„Umro je Ćika, bio je dobar kao Bog.“
Tako mi je napisao Mario. U tih šest riječi stalo je cijelo jedno evanđelje o ljudskom biću koje je svojom dobrotom mirilo svijet.
Kad umre fudbaler, obično se nabrajaju golovi, stadioni, klubovi. A Ćika je nosio dresove Veleža, Sarajeva, Rijeke, Borca iz Čapljine. Igrao je rame uz rame s legendarnim Euzebijom, stajao nasuprot Peléu, kad je fudbal bio najbliži poeziji pokreta. Ali da ga pamtimo samo po tome značilo bi da zaboravimo ono najvažnije da je bio dobrota kao takva .
Fudbal kao simfonija života
Albert Camus je zapisao: „Sve što sam naučio o moralu i ljudskim dužnostima, naučio sam kroz fudbal.“ Ćika je bio potvrda te rečenice. U njegovoj igri nije bilo samo tehnike i snage, nego melodije. Na terenu je dodavao loptu s lakoćom kojom se u džezu prelazi iz jedne improvizacije u drugu, kao da svaka akcija svira svoj akord.
Protiv Peléa, kralja fudbala, izgledalo je kao da gledaš duel dvije melodije jedan samba ritam Brazila, a drugi čapljinski ples dobrote. Uz Euzebija je igrao kao da su dvojica muzičara na sceni, jedan crni panter iz Lisabona, drugi vedri osmijeh s Neretve.
Ćikin fudbal bio je simfonija života, a život mu je bio igra u kojoj se nikada nije igralo protiv čovjeka, nego uvijek s njim.
Na kraju se vratio u Čapljinu. Ne kao poraženi sin provincije, nego kao pobjednik koji zna da se najveća utakmica igra tamo gdje si ponikao. Njegovo prisustvo u gradu bilo je nalik na pjesmu koja se ponavlja svakog jutra: Neretva kao violina, most kao bubanj, osmijeh kao refren.
Mirio je ljude, one koje su ratovi i ideologije pokidali. Mirio je čovjeka s prirodom. jer je znao da bez zemlje i rijeke nema ni čovjeka. Bio je poput pjesme koju znaš napamet i koja te tješi i kad je ne pjevaš.
Upoznao nas je Mesud Jack Nicholson, iz Čapljine, čovjek za tri filma. Mesud je uvijek živio između ludila i genijalnosti, kao akord koji prkosi tonalitetu, ali upravo zato proizvodi muziku. On nas je spojio, a taj susret s Ćikom bio je kao kad u romanu naiđeš na lik za kojeg znaš da će ga stranice pamtiti.
Dobrota kao metafora Boga
Platon je govorio o Ideji Dobra, Kant o moralnom zakonu u nama, Rilke o unutarnjoj muzici duše. Ćika je sve to bio, bez filozofskih knjiga, bez apstrakcije. Njegova dobrota bila je jednostavna i svakodnevna, kao kruh na stolu.
Nije moralizirao, nije propovijedao. Samo je bio. A to „biti“ bilo je dovoljno da shvatiš da je u njemu ono što je Mario sažeo u rečenicu: „Bio je dobar kao Bog.“
U njegovoj dobrodušnosti čuo si i blues, onu tugu koja ne guši nego oslobađa, i sevdah, onu pjesmu što rani i liječi istovremeno. Bio je to osmijeh koji svira i kad ga više nema.
Sjećanje kao trajanje
Borges je govorio da smrt čovjeka ne oduzima nego ga vraća u sjećanje, a sjećanje je vječno. Ćika sada traje u pričama. Kad neko spomene Peléa, neko će se sjetiti: „Naš Ćika je igrao protiv njega.“ Kad se pomene Euzebio, neko će reći: „Ćika je dijelio teren s njim.“
Ali još važnije: ljudi će ga pamtiti po miru koji je ostavljao, po muzici osmijeha. I možda je upravo to najveća pobjeda fudbalera, što je dokazao da je dobrota veća od svakog gola.
Derrida je pisao da smrt nikad nije samo kraj, nego i obećanje. Ćika je otišao, ali obećanje njegove dobrote ostaje.
Ostaje u onome što smo vidjeli u njemu, ostaje u onome što ćemo prenijeti drugima. Jer sve dok neko izgovori rečenicu: „Bio je dobar kao Bog“ Ćika je živ.
Vratio se u svoju Čapljinu, u mir Neretve, u refren života koji traje.
I taj refren svira i dalje.
