Jedna takva svinjarija koja vrijeđa zdrav razum dogodila se, recimo, danas. Mladi u Hrvatskoj pokazuju niske razine financijske pismenosti, ustvrdila su nekakva istraživanja, nekakva ministarstva za istraživanje ruda i izgubljenog vremena, u kojima su među anketiranim mladi Hrvati neslavno prošli. U okviru nekakve inicijative, zamislite licemjerja, Hrvatska narodna banka organizira debatu, o kome, o čemu, o mladima u Hrvatskoj i njihovoj razini financijske nepismenosti.
Dvije debatne skupine mladih tako su raspravljale o temi „Završava li era gotovog novca – prednosti vs. nedostatci“, a rasprava je pokazala kako mladi imaju određenih rupa u znanju poslovanja s financijama i kako su na tom polju izrazito nepismeni.
Kako posjedujem, u komadima, dva mlada hormonalna poremećaja koji su ne izrazito, nego potpuno financijski nepismeni, tema me zainteresirala, pa sam je odgledao.
Financijski nepismeni
A kako ne bi bili? Od financija ja sam im u stanju na dnevnoj bazi ponuditi između deset do eventualno dvadeset eura u sretnim danima plaće, danima koje zovemo Hapy meal, pa se ta cifra popne ponekad i do pedeset. Dakle, ja sam izravni krivac financijske nepismenosti moje djece i poprilično me sram zbog toga, no ni HPB, ako mene pitate, nije daleko od krivnje, kao ni svi oni koji imaju prste u jadu koji živimo iz dana u dan, a on se zove – preživjeti u Hrvatskoj.
Hrvatska je neslavni rekorder po koječemu, no držimo izrazito visoko mjesto u kategoriji mladih koji još nisu odselili iz roditeljskog doma. Baš me zanima, ako već nemaju aspiracija da odu zauvijek u Irsku, već su kao mladi ljudi odlučili svoj život podrediti robovlasničkom sistemu Hrvatske, gdje bi recimo moja djeca trebala odseliti? U Splitu, recimo, više nema podstanarskih stanova. Moj grad, a vjerujem da je slična stvar širom Lijepe naše, apartmaniziran je do širokih predgrađa. Stanovi zjape prazni do sezone, a sve je više mladih obitelji koje upravo zbog nemogućnosti nalaženja krova nad glavom odlaze iz zemlje trbuhom za kruhom.
O toj gorućoj temi bogami se ne dovijaju niti lome demografi, patetični klerikalni dušebrižnici, a nisam čuo nikog od političara da spominje turizam kao granu zbog koje nam toliko mladosti odlazi iz zemlje. Stvar bi mogla spasiti recimo HNB ovakvim debatama i analizama, ali, jebiga, oni imaju preča posla s anketama pa zajebavaju tu nesretnu mladost koja nam polako ali sigurno sa završenim školama odlazi iz zemlje.
Mladi studenti imaju slične probleme
Evo, recimo, Luka, student Filozofskog fakulteta, momak vrijedan, zaposlio se uz studij i jedan je od sudionika tribine. Nakon pola godine poslodavac mu propao. Ali ne kao Todorić, nije taj poslodavac bio u sustavu HDZO-a, već u običnom, hrvatskom, ovršnom sustavu. Luka je ostao bez posla, ostao bez prihoda, čak je imao i djevojku koja ga je, naravno, kao i svakog bez para – ostavila. Luka se, pretpostavljate, vratio svojim nesretnim roditeljima i sobu dijeli sa svojim neoženjenim bratom, u kojem, kaže, vidi sebe idućih deset godina. Na pitanje osjeća li se gubitnikom, Luka je odgovorio potvrdno.
Nitko Luku iz HNB-a više nije pitao koliko je financijski pismen, možda i dobro da nisu, Luki bi možda to prelilo čašu pa bi ih kao što bih ja na njegovom mjestu poslao u pizdu materinu.
Na mlade ljude u Hrvatskoj općenito diže se kuka i motika. Taj nesretni libertarijanski model razmišljanja prevladava u modernoj Hrvatskoj i mlade se ljude optužuje da su lijeni, da ne vole da rade, da su previše u virtualnom svijetu, da slušaju narodnu muziku i divljaju po našim gradovima automobilima pijani subotom navečer. Taj viktorijanski način razmišljanja odveo je u kurac čitava jedna društva, pa tako će i naše. Po njima, HMB- u, po svima koji imaju takav stav, Luka je, jebiga – financijski nepismen.
Takva je bila ta licemjerna tribina provedena u HNB-u, takvi smo postali svi kao ljudi, svi imamo opravdanja i krivimo za sve nekog drugog, no teško postavljamo stvari onakvima kakve zaista jesu, a stvari stoje da smo krivci isključivo mi, moja generacija, a ne naša djeca.
Kako za njihovu „financijsku nepismenost“ tako i za njihove devijacije koje oni artikuliraju po stadionima, vršnjačkim nasiljem i svim o čemu ovih dana čitamo i čemu se grozimo. Mi smo krivi za tu nesretnu mladost koja nema šansu, mi smo ih isfrustrirali svojom šutnjom i prihvaćanjem ropstva, mi smo od njih napravili autiste, robote koji bez stvarnih života žive virtualne, mi smo ti koji im nismo omogućili zemlju u kojoj će trebati ostati i živjeti, kao što smo mi ti koji ne izlazimo na ulice dok nam se lopovi, iz dana u dan, smiju u lice.
Naša mladost je, da se razumijemo, krasna mladost. Svi imate barem po jedan primjerak kod svoje kuće. Niti se vaš potomak pali na neoustaške furke, niti prebija bilo koga palicama i bokserima, dobra su to i mirna djeca, fino i kulturno odgojena, i društvene mreže vrve fotografijama uplakanih majki i očeva, ponosnih roditelja koji se slikaju na njihovim promocijama diploma, maturama i završenim školama.
Dobra su to djeca, i poštena, sretna što su mlada, i oni vjeruju da još ima za njih šanse u ovom svijetu. Sjetite se sebe njihovih godina. Optimizam je zaštitni znak mladosti. No ono što nije dobro to smo mi. Mi koji šutimo, mi koji trpimo sve ovo, mi koji ne ustajemo iz svoje dekadencije i za sve krivimo druge. Krivimo direktore firmi koji zapošljavaju po sistemu rodijaštva, krivimo tajkune, magnate i gradonačelnike, korumpirani sistem i političare, a kada dođu izbori, po anketama, recimo u Splitu – izaberemo upravo takve.
Naša djeca su krasna kakvi smo mi. I zbog toga me ljute ovakve ankete i ovakve etikete toj djeci. Prave ankete bi se trebale provesti među biračima. Posebno onima koji su se „osigurali“ za života i sada fino i mudro šute. Posebno onoj generaciji koja svakodnevno u užasu od ovrha i kredita jutrom ustaje, a noću ne može zaspati.
Što smo svi kao generacija omogućili i ostavili svojoj djeci? Zabavljeni svojim ratovima, mržnjom, nacionalizmom i fašizmom, .koji su lijek svih životnih frustracija Kakav smo im svijet omogućili da bismo imali prava da ih kritiziramo i da ih svako malo razvlačimo po medijima kako su nasilni, kako su nepismeni i kako žele pobjeći što dalje od nas, od ove zemlje.
Kakvi smo svi mi to ljudi koji se slažu da im treba omogućiti reforme školstva i mogućnosti, slažu se da se moramo i trebamo boriti za njih, a onda ih stavimo pred kamere, pred nekog idiota koji im tumači kako su financijski nepismeni? Financijski su nepismeni jer im nismo našli vezu da se uhljebe u kakvoj državnoj službi ili im nismo pružili iskaznicu vladajuće stranke koja bi im omogućila zasigurno veću razinu financijske pismenosti. Mi smo krivi jer smo ih učili drugačije. Učili smo ih da samo radom, poštenjem i marljivim učenjem dolaze do financija, a onda i do pismenosti oko iste. Očito smo ih zajebali.
Mi financijski nepismeni.
