Nekad u ljeto 2004. godine pošalju me da uradim intervju s novim trenerom Želje. Inače, u tadašnjoj redakciji Dana, Željo je bio dominantan i forsiran od novinara i urednika, a najveću frakciju činila je Veležova opozicija u kojoj smo bili Ahmed Burić, Amir Gutošić i ja. Tako da smo Želji posvećivali pažnju, a i bile su to godine u kojima su objektivno imali dobre rezultate. Taj novi trener bio je Jirži Plišek, a naslov tog intervjua je bio „Praški trener na Grbavici“. Tad sam prvi put čuo za Edina Džeku. Prije 21 godinu. „Mislim da čovjek mora u životu imati malo i sreće. Evo, da navedem sebe kao primjer: da nije došao Jirži Plišek, koji me na kraju i odveo u Češku, ko zna kako bi to bilo…“, reći će godinama kasnije Edin.
Sinoć, dok nas je Kipar stiskao, oko 15. minute prvog poluvremena, kamera je uhvatila Edina Džeku s gipsom na ruci, sa slomljenim nosom i modricama ispod očiju kao da je noć prije boksao protiv Mikea Tysona. Stajao je i bodrio svoju vojsku kao gladijator, neko ko je već više od 20 godina u areni i u kojem Plišek nije vidio smotanog dječaka s Grbavice, „kloca“, nego nebrušeni talent koji će jednog dana predvoditi svoju vojsku. Tog trenutka nisam mogao ni slutiti da ću godinama kasnije pisati o čovjeku koji će postati simbolom ne samo bosanskohercegovačkog fudbala već i neustrašive upornosti. Ali da bi postao pravi gladijator Džeko je morao, a gdje drugo nego na zanat u Njemačku, gdje talent može biti samo ulaznica, ali se tamo štambilj da ste neko i nešto ne može dobiti bez – rada.
A Edin je imao sreću da u Njemačkoj, poput Maximusa Decimusa u „Gladijatoru“, dobije svoga Proxima, kojeg u filmu igra legendarni Oliver Reed. U Wolfsburgu ga je, dakle, pod svoje uzeo njegov Proximo, Felix Magath, legenda HSV-a i trener čija je strogost bila legendarna, podsjećajući upravo na gazdu gladijatora. Poput Proxima, koji je svoje borce tjerao na krajnje granice u areni, ne mareći za njihovo zdravlje ili osjećaje, već samo za pobjedu, Magath je bio neumoljiv – fizički treninzi bili su brutalni, a disciplina neupitna. Zanimljivo je da je Magath tjerao igrače da trče uzbrdo noseći loptu pod rukom, a oni koji bi je ispustili morali su se vraćati na početak, slično kao što je Proximo zahtijevao apsolutnu posvećenost i snagu od svojih gladijatora. Njegov odnos prema igračima bio je strog, ali s ciljem – vjerovao je da se izdržljivost i karakter kuju kroz znoj i bol, znajući da moto „najjači opstaju“ stvara šampione, što će Wolfsburg i postati prvi i jedini put u svojoj historiji, i to s poznatim triom: Misimović – Grafite – Džeko.
Sljedeća Džekina epizoda koje se na prvu sjećam je ona utakmica u Genku, iz 2009, kada smo dobili Belgiju. Svi znaju kako je Marjan Mijajlović nekontrolirano urlikao: „Dijamantu! Dijamantu! Dijamantu! Bosna vodi! Bosna vodi! Bosna vodi! Vedade, moram da te zagrlim… Sjaji, sjaji, bosanski Dijamantu!“Taj Marjanov urlik ostat će upamćen, kao i nadimak koji mu je nadjenuo te noći. A ostao je jer je upravo opisao da je taj dragulj snažan i dragocjen ne samo za ekipe u kojima igra nego i za čitavu naciju i našu fudbalsku integraciju koja će kulminirati plasmanom na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine.
Džeko je pokazao da je pravi fudbalski frajer. I nema grada i ekipe gdje god da je igrao a da ih nije obilježio. Kako zaboraviti onu utakmicu protiv Tottenhama kada je zabio četiri komada ili onu kultnu utakmicu za Man City protiv Queens Park Rangersa o kojoj i danas Engleska priča. Posljednji dan prvenstva, 92. minuta. City gubi 2:1, titula im klizi iz ruku, i to u ruke ljutog rivala. Edin glavom za 2:2. Mancini se okreće nebesima i moli međugorsku gospu, Edin je vratio nadu. Sergio Agüero zabija pobjednički gol za 3:2 donoseći Cityju prvu titulu nakon 44 godine. Ali taj Edinov gol, taj trenutak prije Agüera, bio je iskra koja je održala nadu živom. Bio je to dokaz da Dijamant ne samo što sjaji, već i spašava svoju vojsku poput Maximusa u bici u Teutoburškoj šumi, u trenucima kada se čini da je sve izgubljeno.
I nije mi žao što sam vozio s društvom do Pariza 2011. godine, kada smo na Stade de Franceu odigrali najbolje poluvrijeme u historiji reprezentacije. To je poluvrijeme bilo simfonija borbe, taktike i strasti. Bio sam s našim navijačima skoro pod krovom tog ogromnog stadiona, ali kad je Pjanić mangupski gurnuo loptu Džeki, a on se okrenuo i s ruba kaznenog prostora opalio projektil koji je pogodio mrežu Hugoa Llorisa skočili smo kao iz katapulta. Možda nismo dohvatili krov Stade de Francea, ali taj gol je bio je uzvik ponosne Bosne koji je odjeknuo fudbalskim nebom. Iako je utakmica završila 1:1, taj gol i to poluvrijeme ostali su urezani u pamćenje svih nas jer smo pokazali da možemo igrati i s najvećim.
Godinama kasnije, u dresu Rome, Edin je ponovo bio gladijator. I da, možda je njegov najbolji gol onaj u Ligi prvaka, protiv Chelseaja. U 70. minuti, nakon savršenog Faziovog centaršuta, Džeko je poput baletana volejom, što bi rekli beogradski komentatori – „pocepao“ mrežu jednog od najboljih golmana današnjice – Thibauta Courtoisa. Džeko je bio simbol borbe, strasti i nepopustljivosti kojom je nosio Vučicu na svojim leđima…
I ima priča o našem gladijatoru koliko hoćete, i o njegovoj profesionalnosti u Interu s kojim je došao do finala Lige prvaka i o stavu da se i dan-danas u Turskoj nosi s najboljim strijelcima i njegovom karakteru šampiona koji ispred sebe ne da ni puno plaćenijim fudbalerima Fenerbahcea, o čemu mi je nedavno pričao i Mirsad Jahović… Ima i statistika i brojeva koji govore sami za sebe. Ali njegova odanost prema svojoj vojsci, prema svojoj reprezentaciji, sa slomljenom rukom i sa slomljenim nosom, govori o tome da mi imamo svog Maximusa. Ovaj naš je legendarna jedanaestka – Maximus Jedanaesti! A ako je Maximus Decimus (na latinskom „deseti“) bio ratnik kojeg je veliki režiser Ridley Scott stvorio za vječnost onda je Edin Džeko naš Maximus Undecimus – „Jedanaesti“ – nasljednik te plemenite borbe koji je svojim golovima i srcem za života postao spomenik zemlje u kojoj je to i najvećim najteže biti…
