Dragan Popadić
ODSJAJI KUR’ANA
R E C E N Z I J A
Nekad davno, još u studentskim danima, pročitah negdje, koliko jednostavnu, toliko plemenitu misao: „Biti čovjek da bi drugi bili ljudi“ – koju zbog njene snage i logičke jednostavnosti zapamtih čitav život. Nažalost, odnedavno ne sjećam se više imena njenog autora.
Vrijeme je očito učinilo svoje.
Na nju me uvijek potsjete oni rijetki pojedinci koji slijede njen nečujni zov, a s kojom se najvjerovatnije nikad nisu sreli. U ovom slučaju je to Dragan Popadić i njegov rukopis „Odsjaji Kur’ana“, koji u našim neljudskim vremenima, slijedi upravo tu neizrečenu dijalektiku ljudskosti, koje je autor potpuno svjestan i pristupa joj sasvim namjenski. Upravo zato, kao neku vrstu „pravdanja“ pred krivim ogledalom ideološki dirigovanih netrpeljivosti, u Uvodu (koji to nije), Popadić kazuje ovako:
Nakon što sam napisao knjigu „Biblijske priče“ (Starozavjetne priče, Novozavjetne priče i Apostolske priče), evo napisah i knjigu „Odsjaji Kur’ana“. Svako u knjizi vidi ono što želi da vidi. Ja sam u Bibliji i Kur’anu vidio ljubav, milost, pravednost, čovjekoljublje, smjernost. I nije važno da li se zovete Adam ili Adem, važno je da ste ČOVJEK. To je uvijek teško biti, a u ovim modernim, zbunjujućim vremenima, još teže.
Uostalom, da bi izbjegao eventualnu sablazan zatvorenog klero-etničkog uma (Closed Mind), autor će u nastavku rečenog naglasiti i to da – sve što piše – piše kao Čovjek i ateista.
Analogno tome, kontekst me prisiljava da se, na tragu tog samorazumijevanja, predstavim kao gnostik, dakle, i sam kao neko izvan biblijsko-kur’anskog okvira i sistema bivanja. Da li je to prednost ili ne, neka procjene oni kojima je sve ovo namijenjeno. Međutim, i načelno govoreći, Biblija i Kur‘an, kao „svete knjige triju velikih monoteističkih religija, sadrže ljubav, mudrost i strast kulturnih i povijesnih naslijeđa čovječanstva“, ali nam praksa i iskustvo našeg vremena i naših prostora, kazuju da politizacija i ideologizacija njihove „svetosti“ nerijetko poprimaju krajnje monstruozne izvedbe zločinačko-krvavih posljedica. Kao etički imperativ i odgovor na tu vrstu pragmatskog srozavanja temeljnih civilizacijskih vrijednosti, progovara nasušna potreba oživljavanja dijaloga, kome ovaj Popadićev rukopis daje svoj moralni i ljudski obol. Međutim, tačnije i preciznije, nema tu šta da se dijalogizira, nego da se vratimo ljudskom, svima nam zajedničkom pogledu na svijet. Budući da Popadić „sve ljude na svijetu smatra BRAĆOM“, njihova zadaća je živjeti racionalno, odnosno i najkraće, živjeti – ljudski i bratski. I upravo to je njegov podrazumijevani ili doslovni imperativ, jednostavan i razumljiv svim ljudima. Svima, bez obzira na vlastito ime, etnos ili kleros. I obraća se ljudima kao – Ljudima:
O, ljudi,
ne ubijajte,
jer ste razumom
obdareni.
O, ljudi,
ne sudite krivo
jer će vam
biti suđeno.
…
O, ljudi,
ne čitajte
lažne knjige,
što istinu ne zbore,
jer ćete
biti pročitani.
…
Na tragu te Popadićeve logike, i prosvjetiteljski govoreći, ako je „um konačni temeljac istine“, onda istinski shvaćena religija mora ostati „unutar granica samog uma“ (Kant). Jer, interesi i potrebe ljudskog uma nisu samo teorijski već životno-praktični, te se i ljudsko vjerovanje mora svoditi na svjesno i neumorno, dakle sistematsko približavanje moralnom savršenstvu i najvišem dobru. Otuda Popadićevo uporno opetovanje temeljnih kur’anskih, moralnih i vrijednosnih principa, koje prevodi na jezik i formu vlastite spisateljske aksiologije – sasvim bliske jeziku životne svakodnevnice i prosječnog čovjeka.
Neka vas mržnja
koju nosite,
ne navede
da nepravedni
budete.
Budite pravedni
i bojte se Allaha.
Tako može da piše samo neko širokog pogleda. Autentična, samosvojna ličnost i moralni mikrokosmos. Neko ko prevazilazi sve dualnosti individualne i socijalno-navijačke aksiologije. Samo takav pristup životu i radu, antiteza je ideologiziranoj prosječnosti neodgovornih i etički neosjetljivih spodoba. Jer, samo bogat čovjek, njeguje princip samoostvarenja kao nalog unutrašnje nužnosti i potrebe: prirodno zajedničke svima, ali praktično – dostupne samo nekima. Zato, ostvariti sebe kao samosvjesnu slobodnu ličnost, epohalno opredijeljenu za stvaranje ljudske zajednice jednakih, jeste osnovna zadaća savjesnog pojedinca. Popadić slijedu upravo tu zadaću i taj zadatak.
Kao homo rationale (razumno životinja), čovjek svoju racionalnost i razum dovodi neizbježno u vezu sa upotrebom jezika. Jer, „na početku bijaše riječ“. To, na tragu ovog rukopisa, znači da, za razliku od životinje koja samo osjeća i opaža, čovjek istovremeno misli i zna. I ima želje koje drugom isporučuje svojim govorom, odnosno pisanjem kao nemuštom, bezglasnom formom javnog kazivanja. Govor je primarni instrument i proizvod ljudskog razuma. U svojoj simboličnosti, govor nam daje priliku saopštavanja i onoga što nismo imali u iskustvu, ali se na nivou ideje, vrti negdje u glavi i spontano verbalizuje u smislen iskaz: glasovni ili pisani. I ako ljudski um traga za neuslovljenim i apsolutnim, kako to pretpostavlja Imanuel Kant, tada religija postaje prirodan predmet istraživanja, što Popadićevom rukopisu – uprkos izabranoj ateističnosti – (nebogobojaznosti), priskrbljuje, ne samo vanjsko opravdanje, nego i neupitni, spisateljski i moralni integritet. Odnosno legitimitet (u)temeljen na savjesti, čime osvaja puno pravo na pravo te vrste vlastitog istraživanja, kojeg je, ovaj dobronamjerni rukopis, samo vanjski – opipljivi izraz.
Shodno rečenom, slijedi da, bez obzira na – kako se vjeruje – natprirodno, nebesko porijeklo religijskih doktrina (Božje otkrovenje), njihovo iskustvo veže se za način bivanja, življenja i sistem vrijednosti u granicama zemnog, prirodnog i ljudskog svijeta. Popadić ovdje zagovara i brani etičku nužnost skoka s Neba – na Zemlju. Od natprirodnog na prirodno, od neuslovljenog na uslovljeno, od božanskog ka ljudskom. Kršenje božanskog i etičkog principa neupitne jednakosti djece Božje, a u ime prešutnog egoizma i sebeljublja, za Popadića nema nigdje svog životnog uporišta. I on na tome otvoreno ili implicite – sistematski insistira.
Nezahvalnici
iz riznice
milosti svoje,
nisu uzimali
da daju drugima.
Škrtarili su
iz straha
da riznicu
ne potroše.
I sad su
u Džehennemu
u ognju žeženom.
Velika je srdžba
Allahova.
Neovisno o pojedinačnoj orijentaciji te vrste svakog od nas (teist, ateist, gnostik), simbolika i simbolisti oduvijek polaze sa stanovišta pretpostavljene metafizičke cjeline Bog-Univerzum-Čovjek. Za ateistički „dobru volju“, autora ovog krajnje dobronamjernog rukopisa – ta simbolička cjelina, niti je, niti može biti – sporna. Čak je spisateljski vrlo iskoristiva i služi mu kao virtualni okvir za lakše izražavanje sebe i humanističkih principa do kojih mu je stalo. Koje spisateljski zagovara i praktično slijedi. A to praktično znači sljedeće: što misli, to piše. A šta piše to i radi. Teorija i praksa na djelu, rekao bi K. Marx. Sve su to elementi za bolje razumijevanje onoga na čemu Popadić istrajava u svojoj naraciji i gradnji etički uzvišenog svijeta o kome sanja i za kojim čezne. Svijeta mnogo ljudskijeg, plemenitijeg i pravednijeg od ovog u kome jesmo.
Nema tajnih
razgovora trojice,
a da On
nije četvrti,
četvorice
a da On
nije peti,
i kad ih je manje
i kad ih je više.
On je uvijek
sa njima.
Nasuprot perceptivnom utisku forme u kojoj je dat, ovaj rukopis teško je (na)zvati poezijom u smislu „konkretnog izraza ljudskog duha u umjetnički osjećajnom i ritmičkom jeziku”. Ali, on ima svoju specifičnu spisateljsku i humanističku vrijednost i težinu. A ona je, ako dobro (i između redova), razumijem autora, data u etičkom, dakle, moralnom momentu njene poruke i pouke.
Sa svojim imenom i formalno-oprečnom klero pripadnošću (a u opredjeljenju za Kur’anske odsjaje), autor je izabrao toleranciju Drugog i drugačijeg kao princip i orijentir istinski ljudskog bivanja i življenja. Življenja OVDJE gdje se upravo ta klero-etnička komponenta, sistematski i politikantski-jeftino, već decenijama koristi u manipulativne i druge NELJUDSKE svrhe, na koje Popadić kao homo rationale, očito, i uprkos pritiscima naše klero-etnički isključive realnosti – ne pristaje. I koji svojim namjenski izabranim pristupom – “uz dlaku”, pokušava, sebi (i drugima oko sebe), pokazati da postoje bolji i humaniji načini bivanja od onih koji na ovim prostorima, sistematskom, porazno-indukovanom mržnjom i netrpeljivošću, truju ne samo nas i naše živote, nego i ukupnu cjelinu društvenih i ljudskih odnosa netrpeljivošću zajapurenog regiona.
Konačno i najvažnije, ovaj rukopis je namjenski i svjesno izabrana borba harmonije uma protiv disharmonije svijeta. U tom smislu, kao pedagoški uzoran naputak, ljudski stav i izraz dobre volje, Popadićev moralistički rukopis, sasvim neovisno o brojnim mogućnostima kritički nijansiranog čitanja po principu degustibusa (de gustibus non est disputandum), civilizacijski i ljudski zaslužuje da dobije svoju knjišku formu.
Akademik dr.sci. Esad Bajtal
Sutješčica/Zagreb, marta 2025.
