Živimo u vremenu kada algoritmi mapiraju svijet, kada svjetski genijalci kodiraju nove ontologije, gdje se misaona kompleksnost pretače u digitalne strukture, a istovremeno se na svjetskoj sceni pojavljuje figura koja negira sve što to doba simbolizira.
Donald Trump nije samo politički fenomen; on je ontološka kontradiktornost. Njegova pojava u srcu tehnosferske inteligencije otvara pitanje koje boli: kako je moguće da čovjek ograničenih misaonih kapaciteta, koji negira znanje, istinu i dubinu, postane figura moći u svijetu koji proizvodi genijalnost?
Da bismo djelomično ili potpuno shvatili ovaj fenomen, krenućemo od jednog filozofskog djela koje u svojoj singularnosti raskrinkava do temelja doba koje živimo.
1. TEHNOSFERA: AMBIJENT POVRŠNOSTI I SPEKTAKLA
U svojoj monumentalnoj filozofskoj studiji, a riječ je o petoknjižju Tehnosfera, Žarko Paić razotkriva dubinsku transformaciju svijeta pod utjecajem digitalne tehnologije. Tehnosfera nije samo zbirka uređaja, mreža i algoritama, ona je nova ontologija, novi režim postojanja u kojem se znanje, istina i subjektivnost preoblikuju prema zakonima brzine, vizualnosti i afektivnog angažmana. U tom ambijentu, dubina postaje teret, a površnost valuta.
Paić upozorava da je tehnosfera prostor u kojem se brišu granice između čovjeka i stroja, između kulture i prirode, između istine i informacije. U tom svijetu, znanje umjesto da je proces, bitno je samo kao podatak, a istina kao algoritamska relevantnost. Subjekt (čovjek) više nije misaono biće, nego čvor u mreži podataka.
2. ALGORITAMSKI POPULIZAM: POLITIKA BEZ ISTINE
U takvom ambijentu, populizam ne predstavlja devijaciju demokratskog poretka, već njegovu digitalnu mutaciju. Populistički diskurs, binaran, emocionalno nabijen, memetičan savršeno rezonira s logikom tehnosfere. Algoritmi ne nagrađuju istinu, samo angažman. A angažman se najlakše postiže kroz afektivnu polarizaciju, simplifikaciju i spektakl.
Populistički lideri upravo uspijevaju u toj površnosti, jer njihova snaga ne leži u argumentaciji, već u sposobnosti da generiraju pažnju. U tom smislu, tehnosfera ne samo da amplificira mediokritete — ona ih proizvodi u velikom stilu.
3. DONALD TRUMP: ONTOLOŠKI SPEKTAKL
Donald Trump nije samo politička figura. On je ontološki fenomen — proizvod i simptom tehnosferske logike. Njegov diskurs ne počiva na koherentnosti, on se bazira na afektivnoj eksploziji. Njegove izjave, tweetovi i nastupi nisu politički programi, to su performansi. On ne govori da bi uvjerio, nego da bi dominirao prostorom pažnje.
Trumpova retorika, fragmentarna, kontradiktorna, često otvoreno lažna, nije nikakva greška, već smišljena strategija. On (kao da) zna da je u digitalnom ambijentu istina irelevantna. Bitan je spektakl, brzina, nepredvidivost. On je figura koja negira sve što ima veze sa dubinom, sadržajem i misaonom kompleksnošću. Njegovo djelovanje nije usmjereno prema istini, već eksplicitno prema destabilizaciji samog pojma istine.
4. OSVETA PROTIV ZNANJA: NAPAD NA UNIVERZITETE
Trumpova recentna kampanja protiv elitnih sveučilišta poput Harvarda i Columbije nije samo politički manevar — to je simbolički čin osvete protiv znanja. U njegovim napadima na akademske institucije — kroz prijetnje ukidanjem financiranja, zabranu viza za strane studente, optužbe za “ideološku pristrasnost”, očituje se duboka netrpeljivost prema svemu što simbolizira misaonu dubinu, kritičko mišljenje i intelektualni integritet.
To nije samo antiintelektualizam, ovdje je riječ o ontološkom neprijateljstvu prema svemu što ima podlogu, što zahtijeva vrijeme, kontekst, argumentaciju. Trumpova politika prema univerzitetima može se čitati kao pokušaj da se delegitimizira sama ideja znanja kao procesa, kao traganja za istinom. U njegovom diskursu Harvard i Columbia nisu institucije znanja, već “neprijateljski teritorij” — bastioni “elita” koje treba srušiti.
5. TEHNOSFERA KAO TVORAC SUBJEKTA
U tom svjetlu možemo postaviti pitanje: da li je Trump izabran ili proizveden? Ako znamo da tehnosfera oblikuje percepciju, ako algoritmi odlučuju što ćemo vidjeti, čuti i osjećati, onda je moguće da je Trump, kao figura, rezultat eksperimentalnih sila digitalnog ambijenta. On je idealan proizvod: afektivno potentan, memetički efikasan, lišen znanja i dubine, ali bogat spektaklom.
Njegova pojava nije izuzetak, ona je pravilo. On je vjerovatno prvi u nizu političkih subjekata koje tehnosfera ne samo da amplificira, nego ih konstruira. Jer tehnosfera je istovremeno prostor i najviše inteligencije i najdublje površnosti. Suvremeni algoritmi su u stanju na jednoj strani analizirati Heideggera, Badioua, Nietzschea, ali istovremeno amplificirati figure koje negiraju sve što razum pokušava artikulirati. A to nije slučajnost, to je strukturalna ambivalencija tehnosfere, u kojoj se istina i laž, dubina i površnost, genijalnost i banalnost ne sukobljavaju već koegzistiraju, jer algoritmi ne razlikuju vrijednost, jedino metriku.
6. UMJETNOST KAO OTPOR FIGURAMA POVRŠNOSTI
Ako je tehnosfera prostor u kojem površnost trijumfira nad dubinom i pojave kao Donald Trump postaju simptomi epohe, onda se nameće logično pitanje: kako se boriti protiv takvih figura?
Ne kroz polemiku, jer polemika ih hrani. Ne kroz racionalnu argumentaciju, jer ona gubi vidljivost u ambijentu afektivne buke. Borba protiv figura površnosti mora se voditi izvan njihovog registra. A taj prostor je umjetnost.
U vremenu u kojem se znanje stigmatizira, a spektakl slavi, umjetnost postaje čin otpora. Ne kao dekoracija, nego kao praksa koja otvara, kreira, produbljuje, jer je istovremeno lišena svakog oblika banalnosti i polarizacije.
Žarko Paić u Tehnosferama upravo to ističe: umjetnost je prostor u kojem se može misliti protiv struje, protiv algoritamske racionalizacije, protiv spektakla. Ona je posljednja oaza slobode — ne zato što je izvan sistema, nego zato što je u stanju da ga raspukne iznutra.
Zato se borba protiv figura poput Trumpa ne vodi na njihovom terenu. Borba se vodi kroz stvaranje novih formi, novih percepcija, nove geometrije, novih svjetova.
Samo tamo gdje istina više nije poželjna, umjetnost postaje nužna.
