Vijugajući niza stranu proplanka hrvatskoga glazbenog ljetopisa, došepesali smo ovoga još trajućega godišta i do 130. obljetnice rođenja jednog od svakako najvećih naših kompozitora što smo ih ikada imali na ovim prostorima, Jakova Gotovca, koji je svjetlo dneva ugledao u Splitu 11. listopada 1895. No, tu mogućoj enciklopedijskoj natuknici nije kraj, jer se upravo navršilo i 90 godina otkako je 2. studenog 1935. u Zagrebu bila održana praizvedba zaglavnoga kamena hrvatske glazbeno-scenske umjetnosti – Gotovčeve opere “Ero s onoga svijeta”.
Stoga je skladateljev rodni grad i službeno proglasio Godinu Ive Tijardovića i Jakova Gotovca (da, Tijardović je njegov vršnjak, o čemu smo već pisali), što je već rezultiralo nizom manifestacija u vidu izložaba i koncerata, tiskanja prigodnih publikacija i opernih izvedbi. Dinamizam kazališnih predstava naročito je uskovitlan u ovom obljetničkom ozračju, pa je “Ero” iz Zagreba još lani (16. listopada, na shodnji dan Jakovljev!) gostovao u Beogradu, kao suradnički refleks reciprociteta Zagrebačkoga opernog festivala koji je mjesec dana ranije u hrvatskoj metropoli ugostio produkciju Verdijeve opere “Simon Boccanegra” postavljenu u Narodnom pozorištu u Beogradu.
A onda je, zahvaljujući ne baš tako davno od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske uspostavljenom konzorciju K – HNK (kojemu je osnovna idejna težnja povezivanje nacionalnih kazališta i uspostavljanje kolanja predstava iz jednoga hrvatskoga grada u drugi), zagrebačka produkcija Gotovčevog “Stanca” nedavno gostovala u HNK-u Split (4. listopada), eda bi splitska predstava opere “Mila Gojsalića” pohodila HNK Zagreb (27. listopada).
Ovaj model mogao bi se pokazati itekako uspješnim, poglavito ako bi došlo do nacionalnog sporazuma glede potencijalnog osnivanja nekog tijela čiji bi zajednički nazivnik bilo utemeljenje nazovi “intendantskog zbora” (po uzoru na već postojeći sveučilišni pandan okupljen u kolegiju – rektorskog zbora), ne bi li se time prevenirale bizarne ideje o postavljanju istih predstava u samostalnim produkcijama u različitim gradovima, asimilirajući takva nastojanja unutar zajedničkih planova i skupnog okvira.
Pa da se ne dogodi da nacionalne kazališne kuće u Rijeci, Osijeku i Splitu postavljaju zasebne operne projekte (kao što je bilo prije nekog vremena u slučaju opere “Lucia di Lammermoor” Gaetana Donizettija), nego da režija, scenografija i kostimografija u startu budu zajednički, a da se eventualno rotiraju solisti: bilo oni kućni, bilo gostujući frilenseri…
Srpsko narodno pozorište (SNP) u Novom Sadu još od 8. veljače 2003. ima kao standardnu repertoarnu predstavu Gotovčeva “Eru”. Dvaput je nakon toga premijerno obnovljena, 27. ožujka 2014. i 24. listopada 2023., tako da najpopularnija hrvatska opera redovito biva izvedena na središnjoj vojvođanskoj kazališnoj pozornici, na sceni “Jovan Đorđević”. Tome se ne treba čuditi s obzirom na to da je “Ero” reprezentativno remek-djelo iz polja južnoslavenske operistike i najveći je glazbeno-scenski komad ikad skladan na jugoslavenskoj zemlji sviju republika.
Ansambl SNP-a spretno je doskočio zamkama partiture, pjevačkim i sviračkim. Dirigentica Željka Milanović vrlo je muzikalno interpretirala različita emotivna stanja, prenijevši na zbor i soliste vrlo sigurne ćutilne sugestije. I orkestar i kor odgovorili su joj s puno pažnje
Prethodila mu je opera “Koštana” Petra Konjovića (1931.), koja se u srpskoj kulturi može smatrati najvećim dostignućem muzičkoga kazališta, na sličan način kako će Slovenci u Deželi doživljavati “Črne maske” što ih sklada Marij Kogoj (1929.). Bosanci i Makedonci prvu će svoju nacionalnu operu dočekati sa značajnim zakašnjenjem, iako će djela što će na tom putu nastati moći stati, u estetskom smislu, uz bok uzorima iz prošlosti. Neće ih, naravno, nadmašiti, ali će se na dostojan način priključiti “kolu” koje su poveli najveći sinovi među nama. Za Bosance bit će to opera “Hasanaginica” Asima Horozića (2000.), dok će makedonsku kulturu zanavijek zadužiti “Lidija od Makedonija” Riste Avramovskog (2001.).
Već se nekako uvriježio kanon po kojemu bi “Ero” bio najveća sveslavenska komična opera uopće, samo da Berdřich Smetana nije bio načinio svoju “Prodanu nevjestu”!? Kao, češki jezik i njihova kultura “bliži su oltaru” (misli se na paneuropsku vidljivost), pa je ta geografska povlastica bila presudnom za apercepciju nacionalne im hereditarnosti u ukupnosti umjetničkog titranja na Starom kontinentu… Vraga! Smetana je imao sreću da je nekolicina njegovih djela u pravo vrijeme bila odsvirana na pravom mjestu, pa je samim time utabala i put njegovoga koračanja po nešto čujnijim kazališnim pozornicama i koncertnim dvoranama.
Jakova Gotovca bog Kairos nije bio pomazao na taj način. Premda je svoj operni prvijenac “Moranu” praizveo u Brnu (1930.), uza svu vrijednost komada on ipak nije postao skladateljevom vizitkartom koja bi mu otvorila vrata šire po europskim prostorima. Jerbo, ni po čemu strogo umjetničkome “Ero” nije u podčinjenom položaju akonto “Prodane nevjeste”. Ponajprije pak po pitanju libreta.
Milan Begović stvorio je vrhunski literarni ostenzorij, dramaturšku pokaznicu koja može na planetarnoj razini braniti zakonitosti žanra. Pjesničkost i metaforičnost, virtuoznost konciznosti replike i genijalnost sabijanja izraza u izvanserijsku duhovitost uspomoć rime, metrička je umotvorina koja je al pari i s renesansnim začinjavcima što su se u mundijalne almanahe i internacionalne čitanke upisali svojim pluripotentnim sonetima. Ne trebamo ići dalje od onoga što su u historijat vjekovječnog versificiranja zlatnim katancem zakračunali Francesco Petrarca i William Shakespeare…
Na tako svim božanskim darima posvećenom tekstu, Gotovac je odgovorio svojim sredstvima: komponirao je muziku koja je još više nadogradila književni artizam njegovog susjeda iz zavičajnog zemljaštva dalmatinskoga zaleđa. Tvrda štokavska riječ Zagore dobila je adekvatno opori glazbeni zrcalni odraz. Sinkretizam to je kakav smo prije toga mogli vidjeti, čuti i osjetiti samo u sveobuhvatnoj kazališnoj filozofiji Richarda Wagnera, koji je vlastite reformatorske protege operne umjetnosti artikulirao posredstvom osobnog umjetničkog patenta unutar fenomena jedinstvenog umjetničkog djela što ga je okrstio kao – Gesamtkunstwerk.
Kad se na sve navedeno nadodaju iskričava orkestracija puna kolorita, gdje se svako glazbalo, sebice, kvalificira do u solistički instrument, te nepresušna kreacija melodijske invencije – u rasponu od lirski tugaljivih balada do himnički stamenih napitnica – tada doista možemo podvući crtu i presuditi kako je “Ero” potentna operna baština dostojna svih laskavih panegirika što ovaj soj umjetničkog izražavanja doprema do najviših sfera i žanrovske i stilske i svake ine artizanske umotvorine.
Odgledavši jednu od recentnih izvedaba ove opere u novosadskom SNP-u, mogu s velikim zadovoljstvom potvrditi kako je domaći ansambl vrlo spretno doskočio zamkama partiture, i pjevačkim i sviračkim. Dirigentica Željka Milanović vrlo je muzikalno interpretirala različita emotivna stanja iz partiture, prenijevši i na zbor i na soliste vrlo sigurne ćutilne sugestije. I orkestar i kor odgovorili su joj s puno pažnje, s tim da je korpus pjevača bio izjednačen u izrazu i u momentima kad se razdvajaju ženski i muški dijelovi ansambla.
Sopranistica Maja Andrić (Đula) odlično je izradila krhki lik djevojke bez majke, iskazavši se uvjerljivom u lirskim i dramskim dijelovima njezine vrlo teške role. Tenor Branislav Cvijić (Mića) bio je vrlo pripremljen, samo što je njegov vokal odveć lirski predestiniran za ovu zahtjevnu ulogu. Isti se kvalifikativi mogu primijeniti i na baritona Nikolu Bastu (Mlinar Sima). Bas Stefan Pavlović (Gazda Marko) i mezzosopranistica Marina Pavlović Barać (Doma) najbolje su se nosili sa složenošću pjevačkih izazova.
Redatelj Egon Savić držao se klasičnih rješenja kojima nije htio naškoditi kanonu žanra, a od ikakvih eksperimentiranja odustali su i Miodrag Tabački (scenografija), Mirjana Stojanović Maurič i Marina Sremac (kostimografija), stvorivši tako vrlo efektne vizualne prizore. Ruski koreograf Valerij Miklin razumio je odlike dalmatinskog folklora i tipičnih koraka i okreta u njemu.
Sabravši sve dojmom obujmljeno ujedno, može se i mora konkludirati kako je Opera Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu producirala vrhunsku kazališnu predstavu koja današnjim stupnjem uščuvanosti ne samo da potvrđuje kvalitetu ansambala začetu onamo još u veljači 2003., nego kurentnim njegovanjem stvara pretpostavke i nudi obećanje kako će sve to i nakon četvrt vijeka od premijere, zacijelo, trajati makar još do polustoljetne tradicije. Bilo tako!
