Koriste se svi raspoloživi mediji ne bi li se pobudilo u javnosti što masovniju empatiju s materijalnim/novčanim ekvivalentom od kojega – da urođena ljudska solidarnost uistinu proključa u državnu sramotu na entu! – proračun Bijedne Naše uredno odbija svoj harač, 25 posto BDP-a.
Je li, obaveznu „taksu“ državi zato što netko solidarno, iz humanitarnih i razloga suosjećanja s potrebitima, odbija od svojih i usta vlastite obitelji ne bi li pomogao podmiriti neke temeljne ljudske potrebe, ne luksuz, što u principu ne čini ili ih nedovoljno podmiruje ustavno socijalna država!? Pa kad već netko odluči odreći se nečega svog eda bi darovao onomu tko nema, duboko je ispod granice siromaštva i proklamirane socijalne skrbi, osim gole službene larpurlartologije nije na listi državne pozornosti, evo ga iz sjene iskače proračunski haračlija i traži „državnu“ četvrtinu.
Građanima se tih prosinačkih dana uoči katoličkog Božića i Nove godine već tradicionalno pojavljuju u poštanskim sandučićima bjanko uplatnice nekih udruga i izvjesnih pojedinaca na koje valja samo upisati darovanu navodno namjensku svotu i poslati na račun broj taj i taj.
Propagandna humanost
Uz njih su nerijetko i fotografije navodno potrebitih te patetično sastavljen popratni tekst u kojemu se biranim riječima zahvalnosti objašnjava zašto se, je li, „bez Vašeg humanog čina u ove predblagdanske dane darivanja makar i minimalne svote“ potrebiti ne bi osjećao „prihvaćenim članom naše zajednice“ ili se „mogao nadati izlječenju teške bolesti u inozemnoj zdravstvenoj ustanovi“.
Neke od tih i sličnih bjanko uplatnica, čak u korist UNICEF-a, Caritasa, Crvenog križa injsl., znaju se naći u kuvertama s računima za režije. Neke banke – a sve su, osim Hrvatske poštanske, u stranom vlasništvu – veliki trgovački lanci boljestojeće kompanije prigodno daruju novac ili još češće pojedinu opremu zdravstvenim ustanovama, što se onda reklamno daje na sva medijska zvona kao čin iznimnog dobročinstva i integracije s društvenom zajednicom u kojoj djeluju.
Humanost se, javno, lijepo vidi, a više nikoga u toj javnosti ne zanima to odbija li država darovatelju vrijednost te humanosti od poreza na promet ili u kakvom su odnosu vrijednost humanosti i propagandno-materijalna protuvrijednost. I svi zadovoljni. Sljedećeg se prosinca, ali i prigodno tijekom godine, cijela priča ponavlja. Ista meta, isto rastojanje.
Recimo, jedna strana banka u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, koja u matičnoj zemlji ne stoji ni približno tako dobro, daruje hrvatskim bolnicama inkubatore za prijevremeno rođenu djecu. I to je humanitarna praksa već dulje vremena. Pohvalno, da pohvalnije ne može biti, jer dio profita ostaje materijaliziran u zemlji u kojoj je ostvaren. Međutim, nitko se javno ne pita kako to da banka – nije jedina i nije samo banka u akciji tog tipa – zamjenjuje državu, odnosno zdravstveni sustav u opremanju bolnica prijeko potrebnim uređajima, što je – temeljna državna obaveza!?
Jest da je CRO zdravstvo kronični gubitaš još otprije tri desetljeća (sada cca 15 milijarda eura) i da ga veledrogerije terete za blizu milijardu eura, pa svako malo prijete bolnicama obustavom isporuke lijekova ne bi li u zadnji čas iskamčile od države koju stotinu tisuća za dio duga, ali stvar je u vladinim nakaradno postavljenim proračunskim prioritetima.
Ne može biti, recimo, važnije arčenje pustih stotina milijuna i milijarda eura na kupnju manje-više second hand oružja na Zapadu i, je li, sufinanciranje izgubljenoga ukrajinskog rata (u odnosu na BDP, RH je peti ukrajinski „partner“; ovih dana šalje 15. paket vojne pomoći, sic transit), dok u Bijednoj Našoj 20 posto ljudi gladuje ili živi u krajnjem riziku od siromaštva.
Ili, dok joj 95 posto od 1,2 milijuna penzića ne može sastaviti kraj s krajem, dok nastaju kilometarski redovi pred pučkim kuhinjama i socijalnim samoposlugama, a cca 50 posto od 1,6 milijuna zaposlenih prima mjesečno manje od 1000 eura te humanitarne akcije zamjenjuju socijalnu državu i zdravstvu drže glavu iznad vode.
Kakvo je oružje – u okolnostima kada Hrvatskoj nitko ne prijeti – preče od boljeg života građana te uređene socijalne države u ekonomski uređenim uvjetima kakve je moguće ostvariti raspoloživim prirodnim i ljudskim resursima!? Nije normalno da je Hrvatska u razdoblju tzv. socijalističkog mraka bila ekonomski samodostatna i međunarodno neovisnija no što je danas. I da su njezini žitelji bili zadovoljniji i sigurniji no što su danas.
Očajni položaj
Novinar Nove TV Domagoj Mikić je uoči katoličkog Božića napravio vrlo dojmljivu reportažu među korisnicima Centra za pružanje usluga u zajednici, dječjim domovima „Vladimir Nazor“ i „Banija“ u Karlovcu, koja nije mogla nikoga ostaviti ravnodušnim. Je li moguće da hrvatska država, ne baš toliko siromašna i kritično ovisna o europskim fondovima, žmiri na najosnovnije životne potrebe djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi!?
Televizijska kamera i izjave djece i osoblja tih dviju socijalnih ustanova u očajnu položaju, na rubu ili i izvan odgovarajuće društvene skrbi – kojima su neveselu svakodnevicu došli predblagdanski ublažiti znani glazbenici Prljavog kazališta – otkrili su javnosti socijalnu sramotu ovog društva za koju nema ni najmanje opravdanja.
Samo jedan od 44 neki dan kupljena njemačka tenka Leoparda 2A8 po cijeni blizu 30 milijuna eura rješava sve ključne probleme svih socijalnih ustanova/programa u zemlji. Na dulji rok. Ili podebljava mirovine svih žitelja tzv. zlatnih godina toliko da se mogu uspješnije nositi s ubitačnom tzv. Plenkovićevom inflacijom. Ili da se upristoje minimalci cca 70.000 najugroženijih radnika. Ili da se 21.000 djece u RH omogući i drugi topli obrok tjedno. Ili…
„Djeca su budućnost“ – licemjerna je, politikantska parola asocijalne, je li, Bijedne Naše, koja je samo još u stihovima Mihanović-Runjaninove CRO himne ostala – Lijepom Našom. Tu i tamo, također, u još nedevastiranoj prirodi, koje se još nisu dohvatili tzv. poduzetnici u sprezi s politikom. Predatori divljezapadnoga CRO kapitalizma, kojemu je ljudskost zadnja rupa na svirali, a zakonska norma lopta za arogantno napucavanje.
Televizijska kamera „izdajnički“ plovi prostorijama karlovačkih dječjih domova „Vladimir Nazor“ i „Banija“, a suze naviru na oči i knedla zapinje u grlu svakom gledatelju s imalo savjesti i empatije za najranjivije. Za tu djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, željnu majke i oca, obiteljskog ugođaja o kojem se jedva usude sanjati. Mnogi s Downovim sindromom (trisomija 21), duboko nesretnih lica, zjenica prepunjenih tugom…
Pokazuju novinarima Nove TV svoj životni prostor iz noćne more: kartoni umjesto stakala na vratima i prozorima, plijesan na spojevima zidova i stropa, vlaga u derutnim sobama što se ne sjećaju boljih dana, bijedni kreveti iz pretprošlog stoljeća, škripi dotrajalo drveno stepenište… Jad i bijeda na entu. U tim uvjetima žive domska djeca!? „Socijalna“ Hrvatska se ne srami, nego besramno arči europski i vlastiti novac na tzv. obranu iako ju nitko ne napada niti u dogledno vrijeme kani napasti!?
HDZ-Plenkovićevoj su već trećemandatnoj vlasti preči tzv. kultura smrti i ratnohuškačko ozračje permanentne, inducirane nesigurnosti, straha i nepovjerenja od notorne činjenice da su uistinu – djeca budućnost.
„Znate“, skromno je domski vozač kazao u novinarski mikrofon, a tete iz odgajateljskog osoblja su odobravajuće kimale glavama, „za sada nam je nekako najpotrebniji noviji kombi! Ovaj što ga koristimo je dotrajao, tako da više ne služi svrsi, pa imamo velikih problema kada moramo prevesti djecu npr. liječniku, na priredbu, izlet, ili po kojoj drugoj potrebi.“
Kao što redovito biva, uvijek se nađe dobrih, suosjećajnih ljudi i učas se skupi potrebitom čak i više novca od neophodne svote ili netko anonimno daruje potrebno. Slično je u slučajevima prirodne katastrofe, stradalnika od požara obiteljskog doma, liječenja u inozemstvu (najčešće) djeteta od rijetkih bolesti itsl. Dobri i empatični ljudi nikad ne zataje u solidarnoj i humanitarnoj pomoći drugim ljudima, potrebitima i izvan granica vlastite zemlje, što se za državu baš i ne može reći.
U slučaju razornog potresa 2020. godine u Zagrebu, Petrinji, Sisku, Glini i okolici, koji je izazvao i ljudske žrtve te nevjerojatne materijalne štete, državni je sustav civilne zaštite, zbrinjavanja postradalih i humanitarne pomoći desetak dana kasnio za solidarnim samoorganiziranjem građana, koji su isti dan masovno nagrnuli iz cijele zemlje i inozemstva pomoći na potresnim područjima. Stizale su stotine šlepera s hranom, odjećom, šatorima, kamp-kućicama, medicinskim i građevinskim materijalom…
Piletićeva smjena
Tek kada je već puknula bruka zbog „zaspaloga“ državnog sustava, neki su se najodgovorniji političari i voditelji sustava za izvanredne situacije bili uzmuvali – vukući sa sobom naručene tv-ekipe i novinare ne bi li im polit-rejtinški lakirali „zauzetost“ na terenu i bildali „zasluge“ – te se vrlo „suosjećajno“ vozikali među ruševinama, jalovo sastančili u nekim ad hoc stožerima, obećavali stradalnicima vile i kule… Potresom izazvane rane nisu ni pet godina kasnije sasvim sanirane. Niti će biti u sljedećih pet.
Socijala u nadležnosti HDZ-Piletićeva Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike valjda je u najneurednijem položaju no što je ikad bila. Unatoč tomu što se premijer prsi uspjesima i puno većim novčanim izdvajanjima no prije.
Zasad, Plenković ne da na ministra zbog ustavnosudske pljuske njegovu diskriminiranju osoba s teškom invalidnošću, kao što najprije nije dao ni na 30 bivših (tipa Darka Horvata, Gabrijele Žalac, Tomislava Tolušića, Martine Dalić etc.), ali ih je maknuo pod pritiskom javnosti i pravosudnog progona. Marin Piletić je očito prvi na redu pri prvoj rekonstrukciji vlade.
Na nesreću ljudi koji se empatično odazivlju svakoj pomoći potrebitima na koje država „zaboravlja“, jer „nema novca“ (sic transit), je li, ustavno socijalna Hrvatska se ne želi odreći 25-postotnog harača na humanost.
