Dvogodišnji izraelski genocid u Gazi podijelio je svijet na tri grupe: na one koji jasno i glasno dižu svoj glas protiv ubijanja nevinih i na one koji, bilo otvoreno podržavajući zločine ili šutnjom pakazuje da im nije bitno. U prvoj grupi nalaze se uglavnom ljudi koji dosljedno ustaju protiv nepravde gdje god da se ona događa, dok je druga grupa očekivana, treća grupa je razočaranja za mnoge.
U toj trećoj koloni samovoljno su se našli i oni od kojih se to najmanje očekivalo. Među njima i Dubioza kolektiv, bend koji je tokom genocida u Gazi pokazao zapanjujući stepen bolikurcizma.
Dubioza kolektiv je godinama slovio za bend koji je bio više od muzike – simbol otpora, glas naroda, energični borci protiv nepravde, korupcije, nacionalizma i društvene apatije. Njihova muzika bila je prožeta porukama solidarnosti, borbe za ljudska prava, slobodu govora i dostojanstvo običnog čovjeka. Mnogi su ih doživljavali kao autentične predstavnike angažirane umjetnosti na Balkanu, kao rijetke koji se ne boje reći ono što drugi prešućuju.
Međutim, ono što se dogodilo tokom rata u Gazi 2023. i 2024. godine – dok su hiljade civila svakodnevno ginule pod bombama – razotkrilo je duboku pukotinu između imidža koji su godinama gradili i stvarnog moralnog kapaciteta koji su pokazali.
U trenutku kada je svijet bio suočen s brutalnim prizorima razaranja, kada su se umjetnici širom planete oglašavali, pozivali na prekid vatre, izražavali solidarnost s civilima, Dubioza kolektiv je izabrao šutnju. Nisu objavili ni jednu riječ, nisu podijelili ni jedan status, nisu se pojavili ni u jednom javnom nastupu s jasnim stavom.
Ta šutnja nije bila slučajna. Bila je svjesna odluka da se ne zamjere, da ne naruše svoj komfor, da ne ugroze svoj položaj na evropskim festivalima i u liberalnim krugovima koji često izbjegavaju jasne osude kada je riječ o izraelsko-palestinskom sukobu.
Ta šutnja bila je izdaja publike koja ih je pratila jer je vjerovala u njihovu iskrenost.
Izdaja ideje da umjetnost mora biti hrabra i govoriti kada je najteže.
Izdaja svih onih koji su ih smatrali saveznicima u borbi za pravdu.
Jer ako ne možeš podići glas kada djeca ginu, kada se bolnice bombarduju, kada se kolektivno kažnjavaju milioni ljudi – onda tvoja angažiranost nije ništa drugo do prazna poza.
Dubioza je, paradoksalno, nastavila da svira, da zabavlja, da pleše po binama dok su se u Gazi rušile škole i skloništa. Njihova energija na sceni, njihovi kostimi i humoristični nastupi – sve je to odjednom postalo groteskno, kao karikatura otpora koja više ne zna protiv čega se bori. Jer borba protiv lokalne korupcije i birokratije gubi smisao ako nemaš hrabrosti da se suprotstaviš globalnim zločinima. Ako šutiš dok se vrši genocid, tvoj protest protiv lokalnog političara postaje trivijalan.
Naravno, neko će reći da umjetnici nisu dužni oglašavati se o svakom konfliktu, da imaju pravo na izbor. Ali Dubioza nije bilo koji bend. Oni su se sami pozicionirali kao politički i društveno angažirani. Njihova šutnja nije neutralna – ona je politička. Ona je poruka da se ne žele zamjeriti, da im je važniji status u industriji nego dosljednost principima.
A to je najteža vrsta izdaje – ona koja dolazi od onih koji su se zaklinjali da će uvijek biti uz ljude.
Na kraju, Dubioza kolektiv je pokazao da je njihova angažiranost bila performans, a ne uvjerenje. Da su bili glasni kada je to bilo sigurno, a nijemi kada je to bilo potrebno. Publika koja ih je pratila zbog poruke, zbog hrabrosti i autentičnosti, sada s pravom osjeća razočarenje i gorčinu. Jer ono što najviše boli nije samo šutnja, već činjenica da su se pretvorili u ono protiv čega su se nekada borili – u sistem koji kalkuliše, koji šuti, koji se ne miješa dok ljudi ginu.
