U ovoj zemlji svaki čovjek koji ne pristaje na sramotu nametnutu etničkom mržnjom, a kojoj smo svakodnevno izloženi, zaslužuje posebno priznanje. Takvih ljudi ima mnogo više nego što to javni prostor dopušta da se vidi, naročito među običnim svijetom. Jedan od njih bio je Ante Krešić iz Struga kod Čapljine. Upoznao sam ga 2006. godine. Razgovarao sam s njim u dvorištu njegove porodične kuće, nedaleko od mjesta gdje se Trebižat ulijeva u Neretvu. Bio je golem čovjek u svakom smislu. Visok dva metra, ali su ga ljudi pamtili po nečem mnogo većem – po činjenici da je tokom devedesetih, iz vlastite pekare, nosio hljeb Bošnjacima koji su bili u logoru Gabela. Umro je prije nekoliko godina, ali takvi ljudi ne nestaju iz pamćenja.
Ne znam da li je Ante Krešić ikada bio kandidat za Ličnost godine, ali ove godine redakcija Tačno.net odlučila je da u taj izbor uvrsti drugog Hercegovca, Dubravka Grgića, zbog gesta koji po svojoj suštini pripada istoj etici i istom podneblju. Grgić je vlasnik Agram osiguranja i jedan od finansijski najmoćnijih ljudi u regiji. Kada je na televiziji čuo da bošnjačka djeca iz Stoca ne mogu ići u školu zbog neplaćenog prijevoza, dok njihovi vršnjaci hrvatske nacionalnosti mogu, reagovao je bez kalkulacija. ”Agram je spreman sve platiti. Ne mogu slušati i gledati da se to događa. Ta sramota u Hercegovini je nepodnošljiva i neprihvatljiva. Pošaljite fakturu, odmah ide plaćanje”, poručio je medijima.
Grgić je i ranije bio prepoznat kao uspješan poslovni čovjek, ali ovaj humani čin pokazao je nešto mnogo važnije – da i etničke granice imaju svoje granice. I da je posebno važno kada ih vide i ogole ljudi koji imaju status u društvu, koji nesumnjivo ima Grgić. Podrška njegovom potezu stigla je iz svih dijelova društva, osim iz krugova koji godinama egzistiraju zahvaljujući podjelama, strahu i mržnji. U etnički fragmentiranom društvu kakvo je bosanskohercegovačko, ovakvi postupci imaju dodatnu težinu jer simbolički razbijaju uspostavljene sheme etničkih torova, one u kojima je i humanost prijetnja.
U godinama u kojima su mnogi pod svjetlima reflektora ostali zarobljeni u logici profita i ličnog interesa, Dubravko Grgić je pokazao da se odgovornost ne završava na bilansu stanja. Njegovo iskreno odbijanje etnički motivirane režije nad djecom i jasna poruka da postoje granice koje se ne prelaze s pravom ga svrstavaju u ličnosti koje su obilježile 2025. godinu. Grgićev čin nadilazi samu ponudu da plati troškove prijevoza bošnjačke djece – on je, na neki način, moralni odgovor društvu koje prečesto šuti. A u ovakvoj Bosni i Hercegovini, šutnja je saučesništvo.
