamed Konjić kalibra – hajmo biti pozitivni – ali je tvrdoglava i za sada dovoljna. Osim ako se ne testira. Pajel.
