Foto:
Na moj ogled o nevidljivom mentalitetu koji upravlja državom reagirao je pisanim tekstom vidljivi Emir Durmišević, čovjek iz čamca za spašavanje. Smatrao je da je zbog istine, integriteta zajednice i javnog interesa neophodno da mi odgovori. Plemenita namjera kojoj se vraćam pri kraju teksta. U odgovoru je teze iz ogleda prebacio sa općeg na pojedinačno, sveo ih na lični obračun i pripisao mi netačnost, malicioznost i insinuacije. Uvjeren da je „uliv Glibaje“ u Sanu zahvaljujući njegovim aktivnostima „ponovo dostupan, siguran i čist“, insistira na činjenicama i istini! A, jedno i drugo je na njegovoj strani, jer on zahtijeva da čitaoci povjeruju: a) da je sve, od čišćenja terena do uređenja prilaza, urađeno u konsultaciji s nadležnim općinskim službama i lokalnim ribolovnim društvom i da o tome postoje pisani tragovi, zapisnici i odobrenja; b) da je sječa stabala na državnom zemljištu sprovedena uz nadzor institucija, a da je prijava po tom pitanju od strane Federalne inspekcije odbačena kao neosnovana, c) da predmetna lokacija nije obrađivana više od 40 godina, a nakon što je prešla u njegovo vlasništvo započeo je sa sistemskim čišćenjem zapuštenog terena, što uključuje i korito koje je bilo zatrpano smećem i otpadom koje je voda donosila decenijama. Ostali detalji ilustriraju život ekološkog pregaoca koji se u praksi bavi turističkim radom, uspostavlja pravne standarde i dodatno radi na širenju ekološke svijesti.
U socijalističkoj Jugoslaviji, koja nije bila sklona nikakvim paranormalnim fenomenima, Mile Dupor, bačvar sa Korčule, je 1971. godine objavio udžbenik natalne astrologije pod naslovom „Ne vjerujte provjerite“. Svako ko je prošao kroz redove Duporovih objašnjenja, a tu ubrajam i sebe, nije više nikada astrologiju uzimao kao socijalnu stramputicu, gatanje i utjehu za zaljubljene. No, ima nešto važnije. Od naslova je nastalo životno pravilo: ne vjerujte, provjerite. Treba dakle i ovdje, kako to zahtijeva autor odgovora, odvojiti činjenice i istinu od mojih fikcija, a to se može samo tako što će se provjeriti Durmiševićeve tvrdnje. Ovim objašnjavam obim teksta koji slijedi i najavljujem, u nadi da će čitalac izdržati do kraja, vraćanje sa pojedinačnog na opće, jer Durmiševićev odgovor može poslužiti kao primjer fenomena za koji, dok neko ne smisli bolji naziv, ovdje koristim pojam „eko-tajkuni“.
Direktni svjedok
Najprije o konsultacijama sa općinskim službama i „lokalnim ribolovnim društvom“. Budući da će sa općinskim službama potrajati, jer treba proći proceduru pristupa informacijama, najbrža provjera činjenica i istine je razgovor sa direktnim svjedokom, sa predsjednikom lokalnog udruženja sportskih ribolovaca. Poznat je po nadimku Crni, a pravo ime mu je Ermin Grozdanić i poznaje lokaciju ispod ušća Sanice i Glibaje u Sanu kao ja, dakle, kao svoj džep. On, uz to, do u detalje može govoriti o svim aktivnostima udruženja kojem je predsjednik. Na moje pitanje o saglasnosti Durmiševiću i njegovim susjedima da zatrpaju korito Glibaje i na državnom zemljištu u produžetku njihovih parcela prema rijeci Sani unište sve što se zove biotop, s ogorčenjem spominje Federalnu vodnu inspekciju i općinske strukture koje ne poduzimaju ništa da se uništavanje zemljišta i privatizacija obale spriječi. On odbija i svaku mogućnost da je udruženje i „pomislilo da daje nekakvu saglasnost“ i naglašava, povišenim glasom, da je zemljište državno vlasništvo i da njime upravlja Federacija – ni općina ni udruženje ne mogu davati nikakvu saglasnost. Rezolutno mi ponavlja da niko od uposlenika udruženja nije mogao dati nikakvu saglasnost, a ako utvrdi da se neko našalio, pa tako nešto dao ili obećao, ostaće bez posla.
Kako sada postupiti sa istinom i činjenicama? Prema zdravorazumskom pravilu koje se spominje i kao Occkhamova britva, ne traže se složena objašnjenja, ako jednostavno zadovoljava. Najjednostavnije objašnjenje je da autor odgovora, Emir Durmišević, laže. No, potpisnik ovog teksta nije sklon takvom zaključku jer bi pristao na isti metod: niko ne može provjeriti da li sam uopće telefonirao i ako jesam kakav je sadržaj razgovora, dakle moralo bi mi se vjerovati na riječ, a upravo to želim izbjeći. Izlaz je u Durmiševićevim objašnjenjima: on spominje pisane tragove i federalnu inspekciju koja je odbacila prijavu. Dakle, šta dokumentiraju raspoloživi „pisani tragovi“?
Inspekcija i istina: provjera tvrdnji
U rješenju Službe za inspekcijske poslove Općine Sanski Most [1], koje je donešeno zbog nezakonite gradnje na našoj lokaciji, konstatirane su sve činjenice o „sistematskom čišćenju zapuštenog terena“, kako Durmišević naziva zatrpavanje korita rijeke Glibaje i sve oblike intervencije u državno zemljište koje pripada vodotoku rijeke Sane. Neka čitalac, koji je izdržao do ovog mjesta, investira nešto koncentracije i pročita sljedeći opis činjenica sa svim pravopisnim greškama: „Pored navedenog investitor je izvršio i radove na tlu i to nasipanje tla tamponskim materijalom kao i druge radove čime je izmijenio konfiguraciju tla odnosno riječnog korita a time i mijenjajući tog rijeke Sane. Svi navedeni radovi (…) su izvršeni u koritu rijeke Sane odnosno na zemljištu gdje je vremenom usljed niskog vodostaja rijeke nastala riječna ada. Usljed povišenog nivoa vode rijeke Sane zemljište na kojem su izvedeni radovi u cjelosti bude poplavljeno. Zemljište na kome su izvedeni radovi se u zemljišnim knjigama vodi kao k. č. broj 1725 K.O. Kljevci I i to kao rijeka Sana. Investitor u neposrednoj blizini posjeduje svoje zemljište (…) a koje graniči sa rijekom Sanom. Izvršenim radovima na tlu izvršeno je spajanje odnosno proširenje parcele investitora u riječno korito. Svi navedeni radovi su izvedeni bez zakonom propisane dokumentacije (…).“ Ovo tamponiranje je tako temeljito da inspektor nije ni primijetio kako je parcela proširena nasipanjem i tamponiranjem rijeke Glibaje. Durmišević joj je iskopao novi vodotok i preusmjerio ušće izvan dometa vlastite parcele. On priznaje: „Danas, zahvaljujući tim aktivnostima, uliv Glibaje u Sanu je ponovno dostupan, siguran i čist – na korist svim mještanima, ribolovcima i posjetiocima.“
Čovjek ovdje mora zastati i razmisliti, kada je ušće ove rijeke bilo nedostupno, nesigurno i prljavo? To što tok rijeke Sane i ušće Glibaje, otkad znamo za njega, nije nikad bilo nedostupno, nesigurno i prljavo i što su u zatrpanom dijelu uništeni zimovnici ribe sa cijelim biotopom, Durmiševiću ne znači ništa. Dostupnost uz to niko nije dovodio u pitanje, sporno je zatrpavanje i izmještanje toka sa intervencijama u vodno dobro, u državno zemljište. No, da se zamagljena situacija sa sudbinom toka rijeke Glibaje unekoliko razbistri može pomoći obavijest Službe za inspekcijske poslove udruženju ribolovaca od 09. 07. 2021. godine [2] u kojem je inspektor primjetio da je vodotok Glibaje mijenjan, ali se izvukao iz obaveze da to pravno raščisti: „Po važećem geodetskom operatu izmjene na koje se odnosi vaša prijava koje su rađene na rječici Glibaji se ne odnose na vodno dobro gore navedene rječice nego na vodno dobro rijeke Sane (…) možete se obratiti nadležnom Federalnom vodnom inspektoru (…).“
I tu smo već na pravom mjestu, posebno zbog toga što nas Durmišević obavještava da je ovu prijavu Federalni vodni inspektor odbacio kao neosnovanu. Činjenice međutim govore drugim jezikom i to je jezik Federalnog vodnog inspektora koji se nakon ogleda o nevidljivom mentalitetu, u kojem je imenom i spomenut, odjednom (i na moje iznenađenje) oglasio. On obavještava Instituciju ombudsmena sa datumom 04. 04. 2025. godine [3], i time potpuno demantira sve navode iz Durmiševićevog odgovora, da je nadležnost federalnog vodnog inspektorata „zatrpavanje dijela k.č. 1725 koja pripada vodotoku I kategorije, rijeka Sana“ i da će „federalna vodna inspekcija izvršiti inspekcijski nadzor kako bi se utvrdilo činjenično stanje“! Sasvim dovoljno da utvrdimo činjenice i posramimo Durmiševića koji tapka u svojoj slici istine.
Sam inspektor ne objašnjava stvarne razloge zbog kojih sa nadzorom kasni oko osamnaest mjeseci, ali objašnjava da na četiri pitanja ne može dati odgovor jer ona nisu u njegovoj nadležnosti. Redom: „(1) Po kom osnovu je vlasnica parcele k.č. 1365 KO Kljevci uzurpirala parcelu k. č. 1725 KO Kljevci za širinu svoje parcele 1365 i na osnovu čega je koristi, obrađuje i kultivira; (2) Na osnovu čega je vlasnica parcele zatrpala postojeće, staro korito rijeke Glibaje i izmjestila ga prokopavanjem novog korita“; (3) Na osnovu čega je vlasnica parcele udarila direke kao znak razgraničenja sa širinu vlastite parcele i (4) u kom svojstvu Emir Durmišević organizuje sječu drveta i njegov odvoz sa parcele 1725, da li je za ovo ishodio potrebno odobrenje ili se radi o nezakonitoj sječi.“ Neko će morati odgovoriti na ova pitanja.
Da čitaoce ne zamaram zakonskim propisom koji obavezuje inspektora da utvrdi ko je za njih nadležan, upućujem na Durmiševićevu pisanu reakciju jer tamo nalazimo dijelove odgovora, posebno iz pitanja broj 4.
Privatni interesi vs. javni interes: mit o eko-aktivizmu
On navodi da je vlasnik parcele i da upravlja spomenutim prostorom čime otklanja dilemu o odgovornosti i o vlasništvu nad parcelom koja je uknjižena na osobi ženskog spola, na izvjesnu gospođu Ališić. Ne znam shvata li Durmišević pravo značenje i stvarne domete vlastitih izjava: on je započeo čišćenje zapuštenog terena (parcele u državnom vlasništvu koja je vodotok rijeke Sane i pod upravom Federacije), intervenirao je u korito i ušće rijeke Glibaje, konsultirao je nadležne općinske službe i lokalno ribolovno društvo o čemu ima zapisnike i odobrenja. Pri tom, on nema pravo da samovoljno i prema vlastitim potrebama uređuje i korsiti državno zemljište i korita rijeka, kao što ni jedna od navedenih organizacija nema nadležnost (dakle, ovlaštenje) da daje takva odobrenja – vodnim dobrom rijeke Sane upravlja Federacija. Sjekao je stabla na državnom zemljištu, uništio je svo rastinje, navezao je zemlju i posijao travu pozivajući se na mišljenje neke općinske komisije, iako na to nema pravo ni on, ni neka općinska komisija. Poziva me za svjedoka da je pod nadzorom institucija orezao stabla vrbe, a ja sam osim agresivnog Emira vidio orezivanje i sječu izvan zemljišta u njegovom vlasništvu, bager u novom koritu Glibaje, a od „institucija“ jedino mog školskog druga s motorkom, Behzada Talića Caju.
Zakon o vodama F BiH (član 96) uklanja sve nedoumice i bistri sliku: na poplavnom području, shvatili ste da je time opisana naša parcela, izričito su zabranjene sve aktivnosti koje mogu za vrijeme poplava imati štetni utjecaj na vode, vodno dobro i priobalne objekte, a naročito vađenje materijala u poplavnom području, mijenjanje pravca vodotoka i kanala bez vodne saglasnosti i vodne dozvole, unošenje i deponiranje u vodotok kamena, zemlje, jalovine i drugih krutih materijala, podizanje zgrade i drugih objekata koji ne služe odbrani od poplava, vršenje radnji koje mogu oštetiti korito i obale vodotoka ili smetati slobodnom otjecanju vode. Zakon precizno nabraja sve što su Durmišević i susjedi već završili, a za što prvi navodno ima odobrenja nadležnih općinskih službi.
Ukratko, činjenice počinju tamo, a to zanima Durmiševića i s njim svakog eko-tajkuna, gdje se zapisnički, svjedocima ili fotografijama dokumentira uzurpacija državnog zemljišta, zatrpavanje i izmjena riječnih korita i uništavanje biotopa u vodnom dobru. Konstrukcija počinje tamo gdje se laže o saglasnosti udruženja ribolovaca, o odluci Federalnog vodnog inspektora, posebno tamo gdje se maglovitim objašnjenjem prelazi preko činjenice da granica parcele predstavlja granicu vlasništva i strogu granicu prava da se poduzimaju bilo kakve, još jednom, bilo kakve mjere na državnom zemljištu, u vodotoku ili u koritu rijeka. Da li je ovo dovoljan odgovor na pitanje gdje prestaju činjenice, a počinje konstrukcija.
Kada nas Durmišević obavještava da je sprovodio aktivnosti „od čišćenja terena, do uređenja prilaza“, da je vjetar polomio vrbe koje su ugrožavale sigurnost prolaznika pa ih je morao posjeći, on prikriva činjenicu da ne čisti svoju zemlju, nego da je ušao u tuđe vlasništvo, u vlasništvo svih nas. On ne otkriva kakvi to prolaznici baš na tom mjestu koriste tok rijeke Sane i zašto se baš on – sječom drveća i rastinja – o njima brine. Tim otkrićem bi morao priznati da su prolaznici samo on, njegova porodica, njihovi gosti i kamp-klijentela. On siječe rastinje na državnoj zemlji i skreće vodotok kako bi za privatne potrebe napravio izlaz na rijeku Sanu – iz kuće za odmor i stanovanje. Trebam li spominjati da se rijekom Sanom i obalom na ovom mjestu oduvijek svako koristio, sve do ovakvih aktivista i „aktivnosti“ koje, prema objašnjenju, čine „ponovo dostupnim“ obalu Glibaje i Sane, a prema stvarnim konstelacijama sprečavaju pristup opće publike obali rijeke i netaknutoj prirodi. Nema tu nikakve brige za opće dobro, o tome sam već pisao, a Durmišević ovdje ostavlja vjerodostojno svjedočenje da sam dao tačnu dijagnozu. Ako se već brinuo za prolaznike morao je u vrijeme olujnog vjetra pomoći komunalnom preduzeću da ukloni polomljena stabla iz gradskih parkova ili mještanima Čaplja i Kijeva da saniraju štetu na krovovima i njivama. Teren između Glibaje i Sane smo od nastanka ade iz 1980-ih godina svi nesmetano koristili, sad ne možemo zbog privatnog nadzora vlasnika parcela uz vodno dobro. Nakon poplava ostane mulj. On se mora temeljito očistiti. Durmišević ne čisti mulj, on mulja.
Šta je sada ostalo od činjenica do kojih je stalo čovjeku iz gumenog čamca za spašavanje? Ostao je težak ukus objašnjenja u kojem se miješa laž sa muljanjem. Ko se prisjeti svih eko-poduhvata po nezavisnoj i suverenoj, od mini hidroelektrana preko vjetroparkova i divljih deponija za otpad do utjecaja HE i privatnog ugostiteljskog biznisa na endemske vrste biljaka i životinja raspoznaće shemu po kojoj funkcionira i naš slučaj Glibaja/Durmišević/Sana. Kroz njega se vide, vraćam se opet sa ličnog na opće, sve slabosti države u kojoj živimo i to kao shema po kojoj radi onaj porodični čovjek, tih i zamišljen i onaj inspektor koji iz nekog razloga neće izići na teren da uradi posao za koji je plaćen. Čim postane kreatorom života u „harmoniji s pejzažom“ nadomak rijeka, jezera i unosnih turističkih destinacija tihi porodični čovjek prelazi u novo agregatno stanje, stanje eko-tajkuna. Kako to pokazuje opisani primjer, u tom stanju se potpuno brišu granice privatnog vlasništva i parolom o javnom interesu se javno dobro prilagođava vlastitim potrebama, ono polako ali sigurno prelazi u privatno kontrolirano državno vlasništvo. I sve čisto ekološki.
Naš autor odgovora ima potrebu da reaguje, ne zbog lične odbrane, već zbog istine, integriteta zajednice i javnog interesa. Motivacija istinom je razumljiva. Međutim, o čijem se integritetu radi? Ako govori o integritetu svoje porodice i kruga prijatelja, može se razumjeti njegova potreba da reagira. Ali, šta ako misli na mjesnu zajednicu, ili npr. općinu ili kanton, govori li u njihovo ime? Konačno o kakvom javnom interesu govori fizičko lice i privatnik koji radi samo prema načelu interesa i dobiti, jer javni interes propisuje zakonodavac ili ga određuju ministarstva. Sklon sam zamisli da je Durmišević napravio lapsus, a lapsus je prema Freudu kvaran čin iza kojeg se krije nesvjesna želja. Od tog objašnjenja se može razumjeti još jedan element u mentalitetu eko-tajkuna. Oni bi tumačili svijet i istinu prema vlastitim mjerilima dobiti i sve to predstavljaju kao javni interes, čak i kada jednoznačno krše sve zakonske i moralne norme i umjesto nedirnute prirode uspostavljaju sterilne livade, kanale i betonske zidove. Sve se može garnirati osnivanjem nekakvog eko-udruženja jer to ostavlja dobar utisak i hipnotizira javnost. Durmišević je svojim kratkim tekstom ostavio snažan dokaz o ovom tipu eko-aktiviste. Svoj privatni interes je proglasio javnim i s te pozicije pledira na istinu.
To se samo na prvi pogled može učiniti neobičnim zbog toga što je nakaradno postavljen sistem vrednovanja. Ipak, na obalama krajiških rijeka je to tipična forma eko-tajkunizma. Da bi se shvatio spektar posljedica treba skupiti snagu i preslušati jednosatnu emisiju „Aktuelno“ RTV-USK od 27. 03. 2025. godine (https://www.youtube.com/watch?v=Ka4jGK2kV9w) u kojoj o okupaciji, izgradnji utvrda, betoniranju i ograđivanju obale rijeke Une govore šef Službe za inspekcijske poslove, šefica Odsjeka za urbanističko planiranje grada Bihaća i eko aktivista, predsjednik „Unskih smaragda“. Njihovo svjedočenje je svjedočenje o privatnom divljanju vlasnika priobalnih parcela, o divljoj gradnji i uzurpaciji zaštitnog pojasa, o devastaciju nasipa, betoniranju obale, gradnji utvrda, parkinga, stepeništa i šadrvana i o upravnim mjerama koje zbog niskih kazni, nedostatka kadra i političkih veza ostaju bez vidljivijeg efekta. To se na jednak način odnosi na nacionalni park i na ostatak rijeke. U području nacionalnog parka je preko 50 nelegalno izgrađenih objekata i sve se održava zbog upravnih i pravnih procedura. Prema tome eko-tajkuni su fenomen krajiških rijeka i opstaju zahvaljujući nevidljivoj saradnji investitora, političara i ekoloških komisija ili udruženja.
Pobjeda princa „ja“ nad principom „mi“
Primjer sa Sane/Glibaje je u odnosu na Unu zanemariv, upravo u onoj mjeri u kojoj je snaga i ljepota Sane zanemariva u odnosu na Unu. U Bihaću, međutim, postoji otpor, i administracije i eko-aktivista. Prošle godine je prinudnim putem uklonjeno 18 nezakonito izgrađenih objekata, a u selu koje sebi tepa „grad na devet rijeka“ nije bilo ni jednog uklanjanja, iako godinama stoji neizvršeno nekoliko rješenja o rušenju i uklanjanju građevina, dakako, pravosnažnih i izvršnih. Slika je sve u svemu mučna i na Sani smo sve bliži onom rješenju na koje Amarildo Mulić (Unski smaragdi) upozorava u spomenutoj emisiji: kanalisanje riječnog korita.
Zanimalo me je da li čovjek iz gumenog čamca za spasavanje shvata vlastitu zaslugu za zauzimanje tog mjesta. Durmiševićev odgovor je dokaz da takvi ljudi nemaju organ za ovu vrstu samorefleksije. Sve što iščitavam iz opisanih činjenica je pobjeda „principa ja“, nad „principom mi“ i čini se da će građani sela Sanski Most zajedno sa udruženjima koja se brinu o ekološkim resursima pristati na istinu koju im određuju eko-tajkuni. Ona počiva na potcjenjivanju zdravog razuma, ali to je danas svjetski fenomen. Pobjednici su već na sceni i Durmiševićev model je pobjednički model. Reagirao je zato što nije bio zadovoljan mjestom koje mu je pripalo u mom ogledu. Da je stvar posmatrao u perspektivi budućnosti mogao je ocijeniti da historiju pišu pobjednici, a on je na pobjedničkoj strani tajkuna kojima ni država neće ništa. Ako su već četnici postali antifašisti, a Meksički postaje Američkim zalivom, sve su šanse da će Durmišević u skorijoj budućnosti umjesto ekološke štetočine biti upisan kao visoko sofisticiziran pionir nove ekologije. Oni pametniji koji prešute negativno pozicioniranje u savremenoj esejistici, doživjeće u bližoj budućnosti, unatoč suprotnim zaključcima zdravog razuma, da njihova djeca i unuci ponosno ističu štampani papir kao svjedočanstvo babine/očeve prisutnosti na pozitivnoj strani historije, u burnim vremenima ekološke tragedije.
