Krajem rujna u Puli je predstavljena vaša debitantska pjesnička zbirka “Stokuća”. Recite nam više o naslovnom pojmu i o provodnoj temi “neuzemljenosti” koju ste istaknuli i na promociji.
Naslov je bosanska riječ koja označava osobu koja više vremena provodi po tuđim kućama nego kod svoje. S obzirom na to da odavno ne živim u BiH, ne znam ima li pojam negativne konotacije – u mojoj porodici nije imao. U početku sam sumnjala, a sada mi se i potvrđuje da je ta riječ u Hrvatskoj nepoznata i da naslov ispada neologizam koji označava kuću koja u sebi sadrži stotinu kuća, stostruku kuću. To mi se isto sviđa.
Zbirka obuhvaća niz iskustava “gostovanja”, od izbjeglištva do prolaznih uloga u tuđim životima, pokušaje da se čovjek pronađe. Nisam je pisala konceptualno, ali postoji ta provodna nit. Bavi se i ratom, što nažalost znači da u isti mah govori i o prošlosti i o sadašnjosti.
Zbirka je debitantska, ali prethodio joj je dugačak suživot s različitim vidovima pjesništva, od vaše komparatističke struke pa do muzike. Gdje se javlja potreba upravo za pjesničkom zbirkom i kakvu vrstu “uzemljenja” vam je ona donijela?
Istina, s riječima sam u profesionalnom smislu tijesno povezana. Odavno pišem poeziju, ali sam je na neko vrijeme bila napustila. Ponovo mi se nametnula kad sam naumila pisati pjesme za pjevanje. Usprkos mojim željama i planovima, tada je izašlo to što je izašlo, i činilo mi se da bolje živi na papiru.
Pjesme sam sklopila u zbirku jer se trudim da moj umjetnički rad ima javnu komponentu, da ništa ne držim za sebe. On me često iznenađuje. Recimo, do sredine dvadesetih nisam mislila da ću biti pjevačica. Bila sam više sklona zakulisnom umjetničkom radu kakav je književno prevođenje. U djetinjstvu sam se, pak, zamišljala kao književnicu – i to je možda to uzemljenje, povratak kući koji mi je pružila knjiga. Nema više napuštenih praksi.
U vašem muzičkom radu preteže interes za tradicijsko, mada gotovo uvijek uz snažnu reinterpretaciju, bilo da je riječ o duu Dunjaluk, ansamblu Mimika ili kolektivu çhâñt élečtrónïqùe. Ima li tragova tog interesa i u “Stokući” i u kojem vam je smislu tradicijsko interesantno u uže shvaćenom pjesničkom kontekstu?
Mislim da u “Stokući” baš i nema tradicijskog, da me u pjesništvu ono i ne zanima toliko koliko u muzici. U usmenoj poeziji i tradicijskim pjesmama ponekad me oduševi nešto nedokučivo, neuhvatljivo, što mi nikad ne bi palo na pamet da kažem. Ali ne pokušavam to reproducirati, niti sam se u pisanju “Stokuće”, i općenito poezije nevezane za muziku, oslanjala na te obrasce.
Primjećujem to i pišući za Dunjaluk, u sklopu kojeg Luka Čapeta i ja reinterpretiramo sevdah, ali trenutačno radimo na novom materijalu gdje će biti i naših pjesama. E, to je prostor u kojem svoj suvremeni poetski jezik kakvim je pisana “Stokuća” nastojim preplesti s jezikom usmenog pjesništva. Spoj mi ne dolazi prirodno, ali pronalazim rješenja koja su mi zanimljiva. Čini mi se da mi poezija koju pišem mimo muzike otvara neki odvojen put. Svim tim raskrižjima, serpentinama i stranputicama navigiram nekako spontano.
