“Eh, kakvu ruku je im’o onaj stari mršavi…”

Kao da vidimo dugokosog feralovca kako s njima onamo, među zvijezde kreće: uvijek vedar u onoj svojoj donkihotovskoj otmjenosti, nakon što je Cortu Malteseu pripalio cigaru pa mahnuo Ćurinu i prijateljima na ovome svijetu, uzjahuje Rocinantea Don Quijoteu iza leđa, a Hajra ga gleda, sjeća se, pa kaže: “Eh, kakvu je ruku imao taj mladi dugokosi… Nikad takvu nisam čitala”. A mi znamo: i neće.

“Eh, kakvu ruku je im’o onaj stari mršavi… Nikad takvu nisam čitala.” Tako će reći, gotovo zaljubljeno, gatara Hajra, kada Don Quijote i njegov Sancho Pansa odlete “na onu zvijezdu, Sancho, gdje se prostire naša Mancha”, i to iz Ulcinja, gdje su ih u negve bacili gradonačelnik Šefko Garnitura, lokalni tajkun Bingo Kanasta, policajac Kondor i gomila nezajažljivih turista… “I nećeš”, odgovorit će joj Meho, “umorni marginalac”, kako ga je nazvala Lada Martinac Kralj, dramaturginja Hrvatskog radija, koja je cijelu tu somnambulnu menažeriju, što ju je u književnost sklopio novinar, pjesnik i pisac Predrag Lucić, složila u radijsku praizvedbu njegove drame “Cervantesov trg ili Trg robova”, objavljenu u utorak poslije podne na Trećem programu Hrvatskog radija u 18 sati, u terminu emisije Radio drama.

Taj “audio-addio-play” jedna je od šest drama što ih je Lucić stigao napisati u svoje prerano zaustavljene 54 godine života. Dosad su na sceni prikazane tri: “Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad” u režiji sarajevskog redatelja Dine Mustafića, za koju je Lucić 2017. nagrađen Juditom na splitskim Marulićevim danima; “Istarske barufe”, u režiji Slovenca Vite Taufera, koja je proglašena najboljom predstavom na Danima Fadila Hadžića, te “Alan Ford i grupa TNT u epizodi ‘Povratak otpisanih’”, koja je postavljena u Kopru, te posthumno, 2018., ponovljena na sceni splitskoga HNK, u atmosferi teškog gubitka velikog pisca i slobodara Predraga Lucića.

A sada je, u utorak navečer, Treći program Hrvatskog radija praizveo i “Cervantesov trg”. Posve u skladu s Lucićevom odvažnom dramaturškom maštom, koja međutim ne bježi iz svijeta nego uvijek operira s našom vlastitom malom ljudskom bijedom, priča je tu istodobno astralna i blatnjava: s neba, baš u Ulcinj, u kojemu se turizam do neprepoznatljivosti izmiješao s malomišćanskom kerumovštinom, padaju Don Quijote i Sancho Pansa. Crnogorski gradić ne zna kako da se nosi s legendom o tome da je ondje, na svojim ratničkim putešestvijama u bici kod Lepanta, nekoliko godina robijao i Miguel de Cervantes Saavedra glavom – jer, eto, turistima taj mit nije dovoljno zanimljiv – pa kad im u grad padnu Vitez tužnog lika i njegov okruglasti sluga, lokalni će ih glavonje odmah baciti u lance, na bi li na njima zaradili koju paru iz nepregledne mase turista što se valja gradom. Tako je Lucić u “Cervantesovu trgu” još jednom, svojim nedostižnim jezičkim umijećem, varirao sebi svojstvenu temu o trijumfalnom gubitništvu slobode nad srebroljubljem, umjetnosti nad silom,  otmjenosti nad prostaštvom.

Radijsku adaptaciju Trećeg programa režirao je Petar Vujačić, uz dramatizaciju koja je ponešto prilagodila i skratila – pa i kroatizirala! – izvorni Lucićev tekst, objavljen u istoimenoj knjizi njegovih sabranih drama iz 2018. godine, oduzevši time ponešto, premda nasreću ne previše, od njegove izvorne snage i autentičnosti.

Zagrebačko-dubrovački glumac Frano Mašković  uspio je Lucićeva Don Quijotea izgovoriti baš kako Cervantesova viteza treba govoriti: da ne znamo bismo li ga čuli kao otmjenog ili kao komičnog. Alma Prica dojmljiva je bila kao gatara Hajra, a korektni – premda ne više od toga – bili su i Rakan Rushaidat kao Meho, Alen Šalinović kao Sanchoi Pansa, Joško Ševo kao policajac Kondor, Darko Milas kao gradonačelnik Šefko Garnitura, Pjer Meničanin kao Lekso, Tomislav Martić kao tajkun Bingo Kanasta, Petra Svrtan kao novinarka Marta Reuterweiller, Lucija Šerbedžija kao Sabina Kabina, Ana Marija Štorga kao spikerica, te grupa glumaca u ulogama nezadovoljnih turista: Ana Maras Halamander, Ivana Boban, Paško Vukasović, Mateo Videk i Ivan Vukelić.

“Na zlatnim konjima, Sancho, jašu samo mrtvi kraljevi”, reći će Predragov Vitez tužnog lika Lucićevu Sanchu, prije nego što, zlatnom kišom zaliveni, krenu na onu njihovu daleku zvijezdu. “Nije dostojno viteškoga perjanika da zavidi ovim neznabošcima što se samo zlatu klanjaju. Pogledaj ih, istrijebit će se zbog zlata…” Kao da vidimo dugokosog feralovca kako s njima onamo, među zvijezde kreće: uvijek vedar u onoj svojoj donkihotovskoj otmjenosti, nakon što je Cortu Malteseu pripalio cigaru pa mahnuo Ćurinu i prijateljima na ovome svijetu, uzjahuje Rocinantea Don Quijoteu iza leđa, a Hajra ga gleda, sjeća se, pa kaže: “Eh, kakvu je ruku imao taj mladi dugokosi… Nikad takvu nisam čitala”. A mi znamo: i neće.

Tekst je prvobitno objavljen 15.2.2022.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Boris Pavelić

Boris Pavelić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Hoćemo li komšije ostaviti da sami uvjeravaju svijet i Europu kako nisu u Bosni problem “muslimani”, ali ni “Srbi” ni “Hrvati”, nego “orbanovci” na svim...
Zapanjujuća je ta bešćutnost hrvatskih institucija, ali ništa manje i hrvatskoga društva: pa zar ne bi Hrvatska bila dužna obeštetiti žrtve ratnog zločina silovanja koja...
Dobar dio srpskog društva uopće želi Europu i europske vrijednosti. Često mi se čini da je tom dijelu srpskog društva bliži način funkcioniranja države poput...
Južno od Sutle, od Hrvatske do Sjeverne Makedonije, nema ni izbliza ničeg sličnog u njegovanju antifašizma, niti se ‘čuje odjek koraka’ jednog slavnog doba; štoviše,...