Filip Milačić: „Značaj nacionalnog identiteta se potcjenjuje“

Filip Milačić u Beču o usponu desničarskog FPÖ-a, greškama etabliranih partija i mogućem poučku za Njemačku

Foto: picture alliance/Zumapress/Andreas Stroh

U Austriji je ove sedmice partijski šef desničarskog FPÖ-a Herbert Kickl dobio mandat da sastavi vladu. Kako je moglo doći do toga?

Demokratija slijedi jasne principe koji se moraju respektovati i onda kada rezultati ne odgovaraju vlastitim očekivanjima. Predsjednik države Alexander Van der Bellen  djelovao je u tom smislu. Bitnije pitanje je ipak kako je uopšte došlo do toga da on nije imao nikakav drugi izbor nego da Herbertu Kicklu da mandat za sastav vlade. Klijentelistička politika i očuvanje maksimalnih pozicija znatno su otežali pregovore između ÖVP-a, SPÖ-a i liberalnog Neosa. Osim toga, izgleda da je dio ÖVP-a namjerno torpedirao pregovore pošto pojedini akteri ideološki blisko stoje FPÖ-u – kako u gospodarskim tako i u kulturalnim pitanjima.

Mnogi posmatrači već vide Kickla kao sljedećeg Viktora Orbana. Je li to dobro poređenje?

Ovo poređenje prihvatljivo je iz više razloga. Prije su neprijatelji demokratije bili jasno prepoznatljivi pošto su svoje namjere javno iznosili. Nasuprot tome, danas se skoro svi oni označavaju kao demokrate, dok demokratiju potkopavaju u ime jedne navodno „bolje“ demokratije. To otežava da se nedemokratski akteri pravovremeno prepoznaju. Međutim, mi u međuvremenu poznajemo neke rane znakove upozorenja. Ako se Herbert Kickl inscenira kao „narodni kancelar“ koji želi da spasi zemlju, ako on napada pravosuđe i kritičke medije i protivnike kleveće kao „narodne izdajice“, to treba da alarmira. Kickl je više puta naglasio da on Mađarsku pod Viktorom Orbanom vidi kao uzor i da bi htio Austriju pretvoriti u sličnu „tvrđavu“. Pritom se pokazuje manje nepredvidivim nego naprimjer Donald Trump, ali više kao hladnokrvni strateg. To pomaže da se demokratija ciljano potkopava. Međutim, on za to treba većinu u parlamentu, koju FPÖ sam nema. Zbog toga je odlučujuće pitanje da li će ÖVP sarađivati kod njegovih planova. Ovo pitanje je otvoreno. Istorija zapadnih demokratija pokazuje da je radikalna desnica mogla realizovati svoje antidemokratske programe kada je bila podržana od konzervativnih partija. Da li će Kickl moći stvarno postati austrijski Orban zavisiće u konačnici od držanja ÖVP-a.

U Njemačkoj se pojedini prije izbora za Bundestag već pribojavaju „austrijskih odnosa“. Šta može Savezna Republika naučiti od političkog razvoja kod južnog susjeda?

Spremnost na učenje je dobar izraz. Tu desničarski populisti imaju značajnu prednost. Oni uče jedni od drugih, sarađuju preko granica i djeluju bez arogancije koju pokazuju mnoge etablirane partije u zapadnim zemljama – uključujući Njemačku. Mnogi su skloni tome da vjeruju da je njihova zemlja jedinstvena i da bi zbog toga oni mogli malo učiti od drugih, posebno od zemalja bez duge demokratske tradicije. Kickl je tu mnogo pragmatičniji. On je ubijeđen da od Orbana može puno naučiti i vjeruje da se slične metode mogu primijeniti u Austriji. Kickl je već usvojio Orbanov narativ o vanjskoj prijetnji, kojoj se samo on može suprotstaviti kao „spasilac nacije“.

Ova strategijska spremnost za učenje čini ga posebno opasnim – a on ni blizu nije jedini. Budući potpredsjednik SAD-a J. D. Vance često je Mađarsku navodio kao uzor, dok je vladu Benjamina Netanjahua savjetovala poljska PiS partija kako se pravosuđe reformiše, drugačije rečeno: dovede ga pod kontrolu. Nasuprot tome, teško je predstaviti da bi njemački političari putovali u Rumuniju i Bugarsku da bi tamo dobili prijedloge za odbranu demokratije. Pritom se radi o apsolutno uspješnim primjerima: poljska opozicija uspjela je 2023. pobijediti vladu PiS-a, a u Izraelu su masovni protesti civilnog društva bar privremeno zaustavili reformu pravosuđa koja je ugrozila demokratiju. Međutim, samo malo političara u Njemačkoj gleda detaljnije na to.

Slično kao u Austriji, fokus prodemokratskih aktera u Njemačkoj leži isključivo na vlastitoj zemlji. Nedostaje spremnosti da se uči iz iskustava drugih – posebno ako ove zemlje kao Poljska potiču iz nekadašnjeg Istočnog bloka ili kao Izrael koji leži u politički nestabilnom regionu. Ovaj mentalitet „mi smo drugačiji“ krije opasnost da bi prodemokratske snage mogle propustiti važne šanse. Demokratski akteri moraju učiti da šire svoje perspektive i profitiraju od uspjeha u drugim zemljama.

FPÖ u anketama stoji iznad 35 posto, a AfD ima samo 20 posto. U SAD-u Donald Trump je nadmoćno pobijedio. Šta etablirane partije rade pogrešno i kako se riješiti populizma?

Mi još ne shvatamo da se ljudi kao što su Trump ili Kickl igraju emocijama i time dobijaju izbore. Politika je battle of narratives – bitka oko ubjedljivije priče. Upravo tu boduju populisti, dok mnoge druge partije zapostavljaju ovaj centralni aspekt. Trump, Kickl i ostali vješto koriste saznanja iz socijalne psihologije za svoju retoriku. Ljudi su životinje u krdu, oni žude za pripadanjem. Iz tog razloga izjave „mi protiv drugih“ djeluju tako jako – posebno ako ciljaju na pripadnost naciji. Značaj nacionalnog identiteta često se potcjenjuje iako ankete stalno pokazuju koliko je to centralno za mnoge ljude. Ukoliko se ljudi osjećaju ugroženim, oni teže ka iracionalnom ponašanju. Kritički aspekti kao nedemokratsko držanje populističkih političara se ili ignorišu ili opravdavaju time da je to navodno neophodno da bi se pobijedila prijetnja. To važi posebno onda ako ljudi smatraju da su njihova nacija ili identitet ugroženi.

Odgovor na ove priče ne može se sastojati u tome da se ovi strahovi ignorišu ili potcjenjuju. Umjesto toga, ono što je potrebno jest uvjerljiva protupriča koja se bavi emocionalnim potrebama i brigama ljudi bez upadanja u populističke obrasce. Poljaci i Izraelci su to razumjeli. U objema zemljama prodemokratske snage oslanjale su se na emocionalne, jasne protupriče koje su mobilizirale ljude. To je bila strategijska odluka koja je odlučujuće doprinijela uspjehu.

Možete li nam navesti konkretne primjere?

U Poljskoj je prije posljednjih izbora u centru govora opozicije bilo članstvo u EU. Vladajuća PiS partija predstavljena je kao prijetnja za zemlju koja će svojom autoritarnom politikom dugoročno voditi ka izlasku iz EU i okretanju od zapadnog društva. Ovaj narativ bio je veoma djelotvoran jer za mnoge Poljake pripadnost Zapadu je centralni dio njihovog nacionalnog identiteta. U Izraelu je, opet, u centru pažnje bila vlastita demokratija. Predvodnici protestnog pokreta prezentirali su se kao stvarni čuvari zemlje, kao branioci demokratske i jevrejske države kako je ona definisana u izjavi o nezavisnosti. Nasuprot tome, vlada je predstavljena kao opasnost za taj identitet jer ona svojom politikom pokušava Izrael usmjeriti u pravcu autoritarnog sistema kome je stran istorijski i kulturalni identitet zemlje.

Oba primjera pokazuju: Čista politika sama po sebi nije dovoljna. Ona mora biti uvezana u emocionalni govor koji apelira na kolektivni identitet i temeljne vrijednosti društva. Samo tako mogu se uspješno mobilisati prodemokratske snage i djelotvorno suzbijati populizam.

Kako ovi narativi treba da komuniciraju?

Pored razvijanja ubjedljivih protunarativa odlučujuće je konkretne konzekvence određenih politika učiniti jasnim i dohvatljivim. Izjave kao „AfD ugrožava demokratiju“ za mnoge birače su suviše apstraktne. I na izborima u SAD-u demokrati su se sapleli na apstraktnim porukama. Mi znamo iz anketa da mnogo ljudi demokratiju izjednačavaju sa izborima. Sve dok mogu birati mnogi vjeruju da njihova demokratija nije u opasnosti. Zbog toga je neophodno objasniti im na konkretnim primjerima kako bi AfD politika ograničila njihova prava. Upravo to je poljska opozicija 2023. uspješno uradila.

Nasuprot tome, u Austriji su etablirane partije propustile da ljudima objasne šta bi za njih konkretno značilo ako Kickl imitira premijera mađarske Orbana. To ne bi značilo samo manje imigracije, nego bi imalo dalje dalekosežne posljedice. Naprimjer, veliku korupciju. Prema Transparency Internationalu Mađarska je najkorumpiranija zemlja u EU. Usto dolazi propali sistem zdravstva – za termin u ortopedskoj specijalističkoj ambulanti mora se čekati sedam do osam mjeseci – te povlašteni tretman stranačkih pristalica pri traženju posla ili na sudu. Takvi primjeri pokazuju kako temeljno bi se pogoršao život građana. Ja ne vjerujem da bi većina Nijemaca htjela živjeti u takvom sistemu. Pošto i AfD flertuje sa „sistemom Orban“, trebale bi njemačke partije birače precizno konfrontirati sa ovim posljedicama.

Više svakodnevne blizine i veće emocije su dakle ključ za uspjeh?

Da, tačno. Ista, na emocijama bazirana strategija trebala bi se primijeniti i u ophođenju sa temom imigracije. Parole kao „Imigracija je dobra za naše gospodarstvo“ suviše su apstraktne i ne obraćaju se ljudima emocionalno. S druge strane, desni populisti iznose navodna rješenja koja ne funkcionišu, ali se čine jednostavnim, odlučnim i razumljivim. To ih čini za mnoge birače atraktivnim, posebno u kriznim vremenima.

Rješenja i izjave etabliranih partija moraju zbog toga postati konkretnijim i nešto više odlučnijim. Osim toga, oni trebaju povezanost sa svakodnevnicom birača, a to traži pozitivne primjere: Sjećaju li se još ljudi u Njemačkoj ko je razvio Biontech vakcinu koja je za vrijeme pandemije korone spasila milione ljudskih života? Zna li dovoljno ljudi da se njihova djeca voze do škole jer jedan doseljenik vozi školski autobus ili da su njihovi roditelji dobro zbrinuti jer jedna doseljenica radi kao njegovateljica u staračkom domu? Takve priče imaju emocionalni uticaj. Progresivni političari zbog toga trebaju uspjehe svoje vlastite politike samouvjereno i istovremeno životno objasniti. Samo tako mogu bodovati u političkom sukobljavanju i suprotstaviti se populistima.

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

ipg-journal.de     

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Nikolaos Gavalakis

Nikolaos Gavalakis

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI